Inertnost prema Siriji - životna priča (ČLANAK)

(Ahlul Bejt Novinska Agencija)  -Ponekad obični čovjek teško može prihvatiti, a možda i shvatiti šta se to zapravo događa u Siriji i ujedno može teško i pratiti situaciju u toj državi, pa je uglavnom oslonjen na vijesti koje mu plasiraju razni printani i elektronski mediji.Okupiranost ličnim problemima, prezauzetost na poslu, obaveze i još more drugih stvari utječe da sam po sebi pomisli,“Šta ja tu mogu, na kraju krajeva niti znam niti me interesuje šta oni tamo rade, dosta mi je i mojih problema“.  Da, mogu razumjeti takvo razmišljanje jednog Španca, Belgijanca, Čeha, ali ne mogu shvatiti da ljudi na taj način razmišljaju na Balkanu, koji je uvijek bio raskrsnica svjetskih puteva i izmiješanost vjera i religija i to je ono što je bila njegova specifičnost. Pogotovo ne mogu da shvatim da ljudi mogu na ovu patnju sirijskog naroda, razmišljati poput ovih opsjednutih zapadnjaka, jer upravo taj način slobodnog ispoljavanja, univerzalnosti, kosmopolitosti je zapravo i ozračavao taj balkanski šmek koji se i razlikovao od učmalih, poltronskih, a u nekim slučajevima i idiotskih opservacija zapadnih kultura. Nikada nisam bio ljubitelj društvenih mreža i do dešavanja u Siriji, nisam čak imao ni profil, a niti mi je bio i potreban, pa su mi ljudi koje poznajem i koji su upravo na FB, Twiteru i ostalim imaginarnim aktivnostima provodili jako puno vremena, bili pomalo smiješni, pa možda čak i opsesivni. Sve do tog jadnog i krvavog rata na prostoru zemlje, za koju sam, istina, znao gdje se nalazi, a i za koju sam čitao da se taj prostor može identifikovati sa počecima stvaranja kulture čovječanstva i gdje su firme iz nekadašnje nam zajedničke države uzimale masan profit za poslove na njenom teritoriju. I to je to, ničeg drugog se nisam mogao sjetiti, bez obzira koliko pokušavao da iz ove glave izvučem nešto što je ostalo sakriveno, ako sam ga slučajno negdje deponovao i arhivirao. Ono što me ponukalo i praktički natjeralo da prekršim sve moje principe vezane za internetsku komunikaciju, bio je jedan događaj sredinom 2011.godine, kada je neka tv objavila snimak majke koja nosi dijete od sedam godina kroz masu nekakvih bradatih ljudi koji se smiju toj istoj ženi i njenim suzama za sinom kojeg su ti ljudski demoni netom hladno likvidirali. Baš u tom momentu prikazivanja, moj sin koji ima otprilike isto godina, kroz neku igru vidjevši tu sliku ,onako izgubljeno me pita „Tata, šta je bilo ovom dječaku i gdje ga ova žena nosi“. Bol, neka unutrašnja, koja me je tog trenutka pogodila, jednostavno mi je zatvorila usta, tako da odgovor nikada nije dobio i pomalo zbunjen, gledajući u mene neko vrijeme, okrenu se i nastavi sa onom svojom igrom. Taj momenat nikada neće izaći iz moje glave i suština svega onog što se dešava u Siriji mi je jednostavno dala tu snagu u pokušaju približavanja istine o događajima u kojem se ni osnovni životni postulate jednog sedmogodišnjaka ne poštuju. Kada odem po mog sina u školu često vidim dječake, pa čak i poneku djevojčicu, kako bez predaha jure za loptom po školskom dvorištu. Mnogo puta me ta školska utakmica vrati u moju mladost, ali me vrlo često prebaci i na tlo Sirijske države sa jednim pitanjem, “Da li i tamo ovako, ovi sedmogodišnjaci veselo vrište u jurcanju za „magičnom“ loptom. I sam svjestan nebuloze pitanja, rado u momentu odustajem od odgovora, vraćajući se u stvarnost i trenutnu radost školskih drugara. Koliki je grijeh nekome oduzeti tu radost, druženje, zaljubljivanje, uopšte oduzeti nekome mladost, zarad interesa ljudi koji nikad nisu ni osjetili ljubav koju vam vaše dijete može pružiti, a i vi je njemu uzvratiti, najbolje možete i vidjeti i osjetiti na onom zluradom snimku desetogodišnjeg dječaka koji sa mačem u ruci, na natjerivanje ovih sotoninih sluga, odsjeca glavu sirijskom oficiru. Da li ta radost učinjenim činom i klicanje jednoj