Prema izvještaju Međunarodne novinske agencije ABNA - U njegovom razumijevanju islam nije samo skup vjerskih obreda niti isključivo moralni sistem. On predstavlja cjelovit društveni poredak koji uređuje odnose između pojedinca, države, tržišta, društvene pravde i međunarodnih odnosa. Iz tog razloga ekonomija nije odvojena od politike niti od religije. Ona predstavlja instrument očuvanja nezavisnosti muslimanske zajednice i sredstvo ostvarivanja društvene pravde.
Ovakvo razumijevanje proizlazi iz šiitske revolucionarne misli koju je razvio imam Ruholah Homeini tokom Islamske revolucije 1979. godine. Homeini je smatrao da muslimanska društva neće ostvariti stvarnu slobodu sve dok budu politički, vojno i ekonomski zavisna od velikih sila. Nakon njegove smrti upravo je Hamenei nastavio razvijati ovu ideju, prilagođavajući je novim geopolitičkim okolnostima.
Tokom posljednje tri decenije Iran se suočio s jednim od najdužih i najobimnijih režima međunarodnih sankcija u modernoj historiji. Sankcije su ograničavale pristup međunarodnom bankarskom sistemu, izvoz nafte, tehnološku saradnju, strane investicije i međunarodne finansijske tokove. Mnogi zapadni analitičari predviđali su da će kombinacija ekonomskog pritiska i političke izolacije dovesti do slabljenja ili čak urušavanja iranskog političkog sistema.
Umjesto toga, Islamska Republika razvila je strategiju koju je Hamenei nazvao „ekonomijom otpora“ (Eqtesad-e Moqavemati). Ovaj koncept nije zamišljen kao privremena reakcija na sankcije, već kao dugoročni model ekonomskog razvoja koji treba omogućiti zemlji da funkcioniše čak i u uslovima intenzivnog spoljnog pritiska.Za Hameneija ekonomska nezavisnost nije pitanje ekonomskog patriotizma u užem smislu. Ona predstavlja islamsku obavezu. Ukoliko država zavisi od stranih centara moći za hranu, energiju, tehnologiju ili finansije, tada, prema njegovom shvatanju, postaje podložna političkoj ucjeni. Zato je razvijanje vlastite industrije, nauke i proizvodnje smatrao oblikom odbrane islamskog društva.
Islamski temelji Hameneijeve ekonomske filozofije
Hameneijeva ekonomska misao ne može se razumjeti bez poznavanja kur’anskog pogleda na društvo. U islamskoj tradiciji bogatstvo nije apsolutna privatna svojina već emanet – povjerenje koje čovjek dobija od Boga i za koje će odgovarati. Kur’an više puta upozorava da imetak ne smije kružiti samo među bogatima, već mora doprinositi općem dobru i društvenoj ravnoteži.Na tom temelju Hamenei razvija stav da država ima odgovornost da stvara uslove za proizvodnju, zapošljavanje i naučni razvoj, ali i da spriječi ekonomsku dominaciju stranih sila. U njegovim govorima često se pojavljuje kur’anski princip da Bog neće promijeniti stanje jednog naroda dok on sam ne promijeni sebe. Ovaj ajet tumači kao poziv na rad, inovacije, obrazovanje i oslanjanje na vlastite sposobnosti.
Drugi važan islamski princip jeste odbacivanje potčinjenosti nemuslimanskim silama koje bi mogle ugroziti političku nezavisnost islamske zajednice. Hamenei smatra da savremeni ekonomski pritisci predstavljaju oblik političke dominacije, zbog čega razvoj domaće ekonomije postaje sastavni dio očuvanja nacionalnog suvereniteta.Njegova vizija ekonomije stoga nije zasnovana na izolacionizmu. Naprotiv, Iran treba trgovati sa svijetom, ali iz pozicije ravnopravnosti, a ne zavisnosti. Upravo zbog toga Hamenei često naglašava da međunarodna saradnja mora biti zasnovana na međusobnom poštovanju, a ne na političkoj ucjeni.
Šiitska revolucionarna teologija kao ekonomska doktrina
Posebnost Hameneijeve političke misli leži u činjenici da je šiitsku teologiju pretvorio u praktičnu državnu strategiju. U šiitskoj tradiciji centralno mjesto zauzima događaj iz Kerbele 680. godine, kada je imam Husein odbio priznati vlast halife Jazida uprkos izvjesnom vojnom porazu. Za šiitske učenjake Kerbela nije samo historijski događaj nego trajni simbol otpora nepravdi i odbijanja političke dominacije. Hamenei ovu simboliku prenosi na savremeni međunarodni poredak. Prema njegovom tumačenju, ekonomske sankcije predstavljaju savremeni oblik pritiska kojem se muslimanska zajednica mora suprotstaviti jednako odlučno kao što se imam Husein suprotstavio političkoj tiraniji.
