Historija Bahreina je priča o drevnim carstvima, vjekovnoj perzijskoj dominaciji, kolonijalnim britanskim interesima i jedinstvenom demografskom paradoksu koji i danas diktira svaki aspekt života u ovoj državi. To je zemlja u kojoj apsolutnu demografsku većinu čine šiitski muslimani, ali u kojoj svu političku, vojnu i ekonomsku moć drži sunitska dinastija Al Khalifa, koja vlada čvrstom, a nerijetko i vrlo represivnom rukom. Da bi se u potpunosti razumjela današnja unutrašnja previranja, politički zatvorenici i cenzura u Bahreinu, neophodno je zaroniti duboko u njegovu prošlost i rasvijetliti kako je ovo ostrvo prešlo put od integralnog dijela Perzijskog carstva do nezavisne arapske monarhije koju je iranski šah, u jednom od najvažnijih geopolitičkih poteza dvadesetog stoljeća, zauvijek prepustio sudbini.
Drevni korijeni i neizbrisiv perzijski pečat
Geografski položaj Bahreina učinio ga je neizbježnom tačkom za sve velike civilizacije koje su operirale u regiji Bliskog istoka i Azije. Još od vremena drevnog Dilmuna, Bahrein je bio trgovačko čvorište, ali njegov kulturni, religijski i politički identitet nepovratno je oblikovan blizinom i moći Perzije, odnosno današnjeg Irana. Kroz veći dio antičke i srednjovjekovne historije, arhipelag je bio pod direktnom ili indirektnom kontrolom perzijskih imperija, uključujući Ahemenidsko, Partsko i Sasanidsko carstvo. Perzijski vladari su u Bahreinu vidjeli ključnu stratešku tačku za kontrolu plovidbe i trgovine u Zaljevu, ali i bogat izvor bisera koji su stoljećima bili glavni izvozni proizvod ovog područja.
Ipak, najznačajniji period koji je definisao današnju demografsku sliku Bahreina bio je dolazak Safavidskog carstva na vlast u Perziji početkom šesnaestog stoljeća. Safavidi su uveli dvanaestoimamizam, odnosno šiitski pravac islama, kao zvaničnu državnu religiju. Njihov utjecaj ubrzo se prelio i na Bahrein, koji je zvanično bio dio perzijske teritorije. Pod safavidskom upravom, stanovništvo Bahreina, danas poznato pod nazivom Baharani, čvrsto je prihvatilo šiitski islam. Oni su postali autohtono šiitsko stanovništvo čiji su kulturni i religijski korijeni duboko isprepleteni sa perzijskom tradicijom, iako su etnički i jezički vremenom oblikovani kao Arapi. Upravo iz ovog perioda potiče osjećaj duboke historijske pripadnosti i identiteta koji današnje većinsko stanovništvo vuče, a koji se drastično razlikuje od identiteta vladajuće elite koja će tek kasnije pristići na ostrvo. Bahrein je decenijama funkcionisao kao integralni dio perzijske sfere utjecaja, toliko da je u iranskoj političkoj svijesti stoljećima kasnije i dalje tretiran kao četrnaesta iranska provincija.
Dolazak dinastije Al Khalifa i rađanje britanskog protektorata
Prekretnica u historiji Bahreina dogodila se krajem osamnaestog stoljeća, tačnije 1783. godine, kada je klan Al Khalifa, dio šire arapske plemenske konfederacije Utub sa sjedištem u centralnoj Arabiji i Kuvajtu, izvršio invaziju na ostrvo. Iskoristivši unutrašnje slabosti i pad Safavidskog carstva, te povlačenje perzijskih snaga, sunitski klan Al Khalifa preuzeo je vlast nad arhipelagom. Time je uspostavljen temelj za demografski i politički disbalans koji traje do današnjih dana: sunitska beduinska elita, koja je došla s kopna, zavladala je nad autohtonim, sjedilačkim, šiitskim stanovništvom koje se uglavnom bavilo poljoprivredom, ribarstvom i lovom na bisere.
Od samog početka, odnos između novih vladara i lokalnog stanovništva bio je zasnovan na feudalnom sistemu u kojem su Baharani bili tretirani kao građani drugog reda, podložni teškim porezima i konfiskaciji zemlje. Kako bi osigurali svoju vlast od stalnih prijetnji izvana, posebno od strane moćnih susjeda poput Osmanlija, Wahabija iz Arabije i same Perzije koja nije prežalila gubitak ostrva, dinastija Al Khalifa se sredinom devetnaestog stoljeća okrenula Velikoj Britaniji. Serijom sporazuma potpisanih tokom devetnaestog stoljeća, Bahrein je postao britanski protektorat. Britanska imperija je dinastiji Al Khalifa garantovala ostanak na vlasti i zaštitu od vanjskih neprijatelja u zamjenu za potpunu kontrolu nad vanjskom politikom Bahreina. Britansko prisustvo je zamrznulo unutrašnji status quo; vladavina manjine nad većinom postala je institucionalizovana, a bilo kakav pokušaj pobune šiitske većine bio je gušen uz prešutnu, a ponekad i direktnu vojnu podršku britanske krune.
