ریحانه/محمد حسین رضوانی, [4/18/2026 10:07 PM]
Špansko raskidanje sa SAD-om: Kako je Madrid postao glas protiv rata s Iranom
Prijavi
Dobrodošli!Prijavite se na svoj račun
Vaše korisničko ime
lozinka
Zaboravili ste lozinku?
Obnavljanje šifre
Obnovite vašu lozinku
Vaš e-mail
Naslovnica Međunarodna politika
Međunarodna politika
Špansko raskidanje sa SAD-om: Kako je Madrid postao glas protiv rata s Iranom
April 17, 202621 0
PISjournal – Zajednički rat koji su Sjedinjene Američke Države i Izrael pokrenule protiv Irana može se smatrati jednom od najsloženijih geopolitičkih kriza koja je dovela do višestrukih posljedica. Ne samo da je preoblikovao sigurnosni pejzaž Bliskog istoka, već je i zaoštrio podjele unutar zapadnog bloka, doveo u pitanje budućnost transatlantskog saveza, pa čak i stavio koncept međunarodnog poretka pod značajan pritisak.
U tom kontekstu, stav Španije pod premijerom Pedrom Sánchezom istakao se kao jedan od najizrazitijih i ponekad kontroverznih odgovora među zapadnim zemljama. Za razliku od nekoliko svojih evropskih i američkih saveznika, Španija je ne samo uskratila podršku vojnim operacijama, već ih je i više puta opisivala kao nezakonite, nepotrebne i suprotne principima međunarodnog prava, što je na kraju eskaliralo do nivoa diplomatskih tenzija i sa Washingtonom i sa Tel Avivom.
Ovaj stav se ne može shvatiti samo kao situacijska reakcija na krizu koja se razvija; radije, mora se analizirati u okviru šire evolucije španske vanjske politike posljednjih godina. Pod Sánchezovom vladom, španska vanjska politika se postepeno udaljavala od tradicionalnog modela potpunog usklađivanja sa Sjedinjenim Državama prema obliku aktivnog multilateralizma, jačem naglasku na međunarodno pravo i većoj težnji za strateškom autonomijom unutar evropskog okvira. U ovom pristupu, upotreba sile se smatra legitimnom samo kada je zasnovana na međunarodnom pravnom autoritetu, a svaka jednostrana vojna akcija, posebno izvan okvira Ujedinjenih nacija, nailazi na ozbiljnu provjeru i protivljenje. Upravo je taj intelektualni i strateški okvir oblikovao specifičan odgovor Španije na rat.
Na početku krize, španska vlada je jasno artikulirala svoj stav frazom „No a la guerra“ (Ne ratu). Ovaj izraz, koji je Sánchez više puta koristio u službenim govorima, nije bio samo politički slogan, već sažet izraz višeslojnog stava: moralno protivljenje nasilju nad civilima, pravno protivljenje kršenju međunarodnog prava i političko protivljenje vojno-centričnim pristupima rješavanju sukoba. U tom kontekstu, Sánchez je naglasio da se „na nezakonit čin ne može odgovoriti drugim nezakonitim činom“, više puta upozoravajući da bi ponavljanje prošlih ratnih obrazaca, posebno naslijeđa rata u Iraku, moglo imati razorne posljedice po globalnu stabilnost.
Jedan od najznačajnijih aspekata ove politike bio je prevođenje retorike u konkretna djela. Španija je poduzela neobičan korak, posebno za članicu NATO-a, odbijajući da dozvoli Sjedinjenim Državama da koriste svoje vojne baze u Roti i Morónu za operacije vezane za iranski sukob. Izvještaji su također sugerisali da su uvedena ograničenja na korištenje španskog zračnog prostora za vojne pokrete. Ove mjere su pokazale da stav Španije nije bio ograničen samo na diskurs, već se razvio u oblik operativne nezavisnosti u vanjskoj politici, pristup koji je neizbježno povećao tenzije sa Sjedinjenim Državama.
Ove tenzije su dodatno eskalirale kada je tadašnji američki predsjednik Donald Trump zaprijetio da će ograničiti ili potpuno prekinuti trgovinske odnose sa Španijom kao odgovor na njeno odbijanje. Nasuprot tome, Sánchez je dosljedno branio svoj stav u javnim obraćanjima, predstavljajući stav Španije ne samo kao politički izbor već i kao moralnu i pravnu obavezu. Također je na međunarodnim sastancima naglašavao da se svijet ne smije vratiti ratom vođenom modelu rješavanja sukoba i da bi umjesto toga trebao učiti iz prošlih intervencija na Bliskom istoku.
ریحانه/محمد حسین رضوانی, [4/18/2026 10:07 PM]
Iako je ovaj pristup uključivao i vanjski pritisak i unutrašnje izazove, dugoročno bi mogao ojačati poziciju Španije kao autonomnijeg, kritičnijeg i potencijalno posredničkog aktera u međunarodnom sistemu. Ova kriza u konačnici ilustruje da se u današnjem svijetu vanjska politika više nego ikad oblikuje na presjeku međunarodnog prava, domaće politike i geopolitičke konkurencije i da će države sposobne efikasno uravnotežiti ove dimenzije vjerovatno igrati uticajniju ulogu u oblikovanju budućeg globalnog poretka.
