Ove vojne vježbe ne smatraju se demonstracijom sile, već višeslojnom porukom na domaćem, regionalnom i međunarodnom nivou.
Usred rastućih tenzija u sigurnosnom okruženju Zapadne Azije, posebno u regionalnim vodama koje okružuju Iran, potaknutih opsežnim američkim vojnim gomilanjem snaga u Perzijskom zaljevu, najnovija vježba mornarice IRGC-a u ovim strateškim vodama dobila je značaj daleko iznad rutinske godišnje aktivnosti. Postala je arena u kojoj bitka narativa, sudar volja i rat kalkulacija nose jednaku težinu kao i fizički sukob.
Zvanični ciljevi vježbe objavljeni su kao procjena spremnosti operativnih jedinica mornarice IRGC-a, razmatranje scenarija za suprotstavljanje potencijalnim prijetnjama, uvježbavanje brzih i odlučnih odgovora te inteligentno korištenje geopolitičkih prednosti Islamske Republike u Perzijskom zaljevu i Omanskom moru. Međutim, izvan tih navedenih ciljeva, ono što je zaista važno jeste redefinisanje koncepta „kontrole“ na ključnoj globalnoj energetskoj tački zagušenja – kontrole definisane ne kao nepromišljeno zatvaranje, već kao inteligentno upravljanje prostorom u spoju s diplomatijom.
Stvarnost na terenu drugačija od medijskih naslova
Posljednjih sedmica zapadni i njima bliski mediji pojačali su izvještaje o kretanju američkih nosača aviona i vojnih raspoređivanja u regionu, gradeći narativ o apsolutnoj američkoj pomorskoj nadmoći u vodama oko Irana. Jasna namjera bila je zastrašiti javnost i projicirati sliku ogromnog pritiska na Teheran.
No, najnovija vježba mornarice IRGC-a efikasno ruši taj jednostrani prikaz. Stvarnost Perzijskog zaljeva malo liči na medijske naslove. To nije prostrani okean koji omogućava otvoreno manevrisanje nosačima aviona. To je poluzatvoren, plitak i ostrvima ispresijecan vodeni prostor, složeno okruženje u kojem su pravila djelovanja bitno drugačija od klasične pomorske doktrine.
Komandant mornarice IRGC-a, kontraadmiral Alireza Tangsiri, jučer je to naglasio izjavom da su iranska ostrva u Perzijskom zaljevu i Hormuškom moreuzu „neosvojive tvrđave“ i dio nacionalne časti. To nije bila puka retorika. Bila je to jasna referenca na višeslojnu odbrambenu arhitekturu koja je ta ostrva pretvorila u stalne, strateške operativne centre, djelujući u sinergiji s mobilnim pomorskim sredstvima.
Iranska pomorska moć u Perzijskom zaljevu ne počiva na skupim i golemim ratnim brodovima. Njena osnova su brzi jurišni čamci, korvete naoružane raketama, decentralizovana operativna struktura te integrisana mreža radara, dronova, sistema nadzora i obalnih raketnih baterija more-kopno. To je suština „asimetričnog pomorskog ratovanja“, doktrine koja je u vojnoj literaturi široko prepoznata kao znatno efikasnija u specifičnoj geografiji Perzijskog zaljeva nego klasično raspoređivanje teških flota.
Prirodna geografija Perzijskog zaljeva – plitke vode i brojna ostrva – ne predstavlja samo pozadinu. Ona pruža savršene uslove za brzo manevrisanje jurišnih čamaca i, po potrebi, izvođenje iznenadnih udara. No ta plovila nisu usamljeni akteri. Ona funkcionišu kao čvorovi unutar široke komandno-kontrolne mreže koja objedinjuje površinsku, podvodnu i vazdušnu dimenziju.
Ova slojevita sposobnost nadilazi brze čamce. Plovila poput raketnog katamarana Shahid Soleimani, broda-nosača helikoptera Shahid Nazeri i nosača dronova Shahid Rudaki čine ključne karike u lancu moći mornarice IRGC-a – lancu koji sada besprijekorno povezuje operativne kapacitete u Perzijskom zaljevu s Omanskim morem, pa čak i Indijskim okeanom.
Poruka ugrađena u ovu vojnu arhitekturu je jasna: Iran ne projicira silu radi agresije. On učvršćuje doktrinu odvraćanja upravo na tački gdje je globalna ekonomija najranjivija.
Od Perzijskog zaljeva do Ženeve: teren podržava diplomatiju
Vježbe „Pametna kontrola Hormuškog moreuza“ ne mogu se analizirati izolovano od trenutne diplomatske klime i tekućih pregovora. Dosadašnje iskustvo pokazuje dosljedan obrazac: kad god Iran uđe u fazu dijaloga sa Zapadom, istovremeno nastoji zadržati, pa čak i ojačati svoju poziciju na terenu. To je suština strategije „teren prati diplomatiju“.
