Odgajanje lijepim moralom krenulo je od Božijeg Poslanika, s.a.v.a. Svakodnevno, danju i noću, Božiji Poslanik, s.a.v.a. je, u okrilju Božijem i od strane Božanskog proviđenja, odgajan još prije poslaničke misije. Odgajan je da bi došao na stupanj da prihvati ovu misiju. Božijem Poslaniku su usađivane visoke moralne vrline. Hazreti Ali je sam govorio: “Bio sam poput devčeta koje je uvijek pratilo svoju majku i nikada se nisam odvajao od Božijeg Poslanika. Božiji Poslanik, s.a.v.a., mi je svakog dana obznanjivao po jednu novu moralnu vrlinu koju sam ja prihvatao i primjenjivao.”I pored toga, Allah, dž.š., naređuje Božijem Poslaniku, s.a.v.a., prije poslaničke zadaće: Provedi pola noći ili veći dio noći u ibadetu Bogu. Božiji Poslanik je zauzet u toku dana podučavanjem ljudi, te stoga treba naći slobodan period u toku noći i posvetiti se samo Bogu i neprestalno spominjati Allaha, dž.š., neprestalno činiti zikr. Treba usposta viti trajnu vezu sa Allahom, dž.š., zato što je On Gospodar istoka i zapada, jer je Allah, dž.š., stvorio cijeli univerzum. Ako uspostavi vezu sa Alla hom onda je njegov i istok i zapad i svi materijalni pojmovi za njega postaju relativni i on je gospodar i takvih stvari. Nema Stvoritelja ni Gospodara osim Allaha, dž.š., i nema sile ni moći koja može stati naspram Allaha, dž.š. Zato Poslanik uzima Allaha, dž.š., za svog Zaštitnika u životu. Kako će čovjek napustiti svog Stvoritelja, svog Gospodara ko jem se može obratiti za pomoć u svako doba dana i noći, svake sekunde, svakog trenutka. Zar će napustiti tako moćnog Gospodara i obraćati se nekom ko je nedostatan, manjkav i slabašan.U nekoliko riječi ukazali smo o tome kako uspostaviti vezu sa Allahom, dž.š., a sada bismo da vidimo kako uspostavljati odnose sa ljudima.Treba biti strpljiv prema onome što ljudi govore. Ljudi mnogo pričaju a priča im se gradi na temelju man jkavosti razuma i pretpostavki, bez jakih dokaza. Ako nešto kažu što je suprotno istini, suprotno razumu, ne smijemo se odmah uznemiravati i ljutiti. Ako oni sporo shvataju, ako sporo izabiru istinu, ni na to se ne trebamo ljutiti jer će oni korak po korak spoznati svoju Božansku prirodu.Treba se odvojiti od ljudi, ali na način uljudnog i lijepog distanciranja. Šta je to lijepo distanciranje?Ponekad se čovjek u društvu od drugih odvaja materijalno ili tjelesno. Poput zahida, isposnika, ljudi koji se povuku ili u pećine ili u neke kutke svojih do mova i koji žive u ibadetu, prekinuvši kontakte sa materijalnim svijetom. To je praksa koja je bila prisutna kod prijašnjih poslanika. Isposnici su od lazili u planine, gradili samostane i danonoćno bdjeli u ibadetu i ispos ništvu.Dolaskom islama ova odrednica u velikoj mjeri se otklanja i proglašava nekonstruktivnom. Pitali su Božijeg Poslanika, s.a.v.a.: “Da li se i kod tebe nalazi isposništvo i neženstvo kao u prijašnjim vremenima?” Poslanik je odgovorio: “Moje isposništvo je džihad.”Također postoji uskraćivanje koje se pojvaljuje u vidu uskraćivanja i gašenja prohtjeva i strasti, takozvano, monaštvo, što je u islamu deplasirano i nepoželjno za razliku od prijašnjih vremena. Postoji metafizičko, duhovno udaljavanje, koje može biti prisutno među muslimanima i kao takvo je jako poželjno.Božijem poslaniku se kaže: “Budi sa ljudima, ali ne budi njihov, nemoj ih slijediti.” Kako kaže poslovica: “Svako dijete slijedi svoju ma jku”, tako i ljudi po prirodi rođenja vole svoju majku Dunjaluk. Svaki od njih ima neku svoju želju, neki poticaj za Dunjalukom. Ako se treba svima njima udovoljiti, svakoj njihovoj želji, u tom slučaju nijedan korak se neće napraviti u pravcu istine. Poslanik, s.a.v.a., treba podučavati ljude istini, a ne da vodi računa o njihovim željama i materijalnim stremljenjima. Allah, dž.