Na taj način kultura otpora dobija i ekonomsku dimenziju. Strpljenje, požrtvovanost, oslanjanje na vlastite sposobnosti i spremnost na dugoročna odricanja predstavljaju vrline koje, prema Hameneiju, omogućavaju društvu da izdrži spoljne pritiske bez odricanja od političke nezavisnosti. Upravo će iz ovih teoloških i političkih temelja nastati koncept „ekonomije otpora“, koji će postati središnji element iranske razvojne strategije tokom narednih decenija.
Ekonomija otpora (Eqtesad-e Moqavemati): od ideje do državne strategije
Koncept „ekonomije otpora“ (Eqtesad-e Moqavemati) predstavlja jedno od najvažnijih političko-ekonomskih nasljeđa Alija Hameneija. Iako se elementi ove ideje mogu pronaći i u ranijim govorima ajatolaha Homeinija, upravo je Hamenei ovaj koncept razradio u sistemsku ekonomsku doktrinu. Posebno nakon pooštravanja međunarodnih sankcija početkom drugog desetljeća 21. stoljeća, ekonomija otpora postala je službena razvojna strategija Islamske Republike.
Hamenei je više puta isticao da sankcije ne treba posmatrati samo kao prijetnju već i kao priliku za unutrašnju transformaciju društva. Prema njegovom tumačenju, države koje se oslanjaju na uvoz tehnologije, hrane, industrijskih proizvoda ili stranih finansijskih institucija postaju politički ranjive. Nasuprot tome, društvo koje razvija vlastitu proizvodnju, nauku i industriju može očuvati političku nezavisnost čak i pod snažnim međunarodnim pritiskom.
Iz tog razloga ekonomija otpora nije značila potpuno zatvaranje prema svijetu. Hamenei je naglašavao da Iran treba razvijati trgovinske i ekonomske odnose sa svim državama koje poštuju njegov suverenitet. Ono što je odbacivao bila je zavisnost od jednog centra moći ili model razvoja u kojem bi ključni sektori ekonomije bili pod kontrolom stranih kompanija ili međunarodnih finansijskih institucija.
U zvaničnim dokumentima ekonomija otpora zasniva se na nekoliko osnovnih principa. Prvi princip jeste samodovoljnost u strateškim sektorima. To podrazumijeva razvoj domaće proizvodnje hrane, lijekova, energije, vojne opreme, telekomunikacija i ključnih industrijskih grana. Cilj nije bio proizvesti apsolutno sve unutar zemlje, nego osigurati da najvažniji sektori mogu funkcionisati čak i u uslovima potpune međunarodne izolacije.
Drugi princip jeste ekonomija zasnovana na znanju. Hamenei je često ponavljao da najveće bogatstvo Irana nisu samo nafta i gas nego obrazovani ljudi. Zbog toga je država povećala ulaganja u univerzitete, istraživačke institute i tehnološke parkove. Posebna pažnja posvećena je razvoju kompanija koje nastaju iz naučnih istraživanja i komercijalizaciji domaćih inovacija.
Treći princip odnosi se na diverzifikaciju ekonomije. Hamenei je upozoravao da zemlja koja najveći dio prihoda ostvaruje prodajom sirove nafte ostaje izložena spoljnim pritiscima i oscilacijama cijena energenata. Zato je insistirao na razvoju prerađivačke industrije, petrohemije, rudarstva, poljoprivrede, informacionih tehnologija i izvoza proizvoda s većom dodatom vrijednošću.
Četvrti princip jeste socijalna pravda, koja u islamskoj tradiciji zauzima posebno mjesto. Hamenei je naglašavao da ekonomski razvoj nema smisla ukoliko koristi samo uskom sloju stanovništva. U njegovim govorima često se spominje odgovornost države prema siromašnima, radnicima i porodicama poginulih boraca, kao i obaveza borbe protiv korupcije i privilegija.
