(Ahlul Bejt Novinska Agencija) - Dvoaršinsko ponašanje neodvojivi je dio politike Sjedinjenih Država, Izraela i pojedinih europskih zemalja, zato što oni svoje interese postavljaju u svojstvu dobrih ili loših standarda, te političke i diplomatske koncepte definiraju u okviru tih standarda.
Zločini i genocid ponekad su opravdivi a ponekad gnusni! Dakako, ovisno o tome ko je akter njihovog dolaska na scenu i koje grupe su cilj istih! Ovo je glavna postavka američke, izraelske i politike nekih njihovih saveznika na Zapadu i u arapskom svijetu.
Kada se 21. augusta 2013. godine vijest o upotrebi hemijskog oružja u mjestu Goute u neposrednoj blizini Damaska našla na naslovnim stranicama svjetskih printanih medija, nastupila je lavina osuda sa svih strana na račun sirijskog predsjednika Bašara Asada!
Reakcije su bile toliko radikalne i oštre u vrijeme kada jo[ uvijek nisu bili poznati akteri i izvor ovih napada. Pojedinci, pop[ut američkih zvaničnika su odmah u svojim istupima počeli govoriti o vojnom intervencionizmu protiv Sirije kako bi svoju odluku korenja sistema Bašara Asada, bili smetnja eventualnom ponovnom korištenju ovakve vrste oružja.
Američka reakcija je bila u tolikoj mjeri oštra da su ubrzo svoje snage poslali u region i nalaze se u punoj vojnoj pripravnosti, pa čak u jednom momentu su objavili da ne mogu čekati rezultate istrage inspektorskog tima UN u Siriji.
Međutim, da bi se shvatila sva ova ‘brižnost i milost' Sjedinjenih Država i Izraela moramo se vratiti u ne tako daleku prošlost, zapravo 3 decenije unazad, u izbjegličkei kampove Sabra i Šatila 1982. aodine. Ova dva izbjeglička kampa 1948 godine bili su sjedište palestinskih prograninika i izbjeglica na jugu Libana, a u vrijeme izraelskog masakra brojali su oko 90.000 ljudi.
Nekoliko dana prije masakra u Sabri i Šatili na osnovu potpisanog ugovora Filipa Habiba, tadašnjeg ambasadora SAD-a i pokreta Feth, multikulturalne snage formirane od 800 osoba američkih pomorskih snaga zajedno s nekolicinom francuskih i italijanskih stigle su u Bejrut kako bi nadgledali izlazak vojnika SAF-a iz ovih kampova.
Nasuprot tome, bilo je planirano da izraelska vojska također, istovremeno napusti libanski teritorij, te da preuzme SAF pod svoju ingerenciju, ali Izrael nije ostao privržen svojim obećanjima u Libanu.
Američka vlada je također prije isteka ultimatum i samo dva dana prije masakra u Sabri i Šatili, brzo povukla svoje vojnike s libanskog tla, kako bi teren bio spreman za masakr i svirepi pokolj.
U vremenskom razmaku od 16. do 18. septembra 1982. godine palestinski izbjeglički kampovi Sabra i Šatila na jugu Bejruta bili su izloženi krvoproliću i svirepim zvjerstvima nad hiljadama žena, djece, omladine i staraca od strane cionističkih vojnika pod komandnom odgovornošću Ariela Sharona, tadašnjeg izraelskog ministra rata.
Cionistički vojnici su od četvrtka 16. septembra 1982. godine potpunom blokadom izbjegličkih kampova Sabra i Šatila na isti izveli zvjerski napad te do narednog jutra, 18. septembra napravili najveći mogući zločin nad palestinskim prognanicima. U ovom masovnom zločinu cionista ubijeno je 3.297 Palestinaca i Libanaca.
Stravičnim i neopisivim scenama zločina u Sabri i Šatili nema sličnih. Prisutni akteri u ovom zločinu nisu se zaustavili samo a 3.000 ubijenih nevinih života, oni su i prije i poslije ovog stravičnosg zločina napravili njima slične a u nekim slučajevima i još gore. Ponajviše dženaza u ovom zločinu bile su raskomadanim mrtvim tijelima i odvojenim ljudskim udovima.
Unatoč publiciranju nekih dimenzija masakra u Sabri i Šatili te objavljivanju stravičnih slika o ovom zločinu, od međunarodne zajednice nije došao nikakav znak osude ili ozbiljnog poteza protiv ovih cionističkih zločina, zato što je Amerika glavni podržavalac ovih zvjerstava, a i sama je indirektno učesnik u ovim zločinima.
S tim u vezi, Generalna skupština UN kako bi naizgled sačuvala svoj kredibilitet, izdajući formalnu rezoluciju, samo je deklarativno osudila ove masovne zločine, te iste imenovala genocidom! I to je sve!
Međutim, Amerikanci koji su u to vrijeme bili umiješani u ovaj svirepi zločin, danas prave planove za napad na Siriju zbog zločina čiji akteri još uvijek nisu u potpunosti poznati i jasni.
