Ovaj sporazum je vrlo brzo izazvao ogorčenje u Libanu, gdje su građani, posebno šiitsko stanovništvo, burno reagovali na obaveze koje je vlada preuzela njegovim potpisivanjem.
Libanska vlada je, međutim, sporazum opisala kao veliku pobjedu za Bejrut, tvrdeći da on prisiljava izraelski režim da se povuče iz dvije „pilot-zone“, koje predstavljaju uvod u potpuno povlačenje sa svih teritorija okupiranih od 2023. godine.
Kritičari, međutim, ukazujući na neprovedive i podjelama opterećene uslove koje je Izrael nametnuo libanskoj vladi, smatraju da je sporazum velika izdaja Libana i značajna usluga interesima izraelskog neprijatelja.
Ovdje se nameće pitanje: Zašto Izraelci ovaj sporazum smatraju dobrim, uprkos insistiranju visokih izraelskih zvaničnika, uključujući premijera Benjamina Netanyahua, na nastavku vojnog prisustva na libanskom tlu? I zbog čega je libanska vlada zadovoljna ovim sporazumom?
Šta sporazum predviđa?
Prema izvještaju Axiosa, okvirni sporazum predstavlja put ka budućem mirovnom sporazumu između Libana i izraelskog režima. Američki portal navodi sljedeće ključne tačke:
• Bejrut i Tel Aviv izrazili su namjeru da trajno okončaju neprijateljstva i riješe njihove uzroke.
• Izrael i Liban priznaju međusobno pravo na postojanje u miru kao dvije suverene države.
• Sva neriješena pitanja između Izraela i Libana bit će riješena direktnim pregovorima uz američko posredovanje i garancije.
• Izrael i Liban se obavezuju na recipročan i uslovan proces širenja kontrole libanske vojske i izraelskog povlačenja.
• Operativni detalji bit će definisani u sigurnosnom aneksu koji se trenutno izrađuje uz punu podršku SAD-a.
• Uspješna provedba sporazuma otvorit će put ka trajnom i mirnom odnosu između dvije strane.
• Libanska vojska će postepeno preuzimati sigurnosne odgovornosti u pilot-zonama kako bi država uspostavila monopol nad oružjem.
• Libanska i izraelska vojska dogovorile su dvije početne pilot-zone kao početak faznog plana.
• Obnova će započeti nakon što se potvrdi razoružavanje oružanih grupa u određenim područjima.
• Povratak libanskih civila bit će dopušten nakon što vlada potvrdi uspostavu sigurnosne kontrole.
• SAD će nadgledati provedbu sporazuma i pružati direktnu podršku.
Pozivajući se na izraelskog zvaničnika, Axios navodi da će prema sporazumu Izrael zadržati svoju sigurnosnu zonu unutar takozvane „Žute linije“ u Libanu sve dok Hezbollah ne bude razoružan i dok ne bude uklonjena svaka prijetnja koja dolazi s libanske teritorije.
Gdje se nalaze pilot-zone?
Prvi pogled na tekst sporazuma pokazuje da je malo vjerovatno ne samo izraelsko povlačenje iz Libana, nego i da su dvije pilot-zone koje libanska vlada predstavlja kao uspjeh zapravo beznačajne.
Sporazum predviđa da će ove zone biti određene u koordinaciji s Izraelom i tek nakon razoružavanja nedržavnih oružanih grupa i uklanjanja njihove infrastrukture. Također, buduće pilot-zone bit će određivane isključivo uz obostranu saglasnost.
Dva izraelska zvaničnika rekla su za Axios da se jedna od zona nalazi sjeverno od rijeke Litani, a druga južno od nje. Međutim, svega nekoliko sati nakon potpisivanja sporazuma, Benjamin Netanyahu je pojasnio da Izrael zapravo nije napravio nikakve stvarne ustupke libanskoj strani. Otkrio je da se jedna od dvije pilot-zone nalazi izvan takozvane sigurnosne zone, dok se druga nalazi na području gdje izraelska vojska ionako više ne smatra potrebnim održavati prisustvo.