Geopolitička šahovska ploča: Kako je Šah odustao od historijskog prava
Politička dinamika u regiji drastično se mijenja kasnih šezdesetih godina dvadesetog stoljeća kada Velika Britanija najavljuje svoje potpuno povlačenje vojske sa područja “istočno od Sueza”, što je uključivalo i Perzijski zaljev, do kraja 1971. godine. Ova objava stvorila je ogroman vakuum moći i reaktivirala stare historijske zahtjeve. Iran, pod vlašću šaha Muhameda Reze Pahlavija, tada je bio neosporni vojni i ekonomski gigant regije. Šah je odmah ponovio iranske historijske pretenzije na Bahrein, tvrdeći da je on ilegalno oduzet od iranske matice i da predstavlja četrnaestu provinciju Irana. Iranski parlament donio je rezolucije koje su potvrđivale suverenitet nad arhipelagom, a retorika u Teheranu bila je izuzetno usijana. Za dinastiju Al Khalifa, kao i za saudijske susjede koji su s užasom gledali na mogućnost iranskog širenja prema arapskoj obali, ovo je bio trenutak egzistencijalne krize.
Međutim, šah Pahlavi je bio proračuna.. Želio je da ga Zapad, a posebno Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija, posmatraju kao stabilizirajuću silu, pouzdanog saveznika i modernog državnika, a ne kao agresora koji će vojno anektirati susjednu teritoriju i izazvati haos u regiji bogatoj naftom. Kroz tajne diplomatske kanale u koje su bile uključene britanske i američke diplomate, postignut je izuzetno važan historijski kompromis. Šah je pristao da prepusti pitanje suvereniteta Bahreina Ujedinjenim nacijama, čime je zapravo stvorio elegantan izlaz iz vlastite nacionalističke retorike.
Godine 1970. Ujedinjene nacije su poslale specijalnu misiju na čelu sa italijanskim diplomatom Vittoriom Winspeare-Guicciardijem kako bi se utvrdila stvarna volja naroda Bahreina. Iako nije proveden klasični opštenarodni referendum sa glasačkim listićima, misija je obavila široke konsultacije sa civilnim društvom, plemenskim vođama, sindikatima i intelektualcima širom arhipelaga. Izvještaj Ujedinjenih nacija je zaključio da apsolutna većina stanovništva Bahreina, bez obzira na religijsku pripadnost, želi da Bahrein postane potpuno nezavisna i suverena arapska država. Šah Muhamed Reza Pahlavi je prihvatio ovaj izvještaj, čime je Iran zvanično povukao svoje teritorijalne zahtjeve.
U zamjenu za ovaj ogroman ustupak kojim je spašena arapska neovisnost Bahreina, šah je osigurao prećutnu podršku Zapada da iranske trupe preuzmu kontrolu nad strateški neizmjerno važnim ostrvima Abu Musa, Veliki Tunb i Mali Tunb u Hormuškom tjesnacu, odmah nakon britanskog povlačenja. Tako je Bahrein 1971. godine proglasio svoju nezavisnost, zauvijek prekinuvši političke veze s Perzijom, ali ostavivši iza sebe društvo duboko podijeljeno i obilježeno svojim historijskim naslijeđem.
Demografski paradoks: Šiitska većina u sjeni sunitske krune
Nezavisnost je donijela međunarodno priznanje, ali nije riješila unutrašnje duboke strukturalne probleme. Bahrein je danas država sa izraženim demografskim paradoksom. Iako zvanične brojke vlada rijetko objavljuje i često njima manipuliše kroz procese politički motivisane naturalizacije stranaca, procjenjuje se da šiitski muslimani čine između šezdeset i sedamdeset posto ukupne muslimanske populacije u zemlji. Nasuprot tome, cjelokupan politički, sigurnosni i ekonomski aparat čvrsto drži kraljevska porodica Al Khalifa i s njom povezana sunitska elita.
Ova podjela nije samo simbolična, već se manifestuje u svakodnevnom životu na vrlo opipljive i diskriminatorne načine. Većinski šiitski stanovnici Baharani često su sistemski isključeni iz najvažnijih državnih struktura. Gotovo je nemoguće pronaći šiitskog oficira na visokoj poziciji u oružanim snagama, policiji ili obavještajnim službama. Ove institucije, koje su zadužene za održavanje poretka monarhije, popunjavaju se isključivo sunitima, a vlada često regrutuje sunitske strance iz zemalja poput Pakistana, Jordana, Jemena i Sirije, dajući im bahreinsko državljanstvo po ubrzanoj proceduri kako bi se vještački izmijenila demografska slika i smanjio procenat šiita. S druge strane, u siromašnim, gusto naseljenim šiitskim selima i predgrađima oko glavnog grada Maname, nezaposlenost je alarmantno visoka, a pristup kvalitetnom stanovanju i državnim resursima znatno je lošiji u poređenju sa sunitskim naseljima.
