Šehadet Imama Dževada, mir neka je na njega

Deveti Imam, čije ime bijaše Muhammed, a znan je i kao Ebu Džafer i po nadimcima Taki i Dževad, rodžen je u ramazanu 195. godine po Hidžri u Medini. Njegova majka Sebika, po svom izvanrednom moralu važila je za najbolju ženu svoga vremena, te je tako Imam Rida, mir neka je na nj, spominje kao čistu i čestitu gospođu, ukrašenu vrlinama. Na dan kad je umro njegov poštovani otac, Imam Dževad, mir neka je na nj, imao je tek osam godina, a šehidom je postao u dobi od dvadeset i pet godina. Sahranjen je na mezaristanu Kurejš u Bagdadu, uz kabur svoga djeda Muse ibn Džafera, mir neka je na nj.Tokom perioda svoga imamata, deveti Imam je bio savremenik dvojice abasidskih halifa: Memuna (193-218. h.g.) i Mutesima (218-227. h.g.). Obojica su ga pod prisilom doveli iz Medine u Bagdad, te su, na isti način kako je Memun postupio sa Imamom Ridom, držali Imama u prijestonici kako bi kontrolirali njegovo djelovanje.Imamov, mir neka je na nj, šehadetMemun je umro 218. h.g., a naslijedio ga je njegov brat Mutesim. On je 220. h.g. doveo Imama iz Medine u Bagdad, kako bi ga držao pod kontrolom. Tako je, kako smo ranije vidjeli, Imam učestvovao na onom skupu na kome se raspravljalo o odsjecanju ruke kradljivcu, gdje je posramio bagdadskog kadiju (Ibn Ebu Davuda) i ostale pravnike. Nekoliko dana kasnije, vođen zlobom i ljubomorom, Ibn Ebu Davud otišao je Mutesimu i rekao: “Želeći vam dobro, hoću da vam stavim do znanja da ono što se desilo prije nekoliko dana ne ide u prilog vašoj vlasti. Jer, vi ste u prisustvu učenjaka i uglednika dali prednost fetvi Ebu Džafera (Imama Dževada), čovjeka koga polovina muslimana smatra halifom, a vas drže uzurpatorom njegove vlasti. Vijest o tome proširila se medžu narodom i njegovim sljedbenicima postala je dokaz da pravo (hilafeta) pripada njemu.”Mutesima, koji je svakako u sebi gajio neprijateljstvo prema Imamu, pogodiše te Ibn Ebu Davudove riječi, pa odluči ukloniti Imama. Naposljetku je i ostvario svoje prljave nakane, te je jedan od sekretara njegovih vezira otrovao Imama. U trenutku svog šehadeta Imam, mir neka je na nj, nije imao više od dvadeset i pet godina i nekoliko mjeseci.Nučni stepen Imama Dževada, mir neka je na njIako je, kako je kazano, Imam Dževad prvi Imam koji je imamat preuzeo u djetinjstvu, Imam je vodio neke zbilja izvanredne i čudesne razgovore i rasprave. Takve rasprave vodio je upravo zato što, uslijed njegove mladosti, mnogi sljedbenici Ahlul Bejta nisu bili posve sigurni u njegov imamat (iako prvaci i učeni među njima, držeći se svog nauka, u ovom pogledu nisu imali ni najmanjih sumnji), te su takvi, želeći steći sigurnost i kao neku vrstu ispita, postavljali Imamu razna pitanja.S druge strane, bilo je to vrijeme kad su muteziliti osnažili, njihovo učenje se sve više širilo i napredovalo, a tadašnja vlast pružala im je podršku, pomažući ih svojim utjecajem i dajući im materijalnu i moralnu potporu.Znamo da se idejna linija mutezilita zasnivala na ekstremnom povjerenju u ograničeni i greškama skloni ljudski um. Muteziliti su vlastiti razum uzimali kao kriterij za sve vjerske propise i naučavanja vjere, te su prihvatali ono što bi razum izričito potvrdio, a odbacivali i kritizirali sve ostalo. Budući da se s dosezanje do stupnja imamata u djetinjstvu za njih, iako naizgled, nije moglo razumski objasniti, bili su spremni postavljati Imamu najteža i najkompliciranija pitanja, nadajući se da će ga tako poraziti u znanstvenim okršajima.No, kroz sve ove znanstvene rasprave i sučeljavanja, hazreti Dževad (zahvaljujući svjetlu imamskog znanja) svojim izričitim i jasnim odgovorima razbijao je sve sumnje i nedoumice u pogledu svog vodžstva, te je nepobitno dokazao svoj imamat i superiornost Imama općenito.Upravo zato se sličan problem nije javio kad je imamat preuzeo hazreti Hadi (koji je imamat takodžer preuzeo u djetinjstvu), budući da je već svima bilo jasno kako malodobnost ne znači nikakvu zapreku kad se radi o ovakvom Božijem daru.Rasprava sa Jahjom ibn Aksemom Kad je Memun stigao iz Tusa u Bagdad, poslao je hazreti Dževadu, mir neka je na nj, pismo u kome ga poziva da dodže u Bagdad. Svakako, kao i u slučaju dovodženja Imama Ride u Tus, ovdje se samo naizgled radilo o pozivu, a ustvari je bilo riječ o prinudnom putovanju.Uglavnom, Imam se odazvao i, nekoliko dana po dolasku u Bagdad, Memun ga je pozvao na svoj dvor, te mu ponudio ruku svoje kćeri Ummi Fadl. Imam na tu ponudu nije ništa odgovorio, a Memun je njegovu ćutnju protumačio kao znak prihvatanja, te je odlučio da obavi sve