Kako kaže jedna poznata perzijska izreka: „Libanska vlada plače nad grobom u kojem nema mrtvaca.“
Libanskoj javnosti se, prema ovoj interpretaciji, nude simbolične i marginalne pilot-zone koje za Izrael nemaju nikakvu stvarnu vrijednost. U međuvremenu, izraelske snage su u posljednja dva mjeseca zauzele više od 600 kvadratnih kilometara južnog Libana, sve do rijeke Litani.
Ovim sporazumom, smatraju kritičari, Bejrut je praktično dao legitimitet nastavku izraelske okupacije, budući da je svako buduće izraelsko povlačenje uslovljeno ispunjavanjem izraelskih zahtjeva, dok je istovremeno libanskom narodu uskraćeno pravo na oružani otpor okupaciji.
Netanyahu je izjavio da sporazum ne obavezuje Izrael da dopusti povratak libanskih stanovnika ili pripadnika Hezbollaha u sigurnosnu zonu pod izraelskom kontrolom te da će Izrael ostati tamo „dok Hezbollah ne bude razoružan“.
Drugi visoki izraelski zvaničnik potvrdio je za Axios da će „izraelska vojska zadržati slobodu djelovanja na čitavom području sigurnosne zone kako bi eliminisala svaku prijetnju“.
Tumačenje američkog State Departmenta također se podudara sa stavovima izraelskih zvaničnika. U saopćenju se navodi da sporazum „uspostavlja strukturirani proces za obnovu libanskog suvereniteta, razoružavanje Hezbollaha i demontiranje njegove infrastrukture, uz omogućavanje Izraelu da se vrati svojim granicama kada prijetnja njegovim građanima bude uklonjena“. Takvo tumačenje praktično daje Tel Avivu pravo da sam procjenjuje kada su uslovi ispunjeni, što objašnjava zašto je Netanyahu zadovoljan sporazumom.
Guranje Libana prema građanskom ratu
Izrael nije zadovoljan samo legitimacijom svoje okupacije, već sporazum, prema kritičarima, sadrži i elemente koji bi mogli destabilizirati Liban i ukloniti glavne prepreke izraelskoj vojsci u sukobu s Hezbollahom.
Iako je Izrael u protekla dva mjeseca okupirao veliki dio libanske teritorije, gerilsko ratovanje i teški udarci koje su borci Hezbollaha zadali izraelskim snagama pretvorili su okupirana područja u svojevrsnu močvaru za izraelsku vojsku i politički teret za Netanyahua. Nastavak napada Hezbollaha na sjeverna izraelska naselja doveo je čak do toga da izraelski parlament izglasa samoraspuštanje, ostavljajući vladajuću koaliciju na ivici kolapsa.
Zvaničnici Hezbollaha posljednjih sati upozoravaju na „tempirane bombe“ ugrađene u sporazum. Hassan Fadlallah, zastupnik blizak Hezbollahu, naglasio je da bi libanska vlada ovaj sporazum mogla provesti jedino guranjem zemlje prema građanskom ratu.
Suštinski, Izrael je, prema ovoj analizi, prebacio na libansku državu i vojsku zadatak koji sam nije uspio izvršiti – vojni obračun s Hezbollahom. Brojni stručnjaci smatraju da je takav scenario neizvodiv i da bi dodatno produbio unutrašnje podjele u ionako krhkom Libanu.
Drugim riječima, Tel Aviv se nada da će mehanizmi sporazuma ostvariti ono što nisu uspjeli postići ni ratom ni dugogodišnjim zapadnim političkim pritiscima: pretvoriti pitanje Hezbollaha iz pitanja stranog okupatora u unutrašnji libanski problem.
