Prva intifada se uglavnom oslanjala na kolektivno, građansko i simbolično djelovanje. Druga intifada je zauzela drugačiji pristup, naglašavajući militarizirani otpor i medijsku vidljivost. Danas se nova “treća intifada” oblikuje kao kulturna. Ranije vezana za političke nemire, termin “treća intifada” ovdje se reinterpretira kao kulturni pokret , oblik ustanka utemeljen na umjetnosti i reprezentaciji.
Od osnivanja Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) 1964. godine, umjetnost i kulturna produkcija bili su ključni za palestinsku strategiju oslobođenja. Napori građana u izbjegličkim kampovima očuvali su usmene historije i tradicije kroz okupljanja zajednice, održavajući identitet živim uprkos izazovima raseljavanja. Kultura je oduvijek bila važna, ali danas je postala strateški alat za prepoznavanje i vidljivost.
Posljednjih sedmica, izraelski premijer Benjamin Netanyahu izjavio je: „Moramo se boriti oružjem koje se primjenjuje na bojnim poljima na kojima smo angažovani, a najvažnija su ona na društvenim mrežama . “
Tim riječima, Netanyahu je otkrio Projekt Ester , izraelsku propagandnu kampanju osmišljenu da iskrivi javni diskurs kroz ono što je nazvao „uzvraćanjem udarca“.
Izraelsko Ministarstvo vanjskih poslova, putem izvođača radova poput Bridge Partnersa, navodno je plaćalo influencerima do 7.000 dolara po objavi za objavljivanje proizraelskog sadržaja na platformama kao što su TikTok i X, posebno ciljajući mlađu publiku i američku javnost.
Bridge Partners je kasnije opisao ova plaćanja kao napore za promovisanje „kulturne razmjene između Sjedinjenih Država i Izraela“. Ova strategija otkriva obim izraelske propagandne mašinerije, pri čemu se ona predstavlja kao „kulturna razmjena“, transformišući društvene medije u naoružani prostor gdje se istina iskrivljuje, neslaganje ušutkuje, a moral mijenja za uticaj.
Zašto je ovo važno? Zato što je vidljivost moć. Kontrola društvenih medija omogućava algoritamsko oblikovanje narativa, jačajući hegemonističke, kolonijalne priče koje su dugo definirale kako se Palestina doživljava i o kojoj se raspravlja u globalnom diskursu.
Narativna moć u digitalnom dobu
Prelazak s televizije na ekrane pojačao je važnost toga da se bude viđen. U digitalno-vizuelnoj eri, narativna kontrola je oblik moći. „Digitalna intifada“ isprepletena s kulturnim otporom nastaje kroz vizualno i afektivno pripovijedanje – film, umjetnost i svjedočenja mobiliziraju empatiju i političku akciju, stvarajući zajedničke emocionalne registre.
U ovom ratu vidljivosti, istina se takmiči s viralnošću. Dok vlade pokreću PR kampanje kako bi sanirale okupaciju, Palestinci dokumentiraju svakodnevni život, tugu i otpornost s čistom iskrenošću. Njihove priče probijaju se kroz digitalnu buku upravo zato što dolaze iz životnog iskustva, a ne iz plaćenog utjecaja.
Da bi se palestinski glasovi zaista čuli, njihovi narativi moraju cirkulirati na kulturnim i umjetničkim platformama, a ne samo u vijestima.Društveni mediji, umjetnost i književnost omogućavaju Palestincima da afirmišu identitet, sačuvaju sjećanje i održe kolektivnu otpornost.
Uprkos izraelskim naporima da sistematski izbriše palestinski identitet prisvajanjem, krađom i uništavanjem kulturne baštine, Palestinci su nastavili čuvati svoje tradicije, od jezika i kuhinje do muzike i odjeće, pretvarajući umjetnost i književnost u moćna oruđa prkosa.
Kroz projekte na lokalnom nivou, izložbe i obrazovne projekte, oni dijele svoje priče preko granica, ujedinjujući zajednice i održavajući cilj živim, posebno među mlađim generacijama u dijaspori.
Inicijative poput Riwaqa, palestinskog centra za arhitektonsku konzervaciju, obnavljaju historijske kuće i sela, dok Qalandiya International, dvogodišnji umjetnički festival koji se održava u palestinskim gradovima i dijaspori, ujedinjuje umjetnike i publiku kako bi palestinska kreativnost ostala vidljiva.
Ove vrste inicijativa pokazuju spremnost za očuvanje tradicija i kulture, kao i stvaranje novih. Ovo nije samo pasivna zaštita i očuvanje, već aktivna izjava o identitetu i suverenitetu.
Kultura nije samo umjetnost ili naslijeđe; to je svakodnevni život: kako ljudi kuhaju, grade, pjevaju i okupljaju se. Izraelska okupacija pokušala je lišiti ove prakse značenja, prisvajajući sve, od hrane do arhitekture, maslina i simbola poput kufije.Pa ipak, Palestinci nastavljaju da afirmišu suverenitet kroz kulturu, koristeći semiotiku i simboliku kako bi prenijeli otpornost i identitet.