š., u vezi odnosa prema ljudima ukazuje Poslaniku da kada je u pitanju povrjeda njegovih (poslanikovih) ličnih prava, preko toga treba da pređe, međutim, ne može se preći preko povrjede prava i granica istine i dina.Stoga moramo i mi, po tom uzoru, izabrati jedno duhovno, sim bolično odvajanje kada su u pitanju ljudski porivi, ljudska stremljenja ka Dunjaluku. U tom smislu ne smijemo nikako slijediti masu ni želje naroda. Vjera podstiče čovjeka da izabere jedan moralni put, put etike, koji je u suprotnosti sa željama svijeta. Kada se govori da trebamo izabrati put morala, to ne znači da bilo ko, ko nam prvi ponudi svoja vi đenja vjere, da kažemo: “E to je to i njega ću slijediti,” jer neki od njih odvode s Božijeg puta. Hazreti Ali na postavljeno pitanje: “Ko je naš moralni uzor? Daje odgovor: “Imao sam brata, on je cijeli Du njaluk i sve što je na njemu vidio ništavnim i upravo zato on je u mojim očima bio ogroman. Najveći dio svog života on je bio tih i bez glasa.” Jedan Poslanikov hadis kaže: “Ako je govor srebro, onda je šu tnja zlato.”Hazreti Ali kaže: “Ako se neko zabavi ana liziranjem ličnih nedostataka, neće imati vremena govoriti o drugima. On će uvijek biti zauzet traganjem za nedostacima vlastitog nefsa, ali to ne znači da kada treba reći istinu da će i tada šutjeti.” Hazreti Ali je govorio na takav način i donosio takve argumente da povrh toga nije bilo mjesta nikak vom drugom govoru i nikakvim drugim argumentima. On je imao osobinu da je na svako postavljeno pitanje odgovarao tako precizno i očito da bi osoba koja je postavila pitanje bila poput žednog čovjeka koji je potpuno napojen. Kada je u boju, nastu pao bi poput lava, između dušmanskih redova savijao bi se poput pustinjske kobre. Ako bi šutio, to bi bilo s razlogom. Ako treba šutjeti, onda se šuti zbog vlastitih slabosti, zbog analize vlastitih slabosti. Nije govorio ako nije bilo korisno. Govorio je samo kada je osjećao da ljudi imaju potrebu da ga čuju. Nije bio od onih koji kada čuju nekoliko rečenica odmah pohitaju na sijelo i drugima drže predavanja.U perzijskom jeziku postoji izrijek koji nam daje do znanja da onaj koji ima manjkavo znanje trči da na svakom mjestu ispriča sve što zna. Oni koji imaju pravo znanje, oni se ne uključuju u rasprave bez pravog povoda i razloga, oni najčešće šute. To je poput kutije šibica. Kad u njoj ima nekoliko šibica i protrese se, ona zazveči, ali kada je puna, kako god se okrene, ne čuje ništa. Oni koji su puni znanja, oni su poput pune kutije šibica. Takvi trpe sve uvrede, sve nepristojnosti upućene njima i sa lahkoćom prelaze preko toga.Henry Corbin, ugledni francuski istraživač religije, orijentalista koji je napisao mnoga djela između ostalog kaže: “Imao sam veliku čast da sam živio i sus retao se sa allamom Tabatabaijem. Kada je Tabatabai ušao u autobus u kojem sam bio i ja, obradovao sam se, sjeo sam pored njega i pomislio sad ću ga obasipati pitanjima sve do Teherana. Prvo što sam rekao bilo je da mi da jedan savjet. On je šutio. Mislio sam da razmišlja, kako bi mu naumpao kakav hadis. Autobus je grabio pustinjskim predjelom, mi smo putovali, a on šutio. Pomislih da je možda i zaboravio na moju molbu, kad on baš u tom trenutku pogleda u mene i reče: “Moja potreba da mi daju savjet je veća, nego li da ih drugima dijelim.”Kada je allame Tabatabai, taj veliki alim, umro 1978. god., imam Homeini je rekao: “Samo imam Mehdiju mogu izraziti tugu koju osjećam odlaskom tog čovjeka.”Sljedeća osobina hazreti Alija