nevinoj duši, koju je isto žrtvovala džehenemskim slugama, može zamijeniti isto takvo klicanje vršnjaka kada postigne vrlo „važan“ gol u pobjedi nad četvrtim razredom. Akteri su isti, ali okolina i ljubav nikad ne može biti spojena u ova dva slučaja i ona naivna radost zbog kotrljanja lopte preko gol crte ni u kom se slučaju ne da usporediti sa kotrljanjem glave nevinog čovjeka. Sve naše obaveze i poslovi, koji su itekako bitni u borbi za nešto bolje u životu, ne smiju biti prepreka u pravilnom odgajanju djece i njihovom usmjeravanju ka pravim vrijednostima svih segmenata društva. Nedostatak te aktivnosti odvešće vam najmilija stvorenja na stranputice života i pravo u ralje raznih krvopija i „perača mozgova“, koji mogu od vašeg djeteta napraviti monstruma. Droga, kriminal, bande, nasilje... su pojave koje nam svakog dana postaju svakodnevnica, ali naša ravnodušnost i izbjegavanje suočavanja sa istinom samo pogoduje širenju zla, koje poput termita nagriza te neiskvarene duše. Nova tama i opasnost nad djecom nadvila se u vidu nekih novih „poslanika“, koji se, eto, nakon toliko godina, pojaviše da nam ukažu na “prave vrijednosti islama“ i načina ponašanja, shodno njihovim uputama. Ovo zlo obučeno i instalirano od izraelskih tajnih službi, a plaćeno krvavim novcem iz S. Arabije nije opasnost samo za djecu i omladinu islamske vjeroispovijesti, već i atak privlačenja i obrađivanja zapuštene mladosti svih religija i njihovo usmjeravanje ka ispiranju mozgova, koji sutra neće postavljati nikakva pitanja, već naloge i upute izvršavati bez pogovora. Institucije država, vrlo slabo prate radove ovih zajednica koje, ustvari, predstavljaju ćelije za regrutovanje novih „vojnika“, koji će svoje živote žrtvovati zarad bolesnih hegemonističkih ciljeva, kolonizatorskih država i pojedinaca. Upitamo li se mi ikad šta uraditi ako se nama desi Mirza Ganić, ako nam se dogodi da svoje dijete gledamo kako po pustinjama neke države pali i žari, da li sebi možemo objasniti kako se to desilo i šta smo to uradili, da sopstveno dijete ne prepoznajemo. E, tad je kasno za ta pitanja, ali nije kasno da sada vodimo računa u kakvom nam okruženju dijete raste, kakve su promjene na njemu, s kim se druži i ostale mjere koje smo kao roditelji dužni poduzeti za osobe koje još nisu u stanju trezveno misliti i trezveno se zaštititi. Gledam moje dijete sigurno kao i vi vase, i želim mu pružiti u životu sve da bi uspjelo, na kraju krajeva, to mi je i dužnost, ali je ta dužnost nešto o čemu nikad ne mislite, već sve što hoćete da uradite, znate i sami da to činite iz ljubavi, ali opasnosti koje vrebaju odmah nakon praga vašeg doma, tjeraju vas da se sjetite te dužnosti i da se dobrano zamislite nad njom. Da, došlo je vrijeme kada moramo spojiti tu obavezu sa ljubavlju i spriječiti ovozemaljske ale sa nezemaljskim planovima uzimanja duše i ljudskosti iz nevinog tijela i podjarmljivanje duha života za svoje ciljeve. Često kada sjednem sa sinom da „razgovaramo“, on onako važan, jer je eto pa i „ravnopravan“ sa mnom, osjetim da su ti razgovori veoma bitni u njegovom razmišljanju, ali se mnogo puta nađem u čudu koliko brzo sazrijevaju i dolazim do zaključka da ta konverzacija izmedju mene “staronje“ i njega „mladića“ predstavlja pravi put u usmjeravanju njegove budućnosti. Moramo istrajati u toj borbi za spas djece i ako treba žrtvovati mnoge stvari u sadašnjem svijetu stresa, treba bez razmišljanja to uraditi, ali oni jednostavno moraju osjetiti našu ljubav, osjetiti da nisu odbačena, da nisu teret i ta naša ljubav mora biti toliko jaka i osjećajna kako ne bi sutra neka prodana duša nudila našem simbolu postojanja utjehu sa mračnim smjernicama njegovog budućeg života. Ne, ne može ništa biti opravdanje da svom djetetu, ne pružite šansu za normalnim životom, jer i pred časnim Božijim sudom polagat ćemo račune za ono što nismo, a trebali smo uraditi.Piše: Haskić Senad