ریحانه/محمد حسین رضوانی, [4/18/2026 10:07 PM]
Uz tenzije s Washingtonom, odnosi Španije s Izraelom su se značajno pogoršali. Od samog početka, španska vlada je izraelske vojne akcije, uz američke operacije, okarakterizirala kao ilegalne, postepeno usvajajući sve snažniji ton. Najupečatljiviji trenutak dogodio se tokom Sánchezove konferencije za novinare u Pekingu, nakon sastanka s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom, kada je direktno optužio izraelsku vladu za fundamentalno kršenje međunarodnog prava. Izjavio je: „Međunarodno pravo danas fundamentalno krši jedna zemlja, a to je vlada Izraela.“ Ova primjedba predstavljala je jednu od najeksplicitnijih i najsnažnijih službenih izjava koje je Španija dala tokom rata, signalizirajući novu fazu otvorene diplomatske konfrontacije.
Ove izjave su u skladu sa širom putanjom kroz koju se Španija razvila od opreznog kritičara do asertivnijeg aktera u osporavanju prevladavajućeg međunarodnog poretka. Sánchez je ponovio da je Španija od samog početka smatrala rat koji su predvodile SAD i Izrael „greškom“ i „nezakonitim“, te je taj stav dosljedno održavala tokom vremena. Ovaj kontinuitet odražava značajnu koherentnost u diskursu španske vanjske politike, utemeljenu na odbrani međunarodnog pravnog poretka, a ne isključivo geopolitičkih kalkulacija.
Paralelno sa svojim političkim pozicioniranjem, Španija je također nastojala igrati aktivnu diplomatsku ulogu u upravljanju krizom. Jedan od najvažnijih koraka u tom smislu bio je ponovno otvaranje španske ambasade u Teheranu nakon prekida vatre između Sjedinjenih Američkih Država i Irana. Ova odluka, donesena pod vodstvom španskog ministra vanjskih poslova Joséa Manuela Albaresa, odražavala je namjeru Madrida da očuva diplomatske kanale s Teheranom i potencijalno doprinese naporima za deeskalaciju. Povratak španskih diplomata u Teheran nosio je ne samo praktičan značaj već i važnu političku poruku: Španija je namjeravala ostati aktivni učesnik u upravljanju krizom, a ne pasivni posmatrač.
Na domaćem planu, ove politike su duboko ukorijenjene u španskoj političkoj i društvenoj strukturi. Sánchezova vlada se zasniva na koaliciji lijevo orijentisanih stranaka koje su se historijski protivile vojnim intervencijama i naglašavale važnost diplomatije i ljudskih prava. Štaviše, špansko javno mnijenje ostaje vrlo osjetljivo na strane vojne angažmane. Sjećanje na rat u Iraku iz 2003. godine, koji je izazvao široko rasprostranjene proteste i doprinio promjeni vlade, i dalje igra centralnu ulogu u političkoj svijesti zemlje i djeluje kao odvraćajući faktor od učešća u sličnim sukobima. Sam Sánchez je eksplicitno naveo ovo iskustvo kao historijsko upozorenje za savremeno donošenje politika.
Ekonomski, rat u Iranu također je stvorio značajne izazove za Španiju. Rastuće cijene energije, nestabilnost globalnog tržišta i poremećaji trgovinskih ruta naveli su špansku vladu da odobri pakete podrške vrijedne više milijardi eura kako bi ublažila uticaj krize. Ovo pokazuje da špansku vanjsku politiku oblikuju ne samo politički principi već i ekonomska razmatranja i ograničenja.
Na evropskom nivou, stav Španije doprinio je isticanju podjela unutar Evropske unije. Dok su zemlje poput Njemačke, Ujedinjenog Kraljevstva i Italije usvojile opreznije i pristupe usklađene sa SAD-om, Španija se pojavila kao jedan od najglasnijih kritičara. Ove razlike ponovo su pokrenule debate o „evropskoj strateškoj autonomiji“ i naglasile nedostatak potpunog konsenzusa unutar EU kada se suoči s velikim međunarodnim krizama.
Sveukupno, španski pristup američko-izraelskom ratu protiv Irana može se shvatiti kao kombinacija pravnog idealizma, političkog realizma i domaće kalkulacije. Kroz svoje eksplicitno protivljenje ratu, odbijanje vojnog učešća, ograničavanje logističke saradnje, pojačane kritike i Izraela i Sjedinjenih Država, te istovremeno održavanje diplomatskih kanala poput ponovnog otvaranja ambasade u Teheranu, Španija je nastojala definirati nezavisniji i diferenciraniji put vanjske politike.
PIS Journal
Your Comment