U suštini, najnovije vojne vježbe predstavljaju paralelnu igru. Washington, raspoređivanjem pomorskih sredstava i pojačavanjem izvještaja o vojnim potezima, nastoji ojačati pregovaračku poziciju svojih diplomata. Teheran, demonstrirajući operativnu spremnost u Hormuškom moreuzu, šalje jasnu poruku: svaki povratak politici maksimalnog pritiska naići će na proporcionalan odgovor na terenu.
Smisleni pregovori zahtijevaju da obje strane posjeduju stvarne izvore uticaja. Za Iran, Perzijski zaljev je upravo takva strateška poluga. Vojnu vježbu u Hormuškom moreuzu stoga treba posmatrati kao sastavni dio šire pregovaračke jednačine – one koja se proteže od toplih voda juga Irana do pregovaračkih stolova evropskih prijestonica.
Posmatrano iz te perspektive, vježba nije znak naginjanja ka ratu. Ona je demonstracija spremnosti da se rat spriječi iz pozicije snage. Poruka Washingtonu je jasna: ako je diplomatija izabrani put, sigurnost moreuza je zagarantovana. Ako se aktivira vojna opcija, teren će pružiti odgovor.
Šta znači „pametna kontrola“?
Ključna riječ u ovoj vojnoj vježbi jeste „pametna“. A pametna kontrola je daleko od potpunog zatvaranja. Hormuški moreuz je najvažnija svjetska energetska arterija. Svakodnevno deseci tankera i trgovačkih brodova prolaze njegovim uskim vodama, prevozeći značajan dio globalnih energetskih zaliha. Veliki poremećaj ne bi pogodio samo Iran – izazvao bi skok cijena nafte, potrese na finansijskim tržištima i potpunu globalnu ekonomsku krizu.
Teheran je više puta upozorio da bi svaki direktni napad SAD-a ili Izraela bio dočekan regionalnim, a ne ograničenim odgovorom. Hormuški moreuz se dugo smatra potencijalnom tačkom pritiska u takvom scenariju. No „pametna kontrola“ precizira tu prijetnju. Ona sugeriše da bi svaka buduća akcija bila ciljana i selektivna, a ne neselektivna i haotična.
Naprimjer, tokom rata u Gazi, jemenski pokret Ansarallah pokazao je sposobnost selektivnog upravljanja pomorskim saobraćajem u moreuzu Bab el-Mandeb, gađajući brodove povezane s jednom stranom u sukobu, dok su ostale plovne rute ostajale otvorene.
Ta logika može se primijeniti i na Hormuški moreuz. Pametna kontrola značila bi praćenje nacionalnih interesa u realnom vremenu, razlikovanje neprijateljskih od neprijateljskih aktera te primjenu odmjerenog pritiska. Uzmimo Kinu kao primjer. Peking zavisi od nafte Zapadne Azije mnogo direktnije nego Washington – procjenjuje se da oko 80 posto njegovog uvoza sirove nafte prolazi ovim plovnim putem. Pametna strategija čuva iransku polugu odvraćanja, a da pritom ne otuđi velike ekonomske partnere koji zavise od energije iz Perzijskog zaljeva.
Kontraadmiral Tangsiri naglasio je da mornarica IRGC-a održava cjelodnevnu situacionu svijest u moreuzu — na površini, u vazduhu i ispod njega. Ta obavještajna dominacija temelj je pametne kontrole. Bez preciznog znanja o tome koji se brod gdje nalazi, ko mu je vlasnik, kamo plovi i šta prevozi, ciljano upravljanje je nemoguće.
Jednostavno rečeno, pametna kontrola je pretvaranje geografije u politiku. To je korištenje geopolitičke prednosti ne za stvaranje haosa, već za upravljanje krizama na način koji služi nacionalnim interesima.
Ko je glavni?
Ovom vojnom vježbom i projekcijom pomorske moći IRGC je pretvorio riječi u djela o tome ko zaista ima presudnu ulogu u Perzijskom zaljevu. To je geopolitička realnost: u plovnom putu od kojeg svjetska ekonomija snažno zavisi, akter koji objedinjuje geografsku poziciju, obavještajne kapacitete i operativnu spremnost igra odlučujuću igru.
Vježbe pametne kontrole Hormuškog moreuza pokazuju da Iran ne želi zatvoriti vrata, ali želi pokazati da drži ključ. To je suštinska razlika. U svijetu u kojem rat i diplomatija idu uporedo, držati ključ Hormuškog moreuza znači osigurati značajan udio u globalnim energetskim sigurnosnim jednačinama.
PIS Journal
Your Comment