Prema Međunarodnoj novinskoj agenciji Ahlul Bayt (ABNA), medijski izvori povezani s Afganistanom ranije su izvijestili da su krajem septembra agenti talibanskog Ministarstva pravde ušli u Kulturni i vjerski kompleks Khatam al-Anbiya u Dašt-e-Barčiju, zatvorili dijelove kompleksa i uhapsili Hasana Fazelzadu, njegovog upravitelja. Kompleks je jedan od poznatih šiitskih vjerskih centara u zapadnom Kabulu.
Nekoliko dana nakon puštanja na slobodu, Fazelzada je na ceremoniji u Jaghoriju, Gazni, zauzeo potpuno drugačiji stav u odnosu na atmosferu koja se razvila nakon zatvaranja kompleksa.
Rekao je: „Potpuno sam zadovoljan objašnjenjima i istragama Ministarstva pravde i smatram odluku pravednom i prihvatljivom.“
Fazelzada je također opisao stav Abdula Hakima Sharije, talibanskog ministra pravde, kao „saosjećajan i umirujući“ i rekao: „Neke pristrasne struje i krugovi prikazali su situaciju u ovom kompleksu kao suprotnu stvarnosti.“
Dakle, zvaničnik čiji je centar zatvoren od strane naoružanih oficira i koji je i sam uhapšen, nakon puštanja na slobodu, ne samo da nije kritikovao način na koji je tretiran, već je i odluku ministarstva odgovornog za operaciju nazvao poštenom.
Glavno pitanje je upravo ovaj hronološki slijed.
Da je Fazelzada došao do ovog zaključka prije hapšenja, u slobodnoj i nepritisnoj atmosferi, nakon pregleda dokumenata Ministarstva pravde, njegove riječi bi se mogle smatrati jednostavnom promjenom stava u pravnom sporu.
Ali slijed događaja je nešto drugo: dolazak oficira, zatvaranje šiitskog vjerskog centra, hapšenje njegovog šefa, njegovo puštanje na slobodu, a zatim njegovo pojavljivanje pored talibanskih zvaničnika i njegova izjava o "punom pristanku".
Ovaj slijed sam po sebi ne dokazuje da je bio prisiljen dati ove izjave; ali ne dozvoljava da se takav stav prihvati bez pogovora i kao znak slobodnog pristanka šiitske zajednice.
Medijski izvori povezani s Afganistanom tvrdili su da je Fazelzada bio pod pritiskom da pristane na odluku talibana. Ova tvrdnja još nije nezavisno provjerena, tako da se "prisila" ne može otpisati kao konačna činjenica.
Međutim, historija njegovog hapšenja, vrijeme njegovih izjava i okolnosti njegovog pojavljivanja nakon puštanja na slobodu čine potpuno legitimnim preispitivanje stepena u kojem je imao ovlaštenje da izrazi ovaj stav.
Naravno, Fazelzada nije bio protiv talibana prije.
U januaru 2015. godine, predvodio je delegaciju šiitskih učenjaka na sastanak s talibanskim ministrom, a službeni izvještaj s tog sastanka naglasio je saradnju šiitskih učenjaka i starješina s vladom.
Stoga se ne može sa sigurnošću reći da je njegova nova pohvala Ministarstvu pravde jednostavno proizvod straha. Kompromis, politička svrsishodnost i napori da se održe odnosi s vladom također su bili dio njegove historije ponašanja.
Ali ova historija postavlja još jedno ozbiljnije pitanje: Ako šiitska figura nije voljna javno kritizirati ponašanje vlade čak ni nakon što je centar pod njegovom upravom zatvoren, a on sam uhapšen, gdje je tačno granica između "interakcije radi zaštite interesa zajednice" i "povlačenja s vlasti"?
Problem nije samo sudbina Hassana Fazelzade.
Kompleks Khatam al-Anbiya nije obična privatna kuća ili kancelarija; Riječ je o vjerskom i kulturnom kompleksu u pretežno šiitskom području koji je godinama povezan s vjerskim aktivnostima šiitske zajednice u zapadnom Kabulu. Izvještaji o nedavnim operacijama također su govorili o zatvaranju škole, džamije i pridruženih odjela ovog kompleksa.
Naravno, godinama postoji ozbiljan spor oko vlasništva nad zemljištem ovog kompleksa, a neke lokalne ličnosti i grupe također tvrde da je zemljište u osnovi dodijeljeno za javnu upotrebu naroda zapadnog Kabula i da nije Fazelzadino lično vlasništvo. Stoga se spor oko vlasništva ne može predstaviti jednostavno kao sukob između talibana i šiita.
Ali ovaj pravni spor je jedno pitanje, a način na koji je vlada ušla, zapečatila centar, uhapsila njegovog vođu, a zatim pokazala saglasnost nakon njegovog puštanja na slobodu je drugo pitanje.
Ako Ministarstvo pravde ima uvjerljive dokaze, najprirodniji način za objavljivanje dokumenata je pružanje mogućnosti pravne odbrane i donošenje transparentne i preispitivane odluke; umjesto da se javnost suoči sa slikom na kojoj se uhapšena osoba pojavljuje nekoliko dana kasnije pored vladinih zvaničnika i govori o „saosjećanju“ tih istih zvaničnika.
Trenutno postoje tri mogućnosti, od kojih se nijedna ne može smatrati konačnom bez dokaza:
Fazelzadeh je možda bio istinski uvjeren nakon što je vidio dokumente; možda je odabrao put kompromisa i povlačenja kako bi sačuvao kompleks, svoju slobodu ili spriječio daljnji pritisak;
Moguće je da je bio prisiljen da da ovu izjavu, kako neki izvori tvrde.
Ono što je sigurno jeste očigledna kontradikcija između hapšenja i pritvora s jedne strane, i "potpunog pristanka" odmah nakon njegovog puštanja na slobodu s druge strane.
I sve dok Fazelzada ne bude mogao objasniti u nezavisnom prostoru, bez prisustva ili pratnje talibanskih zvaničnika i bez brige za sigurnosne posljedice, šta se dogodilo tokom njegovog pritvora i naknadnih pregovora, pitanje da li je ovaj "potpuni pristanak" bio slobodan ostat će otvoreno.
Your Comment