Njegova likvidacija nije predstavljala samo gubitak jednog od najvažnijih boraca protiv terorizma, već je razotkrila i upečatljiv paradoks u samom središtu zapadnog narativa o takozvanom „ratu protiv terora“.
Za Iran i njegove saveznike, angažman u Siriji nikada nije bio projekat teritorijalne ili ideološke ekspanzije, već strateški napor da se spriječi regionalna dezintegracija izazvana usponom tekfirijskih terorističkih grupa.
Ove ekstremističke paravojne formacije djelovale su uz podršku — i u interesu — Sjedinjenih Američkih Država i izraelskog režima.
General Sulejmani je dosljedno naglašavao da Sirija predstavlja „prvu liniju otpora“ protiv snaga sposobnih da ugroze regionalni mir i stabilnost.
Po njegovom uvjerenju, pad Sirije ne bi samo devastirao tu arapsku zemlju, već bi otvorio vrata dalekosežnom haosu širom Zapadne Azije. Upravo u tom kontekstu general Sulejmani je pomogao u izgradnji onoga što je danas poznato kao Osovina otpora — političke, vojne i društvene mreže koja povezuje Iran, Irak, Siriju, Liban i Palestinu.
Cilj nikada nije bio širenje iranskog političkog ili ideološkog uticaja, već uspostavljanje odbrambene linije protiv terorističkih grupa koje, zloupotrebljavajući sektaške podjele, šire svoj domet djelujući u ime vanjskih sila koje profitiraju od regionalne destabilizacije. Kroz ovakav pristup, nastojao je obuzdati širenje terorizma i ekstremizma koji bi mogli prelaziti granice i potkopati širi pokret za odbranu Palestine.
Atentat na vrhovnog anti-terorističkog komandanta u januaru 2020. godine označio je prelomni trenutak. Nakon njegove smrti, regionalna dinamika se dramatično promijenila. U godinama koje su uslijedile, grupe koje djeluju pod zastavama Daeša i Al-Kaide ojačane su kako bi služile interesima zapadnih sila i izraelskog režima.
Do kraja 2024. godine, Hay’at Tahrir al-Sham (HTS) — dugo označavan kao teroristička organizacija — uspio je preuzeti vlast i srušiti vladu Bashara al-Assada, uz pomoć određenih regionalnih i međunarodnih aktera koji su godinama planirali Assadov pad.
Ironično, HTS, nekada smatran globalnom prijetnjom, danas se tretira kao legitiman politički partner od strane Sjedinjenih Američkih Država i mnogih evropskih zemalja. Dočekan je na međunarodnim forumima, priman u velikim državama i postepeno legitimiziran kao „racionalan“ i „saradljiv“ politički akter.
Ova „normalizacija terorizma“ pokazuje koliko su standardi za definisanje terorizma postali fluidni. Etikete koje su se nekada primjenjivale s potpunom sigurnošću danas se mogu povući u jednom trenutku, u potpunosti zavisno od promjenjivih geopolitičkih interesa zapadnih sila.
Sirija, nekada temelj otpora protiv nelegitimnog izraelskog režima, danas je postala jedna od vazalnih država Zapada, nesposobna ili nespremna da se suprotstavi izraelskoj ilegalnoj okupaciji Golanske visoravni i južnih dijelova Sirije, uključujući strateški izuzetno važan Mount Hermon. Novi sirijski režim, koji je stekao naklonost američkog predsjednika Donalda Trumpa, djeluje u velikoj mjeri pasivno i pred tekućim genocidom u Gazi, koji je do sada odnio više od 71.000 života.
Ova promjena stava ozbiljno je narušila moralni legitimitet. Narativ koji je nekada inspirisao podršku širom svijeta, uključujući desetine hiljada stranih boraca iz zemalja poput moje, Indonezije, postepeno je izgubio privlačnost, jer stvarnost razotkriva spremnost na kompromis s akterima koje je nekada otvoreno osuđivao.
Globalna javnost sve jasnije prepoznaje da pojam „terorizam“ često odražava političku poziciju, a ne konkretno djelovanje.
Najočitiji dokaz za to jeste kontinuirano označavanje palestinskih pokreta otpora — poput Hamasa i Islamskog džihada — kao i libanskog Hezbollaha i jemenskog Ansarullaha, kao „terorističkih organizacija“.
Od samog početka, atentat na generala Sulejmanija razotkrio je apsurdnost američke retorike o terorizmu i takozvanom „ratu protiv terora“. Zašto bi država koja tvrdi da predvodi globalnu borbu protiv terorizma ciljala čovjeka koji je cijeli svoj život posvetio upravo toj borbi?
Dvostruki standardi Zapada postali su toliko očigledni da javna svijest o tome raste, otvarajući prostor za kritičkije čitanje globalnog sigurnosnog diskursa.
U tom kontekstu, šehadet generala Sulejmanija dobija dublje značenje. Dao je život kao dio pokreta otpora protiv globalnog poretka spremnog da žrtvuje milione ljudi u regionu kako bi zaštitio stvarne počinioce terorizma — cionistički režim.
Njegova likvidacija ogolila je stvarne zločince i razotkrila zapadni projekat „rata protiv terora“ onakvim kakav zaista jeste: „rat za teror“.
PISjournal
Your Comment