pripremne radnje.Memun je kanio organizirati veliku svadbenu svečanost, no vijest o tome izazva među Abasidima erupciju nezadovoljstva, pa stadoše prigovarati Memunu: “Kakve su sada to ideje?! Sad kad Ali ibn Musa više nije živ i kad je jasno da hilafet ostaje među Abasidima, ti bi opet da ga vratiš Alijevoj porodici?! Znaj da nećemo dopustiti da se to desi! Zar si zaboravio onih nekoliko godina neprijateljstva medžu nama?!” “O čemu pričate?”, upita Memun, a oni kazaše: “Ovo je još malodoban dječak i on ne može posjedovati znanje i učenost!” Memun im kaza: “Vi ne poznajete tu obitelj; i veliki i mali njihov golemo je obdaren znanjem i učenošću! A ako ne prihvatate to što vam kažem, iskušajte ga. Dovedite učenjaka u koga imate povjerenja, pa neka raspravlja s ovim mladićem.Tad će biti jasno da sam rekao istinu.”Abasidi medžu učenjacima odabraše Jahju ibn Aksema (zbog njegove naučne slave), pa Memun upriliči skup na kome će biti provjereno znanje i učenost Imama Dževada. Kad se svi okupiše, Jahja istupi pred Memuna i reče: “Dopuštaš li da ovom mladiću postavim neka pitanja?”, a Memun kaza: “Pitaj njega da ti dopusti.” Jahja tad upita Imama Dževada za dopuštenje, a Imam mu reče: “Pitaj šta god želiš.”Jahja tad upita: “Šta kažeš o osobi koja je bila muhrim (odjevena u ihrame radi obavljanja hadža), pa je kao takav lovio i ulovio životinju?”(Lov je jedna od aktivnosti koje su zabranjene čovjeku koji je odjenuo ihrame radi obavljanja hadža ili umre. Propisi i pravila vezani za hadž najkompliciraniji su među fikhskim propisima. Upravo zato se Jahja ibn Aksem opredijelio za pitanja u vezi propisa hadža, misleći da će tako zbuniti Imama i dovesti ga u bezizlaznu poziciju. )Imam Dževad, mir neka je na nj, reče:    “Da li je ta osoba svoju lovinu ulovila u hilli (izvan granica zabranjenog područja) ili unutar zabranjenog područja?    Je li taj čovjek znao da je zabranjeno loviti kad se odjene ihrame ili ne?    Da li je namjerno išao u lov ili se radi o stjecaju okolnosti?    Da li je to učinio slobodan čovjek ili rob?    Radi li se o odrasloj osobi ili djetetu?    Da li je njegov ulov kakva pernata životinja ili nešto drugo?    Radi li se o sitnoj ili krupnoj divljači?    Da li mu je svejedno što je to učinio ili se pokajao zbog svoga djela?    Da li je lovio noću ili danju?    Da li je ihrame obukao radi hadža ili radi umre?”Jahja se nađe začuđen pred svim tim podpitanjima koja mu je Imam postavio, pa su se na njegovom licu mogli pročitati znaci slabosti i nemoći, on stade zamuckivati i prisutni shvatiše njegovu slabost pred Imamom.Memun tad reče: “Hvala Allahu na tome da se desilo upravo ono što sam predviđao!” A onda se okrenu svojim dvorjanima i rodbini, pa im reče: “Jeste li se sada uvjerili u ono što niste htjeli prihvatiti?!”Fikhski stav o lovu osobe u ihramima u različitim situacijamaLjudi se onda razidžoše i na skupu ne ostade niko osim ljudi iz najbližeg halifinog okruženja. Memun se onda obrati Imamu Dževadu, mir neka je na nj: “Žrtvovao bih se za te, bilo bi dobro da nam kažeš presudu u vezi sa svakim od slučajeva koje si nabrojao, pa da se okoristimo tim znanjem.” Imam Dževad, mir neka je na nj, odgovori: “Svakako. Ako muhrim lovi u hilli (izvan zabranjenog područja) i njegova lovina bude nešto od krupne peradi, tad je iskupnina za taj prekršaj jedna ovca. Ako je pak lovio u zabranjenom području, iskupnina je dvostruko veća. Ako je izvan zabranjenog područja ulovio nešto od sitne peradi, tad će iskupnina biti janje koje se tek odvojilo od vimena, a ako je to učinjeno unutar zabranjenog područja, tad je iskupnina janje i protuvrijednost ubijene životinje.Ako je izvan zabranjenog područja ubio neku divljač, iskupnina će biti: za divljeg magarca – krava, za noja – kamila, a za srndaća – ovca. Ukoliko se to desilo unutar zabranjenog područja, iskupnina će biti dvostruka. Ukoliko je muhrim učinio djelo zbog koga je dužan zaklati kurban, onda će taj kurban zaklati na Mini ukoliko se nalazi na hadžu, a ako obavlja umru, kurban će zaklati u Mekki. Iskupnina je jednaka za čovjeka koji je znao i za čovjeka koji nije znao propise. Medžutim, ukoliko je namjerno postupio ovako, počinio je grijeh, no ako je to učinio slučajno i iz neznanja, na njemu nema grijeha.Slobodan čovjek sam je dužan osigurati svoju iskupninu, a ukoliko se radi o robu, onda je to dužan učiniti njegov vlasnik. Dijete nije dužno dati iskupninu, dok je odrastao obavezan to učiniti. Onaj ko se pokajao zbog svog djela neće imati onosvjetske kazne, dok će onaj ko se nije pokajao biti na onome svijetu kažnjen.”