ogleda se u dubokoj odraslosti istine i istinoljubivosti u njegovom srcu da kada bi neko u njegovom prisustvu rekao nešto loše o nekom drugom, on bi se svom snagom trudio da nađe neki razlog zašto je taj tako rekao.Jedan nam rivajet savjetuje da ukoliko smo čuli nešto loše o bratu muslimanu, da svoje uho uvjerimo da kaže: “Nisam čuo takav govor.” Također, ako vidimo nešto loše od brata muslimana, trebamo svoje oči uvjeriti da kažu: “Ne, nismo to vidjele.” Naši nas velikodostojnici ličnim primjerom podučavaju šta je pravi moral i kako se postupa u skladu sa pravim moralom.Al laha dragog molimo da nam podari moral koji će biti razlog postizanja Njegovog zadovoljstva i Njegove milosti i da na putu ispravnom stignemo do konačne Istine.Allah, dž.š., kaže: “O Muhammede, ako jedan musliman zapamti nečiju grešku sa željom da je na nekom mjestu zloupotrjebi, Ja mu se zaklinjem da ću i Ja s njim kada dođe vrijeme obračuna postupiti na takav način.”Između islama i imana postoji fundamentalna razlika. Islam znači potvrđivanje jezikom, znači izgovaranje šehadeta: “Ešhedu en la ilahe illallah ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu”, što znači: “Svjedočim da nema drugog Boga osim Allaha i svjedočim da je Mu hammed Božiji rob i Božiji Poslanik.” Rezultat potvrđivanja ove istine je da krv, imetak i čast onoga ko to posvjedoči bivaju poštovani u društvu. Ako neko bez osnova i bez povoda ubije čovjeka muslimana, njemu slijede četiri stvari.Prva stvar koja ga sljeduje jeste Džehennem jer ovim postupkom izazvao je srdžbu Allahovu na sebe što je i druga posljedica. Kada govorimo o Allahovoj srdžbi, treba napomenuti da svaki dan po nekoliko puta učimo kur’anski ajet: “Gajril-magdubi ‘alejhim (a ne putem onih na koje si se Ti rasrdio).” Time činimo dovu Allahu, dž.š., da nas sačuva od toga da između ostalog naše ruke proliju muslimansku nevinu krv. Treća posljedica ubistva muslimana je prokletstvo Allahovo. Takvu osobu Allah, dž.š., proklinje i udaljuje od sebe. Četvrta posljedica je velika patnja koja čeka takvu osobu.وَمَن يَقْتُلْ مُؤْمِنًا مُّتَعَمِّدًا فَجَزَآؤُهُ جَهَنَّمُ خَالِدًا فِيهَا وَغَضِبَ اللّهُ عَلَيْهِ وَلَعَنَهُ وَأَعَدَّ لَهُ عَذَابًا عَظِيمًاOnome ko namjerno ubije vjernika; za njeg je kazna džehennem, u kome će vječno ostati; Allah će srdit na njeg biti i proklet će ga i patnju mu veliku pripremiti. (Nisa, 93) Kada neko izgovori šehadet, on na taj način postaje musliman i niko nema pravo dići ruku na njega i sukobljavati se s njim jer on je jezikom potvrdio i po svojoj vanjštini izgleda kao musliman.Drugi rezultat izgovaranja šehadeta, znači njegovog pristupanja islamu, jeste poštivanje njegovog imetka. Imovina takve osobe ne smije biti uzurpirana. Naprimjer, ako jedan musliman nađe neku stvar za koju je siguran da pripada nekom muslimanu, dužan je tu stvar čuvati čitavu godinu dana dok se eventu alno ne pojavi njen vlasnik, pa makar se radilo i o nekoj sitnoj stvari, naprimjer, olovci. Kao pronalazač, dužan je sedmično odlaziti na mjesto gdje bi se mogao pojaviti vlasnik tog predmeta i nastojati da ga pronađe. Nakon godinu dana, ako se ne pojavi njen vlasnik, dužan je tu stvar podijeliti u vidu sadake i to u ime pravog vlasnika. Ako se nakon toga pojavi pravi vlas nik i ako se ne slaže s tim što je dato kao sadaka, onda smo mu mi dužni dati protuvrijednost.Postoji veliki broj sitnih detalja vezanih za nađene stvari, ali trenutno smo samo htjeli naznačiti do koje se mjere mora poštovati imovina muslimana. Kako god je musliman dužan čuvati vlastitu imovinu, tako je dužan čuvati i cijeniti imovinu drugih. ISLAMSKO IRFANSKE TEMEAKBAR EYDI