Istovremeno, Tel Aviv je ovim sporazumom osigurao de facto priznanje i otvorio put normalizaciji odnosa bez ijednog ustupka. Član 2 sporazuma navodi da „Izrael i Liban priznaju međusobno pravo na postojanje u miru kao dvije suverene države“, dok član 6 govori o uspostavljanju „trajnog i mirnog odnosa“ između dvije strane.
Šta libanska vlada želi postići ovim sporazumom?
Izjave libanskih zvaničnika nakon potpisivanja sporazuma pokazuju da vlada u Bejrutu ovaj sporazum ne vidi kao političko povlačenje pred Izraelom, već kao historijsku priliku za ostvarenje dugogodišnjeg cilja dijela vladajućih struktura – eliminaciju Hezbollaha iz političke i sigurnosne sfere moći.
Saopćenje predsjedničkog ureda opisalo je sporazum kao „prvi korak ka obnovi državne kontrole nad teritorijom i stanovništvom Libana“. Premijer Nawaf Salam naglasio je da samo država ima pravo odlučivati o ratu i miru te da ono što se traži od Libana zapravo predstavlja principe prihvaćene u sporazumu iz Taifa iz 1989. godine.
Ključno pitanje, međutim, jeste da libanska vlada suverenitet ne povezuje s okončanjem okupacije, već s eliminacijom svih vojnih struktura izvan državne vojske, čak i ako su upravo te strukture predstavljale glavni faktor odvraćanja od izraelskih napada tokom posljednje dvije decenije.
Prema ovoj interpretaciji, vlada u Bejrutu smatra da bi eventualni širi dogovor između Irana i SAD-a bio štetan po njene interese i politički opstanak. Generalni sekretar Hezbollaha, šeik Naim Qassem, ranije je izjavio da je uključivanje primirja u Libanu u iransko-američki sporazum pobjeda otpora. Zbog toga, smatraju kritičari, vlada nastoji spriječiti uspostavljanje sigurnosnog kišobrana otpora nad Libanom, čak i po cijenu nastavka okupacije i izraelskih napada.
Hassan Fadlallah je izjavio: „Ono što se dogodilo u Washingtonu bio je pokušaj sabotiranja teheranskog procesa.“ Dodao je da je sporazum predstavljao udarac Iranu kroz pokušaj uklanjanja Hezbollaha s libanske teritorije pod okriljem američkog sporazuma.
U takvim okolnostima, snažno protivljenje snaga otpora ne proizlazi samo iz unutrašnjih političkih neslaganja, već iz uvjerenja da Washingtonski sporazum predstavlja pokušaj preoblikovanja unutrašnje ravnoteže moći u Libanu u korist Izraela i njegovih regionalnih i međunarodnih saveznika, ne putem demokratskog procesa ili nacionalnog konsenzusa, već kroz vanjski pritisak i nastavak okupacije.
Nepovjerenje prema Izraelu
Uprkos svim manjkavostima i opasnostima sporazuma, libanska vlada ne može garantovati ni da će Izrael ispuniti svoje ograničene obaveze. Prema zvaničnim podacima, izraelski napadi od 2. marta usmrtili su 4.230 ljudi, ranili 12.179 osoba i raselili više od milion stanovnika.
Tokom ovog perioda, Izrael je više puta kršio privremene sporazume o prekidu vatre, kao što je to činio i nakon sporazuma iz novembra 2024. godine, nastavljajući zračne napade duboko unutar libanske teritorije.
Uprkos primirju proglašenom prošle subote, izraelski režim nastavio je napade na južni Liban, gađajući Nabatiju i Bejt Jahun zračnim udarima i artiljerijskim granatiranjem. Ovi napadi posebno su usmjereni na područje sjeverno od rijeke Litani, gdje Tel Aviv nastoji uspostaviti novu sigurnosnu realnost uz zadržavanje tampon-zone koja se proteže od Gornje Nabatije i Istočnog Zotara do visoravni Ali al-Taher i drugih područja, duboko do jednog kilometra unutar juga Libana.
PISjournal
Your Comment