Ovakvo ponašanje nije ništa novo, doli ponavljanje dvoaršinskog ponašanja Zapada naspram humanitarnih katastrofa u svijetu.
Zločini i genocid ponekad su opravdivi a ponekad gnusni! Dakako, ovisno o tome ko je akter njihovog dolaska na scenu i koje grupe su cilj istih! Ovo je glavna postavka američke, izraelske i politike nekih njihovih saveznika na Zapadu i u arapskom svijetu.
Kada se 21. augusta 2013. godine vijest o upotrebi hemijskog oružja u mjestu Goute u neposrednoj blizini Damaska našla na naslovnim stranicama svjetskih printanih medija, nastupila je lavina osuda sa svih strana na račun sirijskog predsjednika Bašara Asada!
Reakcije su bile toliko radikalne i oštre u vrijeme kada jo[ uvijek nisu bili poznati akteri i izvor ovih napada. Pojedinci, pop[ut američkih zvaničnika su odmah u svojim istupima počeli govoriti o vojnom intervencionizmu protiv Sirije kako bi svoju odluku korenja sistema Bašara Asada, bili smetnja eventualnom ponovnom korištenju ovakve vrste oružja.
Američka reakcija je bila u tolikoj mjeri oštra da su ubrzo svoje snage poslali u region i nalaze se u punoj vojnoj pripravnosti, pa čak u jednom momentu su objavili da ne mogu čekati rezultate istrage inspektorskog tima UN u Siriji.
Međutim, da bi se shvatila sva ova ‘brižnost i milost' Sjedinjenih Država i Izraela moramo se vratiti u ne tako daleku prošlost, zapravo 3 decenije unazad, u izbjegličkei kampove Sabra i Šatila 1982. aodine. Ova dva izbjeglička kampa 1948 godine bili su sjedište palestinskih prograninika i izbjeglica na jugu Libana, a u vrijeme izraelskog masakra brojali su oko 90.000 ljudi.
Nekoliko dana prije masakra u Sabri i Šatili na osnovu potpisanog ugovora Filipa Habiba, tadašnjeg ambasadora SAD-a i pokreta Feth, multikulturalne snage formirane od 800 osoba američkih pomorskih snaga zajedno s nekolicinom francuskih i italijanskih stigle su u Bejrut kako bi nadgledali izlazak vojnika SAF-a iz ovih kampova.
Nasuprot tome, bilo je planirano da izraelska vojska također, istovremeno napusti libanski teritorij, te da preuzme SAF pod svoju ingerenciju, ali Izrael nije ostao privržen svojim obećanjima u Libanu.
Američka vlada je također prije isteka ultimatum i samo dva dana prije masakra u Sabri i Šatili, brzo povukla svoje vojnike s libanskog tla, kako bi teren bio spreman za masakr i svirepi pokolj.
U vremenskom razmaku od 16. do 18. septembra 1982. godine palestinski izbjeglički kampovi Sabra i Šatila na jugu Bejruta bili su izloženi krvoproliću i svirepim zvjerstvima nad hiljadama žena, djece, omladine i staraca od strane cionističkih vojnika pod komandnom odgovornošću Ariela Sharona, tadašnjeg izraelskog ministra rata.
Cionistički vojnici su od četvrtka 16. septembra 1982. godine potpunom blokadom izbjegličkih kampova Sabra i Šatila na isti izveli zvjerski napad te do narednog jutra, 18. septembra napravili najveći mogući zločin nad palestinskim prognanicima. U ovom masovnom zločinu cionista ubijeno je 3.297 Palestinaca i Libanaca.
Stravičnim i neopisivim scenama zločina u Sabri i Šatili nema sličnih. Prisutni akteri u ovom zločinu nisu se zaustavili samo a 3.000 ubijenih nevinih života, oni su i prije i poslije ovog stravičnosg zločina napravili njima slične a u nekim slučajevima i još gore. Ponajviše dženaza u ovom zločinu bile su raskomadanim mrtvim tijelima i odvojenim ljudskim udovima.
Unatoč publiciranju nekih dimenzija masakra u Sabri i Šatili te objavljivanju stravičnih slika o ovom zločinu, od međunarodne zajednice nije došao nikakav znak osude ili ozbiljnog poteza protiv ovih cionističkih zločina, zato što je Amerika glavni podržavalac ovih zvjerstava, a i sama je indirektno učesnik u ovim zločinima.
S tim u vezi, Generalna skupština UN kako bi naizgled sačuvala svoj kredibilitet, izdajući formalnu rezoluciju, samo je deklarativno osudila ove masovne zločine, te iste imenovala genocidom! I to je sve!
Međutim, Amerikanci koji su u to vrijeme bili umiješani u ovaj svirepi zločin, danas prave planove za napad na Siriju zbog zločina čiji akteri još uvijek nisu u potpunosti poznati i jasni.
Ovakvo ponašanje nije ništa novo, doli ponavljanje dvoaršinskog ponašanja Zapada naspram humanitarnih katastrofa u svijetu.