Velajat-e fakih i upravljanje ekonomijom
Hameneijev ekonomski model ne može se odvojiti od koncepta velajat-e fakih (starateljstvo islamskog pravnika), koji predstavlja jednu od ključnih institucija političkog sistema Islamske Republike. Prema ovom konceptu, vrhovni vođa nije svakodnevni upravitelj ekonomije niti donosi pojedinačne poslovne odluke. Njegova uloga jeste određivanje dugoročnih strateških pravaca razvoja države. Vlada, parlament i druge institucije provode ekonomsku politiku, ali unutar općih smjernica koje definiše vrhovni vođa. Hamenei je upravo kroz ovaj mehanizam usmjeravao razvoj prema povećanju otpornosti države na sankcije. U brojnim govorima naglašavao je da univerziteti, industrija, privatni sektor i državne institucije moraju djelovati koordinirano kako bi zemlja smanjila zavisnost od uvoza i razvila vlastite tehnološke kapacitete.
Nauka kao temelj ekonomske nezavisnosti
Jedna od najprepoznatljivijih karakteristika Hameneijeve razvojne politike bilo je insistiranje na naučnom napretku. Prema njegovom shvatanju, savremeni svijet ne dijeli države na bogate i siromašne, već na one koje proizvode znanje i one koje ga kupuju. Iz tog razloga Iran je tokom posljednjih decenija znatno povećao broj univerziteta, istraživačkih centara i studenata prirodnih i tehničkih nauka. Posebna pažnja posvećena je obrazovanju inženjera, ljekara, fizičara i stručnjaka iz informacionih tehnologija.
Rezultat takve politike bio je razvoj brojnih visokotehnoloških sektora. Iran je ostvario značajan napredak u proizvodnji lijekova, medicinske opreme, vakcina, nanomaterijala, biotehnologije, satelitskih tehnologija i civilne nuklearne tehnologije. Pristalice Hameneijevog modela tvrde da upravo ovi sektori pokazuju kako dugoročna ulaganja u domaće znanje mogu ublažiti posljedice međunarodnih sankcija. Istovremeno, razvoj domaće nauke imao je i političku dimenziju. Hamenei je smatrao da država koja sama proizvodi tehnologiju ne može biti lako ucijenjena zabranom izvoza ili ograničavanjem pristupa stranim tržištima.
Islamska etika rada
U Hameneijevim govorima rad nije predstavljen samo kao ekonomska aktivnost nego i kao oblik ibadeta – služenja Bogu. Oslanjajući se na islamsku tradiciju, često je naglašavao da su marljivost, odgovornost, poštenje i stručnost moralne vrijednosti koje doprinose jačanju cijelog društva. Prema tom shvatanju, ekonomski razvoj nije isključivo zadatak države. U njemu učestvuju radnici, poljoprivrednici, naučnici, privrednici i studenti, pri čemu svaki pojedinac doprinosi zajedničkom cilju očuvanja nezavisnosti zemlje. Takvo povezivanje ekonomije i religijske etike predstavlja jednu od najuočljivijih razlika između Hameneijeve razvojne filozofije i dominantnih liberalnih ekonomskih modela, koji ekonomiju uglavnom posmatraju kroz tržišne mehanizme, produktivnost i profit.
Praktični rezultati ekonomije otpora: razvoj uprkos sankcijama
Jedno od najvažnijih pitanja u raspravi o Hameneijevoj ekonomskoj filozofiji jeste da li je koncept ekonomije otpora dao opipljive rezultate. Odgovor na to pitanje nije jednoznačan. Dok pristalice ovog modela smatraju da je omogućio Iranu da očuva političku i ekonomsku nezavisnost uprkos višedecenijskim sankcijama, kritičari ističu da su inflacija, pad vrijednosti nacionalne valute i ograničen pristup međunarodnim finansijskim tržištima usporili privredni razvoj i smanjili životni standard dijela stanovništva. Ipak, bez obzira na različite procjene, nekoliko oblasti pokazuje da je Iran uspio razviti značajne domaće kapacitete.
Razvoj domaće industrije
Jedan od osnovnih ciljeva Hameneijeve strategije bio je smanjiti zavisnost od uvoza gotovih proizvoda. Zbog toga su velika sredstva usmjerena u razvoj čelične, automobilske, cementne, rudarske i petrohemijske industrije. Iran je tokom godina postao jedan od najvećih proizvođača čelika na Bliskom istoku, dok je petrohemijski sektor prerastao u jedan od najvažnijih izvora prihoda izvan izvoza sirove nafte. Umjesto izvoza isključivo sirovina, sve veći naglasak stavljen je na proizvodnju proizvoda više faze prerade, čime se povećava njihova tržišna vrijednost.
