Izvan ozbiljne debate, bez obzira na sve, istina je da je Izrael, zapravo, rasistička država aparthejda koja postoji uz jasno kršenje međunarodnog prava i koja je to činila od svog početka 1948., a nesporno od Šestodnevnog rata 1967. godine. Okupacija Zapadne obale od 1967. je nezakonita; opsada Gaze od 2007. godine, ravna kolektivnoj kazni, je nezakonita; tekuća ekspanzija izraelskih naselja na okupiranoj palestinskoj zemlji je nezakonita; ciljano ubijanje palestinskih civila je nezakonito; zatvaranje hiljada palestinskih maloljetnika i odraslih bez sudskog postupka je nezakonito.
Normalizacija gorepomenutih zločina od strane vlada širom Zapada stoji kao optužnica za golu tvrdnju da su te iste vlade nezamjenjivi stubovi demokratije i ljudskih prava u našem svijetu. Umjesto toga, oni su saučesnici u pokolju civila, ilegalnoj okupaciji, etničkom čišćenju i aparthejdu u odnosu na autohtono stanovništvo Palestine, i tako decenijama.
Ovo je širi kontekst u vezi s vijestima o nedavnoj posjeti izraelskog ministra vanjskih poslova Yaira Lapida Velikoj Britaniji i Francuskoj u pokušaju da lobira kod obje vlade da se suprotstave nastavku iranskog nuklearnog sporazuma prije posljednjeg kruga pregovora u Beču, imajući na umu upravo ovaj nastavak. Sama činjenica da se izraelska vlada aparthejda osjeća sposobnom da utiče na francusku i britansku vladu u tako flagrantnom kršenju međunarodnog protokola i normi je sama po sebi otkriće. Ona odražava sramno saučesništvo obje vlade u zločinima Izraela i njegovu sposobnost da funkcionira kao odmetnička država u regiji, te je uvjerljiv dokaz da se Iranu podmeće da padne u Beču.
Od svog početka 2015. godine, nuklearni sporazum je bio ukorijenjen u priznavanju suverenog prava Irana da razvija nuklearnu energiju za domaću upotrebu, uz isto tako prešutno priznanje neuspjeha Zapada da baci tu zemlju na koljena u znak poštovanja prema diktatu Washingtona i njegovih izraelskih i saudijskih regionalnih saveznika.
Iran je prvobitno ušao u nuklearni sporazum u dobroj vjeri i s integritetom države koja ne očekuje ništa manje nego isto od ostalih uključenih strana. Umjesto toga, Teheran i iranski narod dobili su tešku lekciju o organiziranom licemjerju koje važi za demokratiju u Washingtonu i drugim zapadnim prijestolnicama. Da bi London i Pariz na trenutak podržali pokušaj vlade Izraela da ih prevari da se pridržavaju prethodno dogovorenog i dogovorenog sporazuma - onog koji je bez ceremonije sabotirala fašistička Trumpova administracija u otvorenom činu međunarodnog razbojništva - govori o flagrantnom zanemarivanju i preziru prema međunarodnom poretku zasnovanom na 'pravilima', dok se i jedni i drugi ne umaraju hvalisanjem koje predstavljaju.
U stvarnosti, bez obzira na to koja administracija preuzme vlast u Washingtonu ili vlada u Londonu ili Parizu, angažman s Iranom i ostatkom svijeta odvija se i nastavlja se u skladu sa zlonamjernim moć-je-ispravna vrijednostima. Takve vrijednosti nisu podržale ni mir ni stabilnost u protekle četiri decenije; umjesto toga oni su posijali zmajeve zube u agresijama, okupacijama i terorizmu. S tim u vezi ne može se dovoljno reći: Izrael je proizvod kolonijalizma i nepravde, sa izuzetnošću koja mu je data, u svijetu koji vapi za promjenom.
Još otvorenije rečeno, ideja da Zapad predstavlja ljudski napredak, dok Iran, Rusija, Kina, Venecuela, Kuba - države koje odbijaju da se poklone imperijalizmu - predstavljaju nazadovanje, predstavlja inverziju stvarnosti. Nijedan čovjek ne može služiti dvojici gospodara, podsjeća nas biblijska zapovijed, a pokušaj britanske vlade i njenog francuskog kolege da istovremeno služe ciljevima pravde i nepravde, upravo je razlog zašto na trenutnoj putanji idu u propast.
Činjenica da su Iran i njegov narod podvrgnuti pljačkanju usljed sankcija zbog 'zločina' potvrđivanja svog suverenog prava na razvoj nuklearne energije, dok je Izrael zagrljen raširenih ruku i obogaćen pomoći i trgovinskim sporazumima uprkos tome što je nagomilao nuklearno oružje izvan međunarodnog djelokruga, predstavlja pozitivan dokaz dvostrukih standarda i licemjerja koji podupiru zapadnu vanjsku politiku u naše vrijeme.
U interesu zdravog razuma, da ne spominjemo pravdu, prije ili kasnije stvar mora postati jasna: možete ići putem diplomatije ili putem licemjerja. Ono što ne možete učiniti - barem sigurno ne zadugo - je govoriti jezikom prvih, a praktikovati djela drugih.
Neuspjeh da se u Beču postigne dogovor da se nuklearni sporazum nastavi pod prethodno pregovaranim i dogovorenim uslovima, ne ostavlja nikakvu sumnju u to.
Jon Wright - PressTV