Prošlog mjeseca, mural britanskog uličnog umjetnika Banksyja na Kraljevskom sudu pravde u Londonu ilustrovao je ovaj princip: tih, ali moćan. Iako je uklonjen sa zida suda u roku od nekoliko sati, prenio je trajnu poruku otpora.
Algoritamska kontrola i digitalna hegemonija
Ovo je vijek društvenih medija, gdje se narativi oblikuju i šire putem digitalnih platformi. Danas su ovi prostori postali najmoćnije – a ponekad i jedino – sredstvo za pojačavanje otpora i da se glasovi čuju.U globaliziranom svijetu kojim dominira kulturna hegemonija, korištenje ovih platformi nije opcionalno, već neophodno.
Tokom protekle decenije, algoritmi su postepeno zamijenili tradicionalne medije kao novi čuvari informacija, odlučujući koje se priče vide, a koje se zakopavaju. Sada funkcionišu kao moderni instrumenti kulturne kontrole, odlučujući koji narativi preživljavaju u digitalnom ekosistemu.
Historija je ovo već vidjela. Kada je njemački poduzetnik Johannes Gutenberg izumio štamparsku presu sredinom 15. stoljeća, nije samo izumio mašinu, već i neviđen pristup alternativnim idejama.
Naravno, oni na vlasti bili su duboko uznemireni, jer je to tada značilo da obični ljudi mogu široko čitati druge izvore i dovoditi u pitanje autoritet, što je direktno ugrožavalo temelje kontrole.
Na neki način, štamparija je bila prvi algoritam, kontra-čuvar istine koji je omogućio kritičko razmišljanje i dao “drugim glasovima” platformu da se čuju. Slabajući kontrolu autoriteta nad znanjem, pokrenula je informacijsku revoluciju. Pa ipak, paradoksalno, ono što je započelo u Gutenbergovo doba kao oslobođenje znanja sada se okrenulo protiv samog sebe.
Iako je pristup informacijama danas brži i širi nego ikad, ponovo se nalazimo unutar posredovanog sistema. Poput svijeta prije štampanja, naš navodno otvoreni digitalni prostor filtrira i preoblikuje ono što vidimo. Algoritam, iako se čini neutralnim, funkcionira kao novi čuvar kapije – cenzurira, uređuje i prepakuje narative, služeći ne istini već njenim kuriranim fragmentima.
Kao što je tvrdio italijanski filozof i političar Antonio Gramsci , dominacija se ne održava samo silom, već oblikovanjem onoga što društva prihvataju kao „zdrav razum“. Kulturna hegemnija odlučuje ko se vidi, kako se vide i šta postaje uvjerljivo.Razbijanje krize reprezentacije.Kulturna Intifada, stoga, nije samo kreativni pokret već i politička nužnost.
Ona se suprotstavlja ovoj algoritamskoj kontroli, predrasudama zapadnih medija i kolonijalnim narativima koji zamagljuju palestinske glasove.Simboli poput lubenice zaobišli su zabranu palestinske zastave, demonstrirajući domišljatost u vidljivosti i narativu. Ovu borbu za vidljivost intenzivira uloga zapadnih medija, koji konstruiraju vlastiti geopolitički jezički režim kako bi održali propagandu.
Filmovi poput Gaza Sunbirds i Holy Redemption primjer su ovog pristupa, stvarajući nove estetske jezike kako bi prenijeli ono što obične riječi ne mogu. Gaza Sunbirds prikazuje otpornost usred sukoba kroz odlučnost invalidnih sportista u Gazi, dok Holy Redemption razmišlja o vjeri i preživljavanju u poslijeratnom Libanu.
Dokumentujući lične priče, gestove i emocije, oni obnavljaju čovječanstvo i odupiru se dehumanizaciji. Kada sam jezik postane dio nepravde, umjetnost postaje novi jezik. Kulturna intifada raste iz ove potrebe, transformirajući tišinu u izražavanje i gradeći kontrahegemonističke narative.
Palestinci i njihovi saveznici ne samo da se opiru ideološkoj dominaciji, već predlažu nove moralne okvire i ponovo izmišljaju sam jezik otpora.Ono što se sada odvija nije samo reakcija na ugnjetavanje, već prepravljanje uslova otpora.
Treća intifada je u velikoj mjeri kulturna, uspon umjetnosti, sjećanja i mašte koji prkosi i brisanju i algoritmu.Protiv mašinerije propagande i kontrole, Palestinci nastavljaju govoriti, slikati, pjevati i snimati svoje postojanje u trajnost. Čineći to, podsjećaju svijet da oslobođenje nije samo politički zahtjev, već i kulturno pravo – pravo da se definiše samosvijest, da postoji po svojoj slici i da ostane nezaboravljen.
PIS Journal
Your Comment