Nauka i visokotehnološki razvoj
Posebno značajan napredak ostvaren je u nauci i tehnologiji. Država je podsticala osnivanje tehnoloških parkova, istraživačkih instituta i kompanija zasnovanih na znanju. Iran danas proizvodi veliki broj lijekova koji su se ranije morali uvoziti. Domaća farmaceutska industrija razvila je proizvodnju biosličnih lijekova, vakcina i medicinske opreme. U oblastima nanotehnologije i biotehnologije iranski univerziteti i istraživački centri ostvarili su zapažene rezultate, što se često navodi kao primjer kako ulaganje u domaće naučne kapacitete može ublažiti posljedice međunarodnih ograničenja.
Hamenei je u više navrata isticao da će buduće bogatstvo država zavisiti od znanja, a ne samo od prirodnih resursa. Zbog toga je razvoj nauke postao sastavni dio nacionalne sigurnosti.
Vojna industrija i tehnološka samostalnost. Među sektorima koji su najviše napredovali nalazi se odbrambena industrija. Zbog dugogodišnjih embarga Iran nije mogao slobodno kupovati savremeno naoružanje, pa je značajan dio opreme razvijan unutar zemlje.
Tokom posljednjih decenija razvijeni su domaći programi proizvodnje bespilotnih letjelica, balističkih projektila, radarskih sistema, protivvazdušne odbrane i različitih tipova vojnih plovila. Pristalice ekonomije otpora smatraju da upravo ovaj sektor pokazuje kako sankcije mogu podstaći razvoj domaćih tehnologija, dok kritičari upozoravaju da velika ulaganja u odbranu mogu ograničiti sredstva raspoloživa za druge dijelove privrede.
Energetski sektor
Iako Iran posjeduje jedne od najvećih svjetskih rezervi nafte i prirodnog gasa, Hamenei je često upozoravao da država ne smije svoju budućnost vezati isključivo za izvoz sirove nafte.
Iz tog razloga povećavana su ulaganja u petrohemijsku industriju, preradu energenata, razvoj gasne infrastrukture i proizvodnju električne energije. Time se nastojalo povećati izvoz proizvoda s većom dodatom vrijednošću i smanjiti osjetljivost budžeta na promjene cijena sirove nafte na svjetskom tržištu.
Poljoprivreda i prehrambena sigurnost
Važan dio ekonomije otpora odnosi se na prehrambenu sigurnost. Hamenei je više puta isticao da država koja ne može prehraniti vlastito stanovništvo ostaje izložena političkom pritisku.
Zbog toga su ulaganja usmjerena u sisteme navodnjavanja, razvoj domaće proizvodnje pšenice, voća, povrća i stočarstva. Iako Iran zbog klimatskih ograničenja i dalje uvozi određene prehrambene proizvode, cilj politike bio je povećati domaću proizvodnju i smanjiti zavisnost od međunarodnih tržišta.
Nova međunarodna partnerstva
Kako su sankcije ograničavale ekonomsku saradnju sa zapadnim državama, Iran je intenzivirao odnose s državama Azije, Evroazije, Afrike i Latinske Amerike. Posebno mjesto zauzima dugoročna saradnja s Kinom u oblasti energetike, infrastrukture, trgovine i investicija. Istovremeno su prošireni ekonomski odnosi s Rusijom, uključujući transportne koridore, energetiku i trgovinu. Iran je također nastojao razvijati saradnju s članicama organizacija poput BRICS-a i Šangajske organizacije za saradnju, nastojeći proširiti pristup alternativnim tržištima i finansijskim mehanizmima.
Uprkos navedenim rezultatima, iranska ekonomija suočavala se s ozbiljnim problemima. Dugotrajne sankcije otežavale su pristup međunarodnom bankarskom sistemu, ograničavale strane investicije i povećavale troškove međunarodne trgovine. Inflacija je u pojedinim periodima bila vrlo visoka, a vrijednost iranskog rijala znatno je oslabila. Mđeutim, najveća prednost ekonomije otpora bila je sposobnost očuvanja funkcionalnosti države i razvoja pojedinih strateških sektora pod izuzetno teškim međunarodnim okolnostima. Istovremeno, brojni makroekonomski pokazatelji potvrđuju da su sankcije ostavile ozbiljne posljedice na kupovnu moć stanovništva i ukupnu ekonomsku dinamiku zemlje.
Upravo zbog toga procjena Hameneijeve ekonomske politike ostaje predmet rasprava među ekonomistima, političkim analitičarima i stručnjacima za međunarodne odnose. Ono oko čega postoji širi konsenzus jeste da je Iran, uprkos višedecenijskom pritisku, uspio izbjeći ekonomski kolaps i sačuvati značajan stepen industrijske, naučne i tehnološke samostalnosti, što predstavlja jedno od ključnih obilježja modela ekonomije otpora.
Ekskluzivno PISjournal
Your Comment