Ova marginalizacija rađa konstantno nezadovoljstvo koje se kroz historiju nezavisnog Bahreina redovno manifestovalo kroz narodne pobune, štrajkove i politička previranja. Kraljevska porodica, duboko sumnjičava prema šiitskoj većini, njihovu svaku borbu za građanska prava i političku participaciju posmatra kroz prizmu nacionalne sigurnosti, optužujući ih da djeluju kao peta kolona i agenti Islamske Republike Iran, posebno nakon Iranske revolucije 1979. godine. Iako Iran nesumnjivo pruža medijsku i moralnu podršku šiitskim pokretima u regiji, brojni nezavisni analitičari tvrde da je bahreinski problem prvenstveno autohtone prirode, izazvan decenijama nepravde, a ne inostranom manipulacijom.
Krvavo Arapsko proljeće i godine gvozdene represije
Sve te nagomilane tenzije eksplodirale su 2011. godine kada je talas Arapskog proljeća zahvatio Bliski istok. U februaru te godine, stotine hiljada Bahreinaca, uglavnom šiita ali i dio liberalnih sunita, izašlo je na ulice zahtijevajući ustavnu monarhiju, poštene izbore, prestanak sistemske diskriminacije i ravnomjerniju raspodjelu nacionalnog bogatstva. Epicentar pobune bio je Biserni trg u Manami, koji je postao simbol građanskog otpora. Radikalniji dijelovi protesta, umorni od višedecenijskih lažnih obećanja vlasti, čak su počeli skandirati parole o potpunom padu dinastije Al Khalifa.
Reakcija monarhije bila je brza, brutalna i beskompromisna. Vidjevši da lokalne snage sigurnosti ne mogu same suzbiti masovni ustanak i plašeći se domino efekta na vlastito šiitsko stanovništvo u Istočnoj provinciji, susjedna Saudijska Arabija je zajedno sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima poslala vojne trupe pod okriljem snaga Zaljevskog vijeća za saradnju kako bi zaštitila bahreinskog kralja. Uz podršku tenkova iz susjedstva, bahreinske snage sigurnosti su nasilno očistile Biserni trg, ubivši desetine demonstranata, dok je sam spomenik u centru trga zloglasno srušen bagerima kako bi se izbrisalo sjećanje na pobunu.
Ono što je uslijedilo bile su godine neviđene represije koja traje i danas. Vlada je pokrenula masovna hapšenja koja su obuhvatila ne samo aktiviste i opozicione lidere, već i doktore, učitelje, sportiste i novinare koji su na bilo koji način simpatisali proteste. Najveća i najpopularnija politička partija u zemlji, šiitski Al-Wefaq, zabranjena je sudskom odlukom, a njen lider, šejh Ali Salman, osuđen je na doživotni zatvor pod sumnjivim optužbama za špijunažu. Vlasti su počele masovno oduzimati državljanstva disidentima, ostavljajući stotine ljudi bez ikakvog statusa u vlastitoj zemlji, dok su izvještaji međunarodnih organizacija za ljudska prava poput Amnesty Internationala i Human Rights Watcha prepuni stravičnih svjedočanstava o torturama u bahreinskim zatvorima, nepravednim suđenjima pred vojnim sudovima i potpunom gašenju slobode govora.
Zapadne sile, prije svega Sjedinjene Američke Države čija je Peta flota stacionirana upravo u Bahreinu, uglavnom su ostale nijeme na ovu brutalnu represiju. Interesi očuvanja vojnih baza i stabilnosti naftnih ruta u Zaljevu nadvladali su principe promocije demokratije i ljudskih prava, ostavljajući bahreinsku opoziciju napuštenu od međunarodne zajednice.
Bahrein je stoga danas društvo pod stalnom napetošću, zamrznuto u strahu i policijskom nadzoru. Iako je šahovska Perzija davno odustala od svog prava na ovo ostrvo prepustivši ga vlastitoj arapskoj sudbini, duhovi prošlosti i dalje proganjaju ovu malu zemlju. Sve dok dinastija Al Khalifa nastavi ignorisati glas i osnovna prava većine svog naroda, vladajući nad njima isključivo aparatom prisile umjesto konsenzusom, Bahrein će ostati tragičan primjer države čija bogata historija i resursi nisu uspjeli donijeti mir i jednakost onima kojima ta zemlja oduvijek pripada.
Your Comment