Libija od uređenosti do haosa

(Ahlul Bejt Novinska Agencija) - Kada sirijski građanin, počne razmišljati u nekom momentu, šta se desilo u njegovoj zemlji i otkuda ovolika krvožednost spram njegovog naroda, mora sebi postaviti pitanje šta bi se desilo da su pred kraj 2012. godine, pobunjeničke trupe ušle u centar Damaska i da su uspjele uspostaviti „Demokratske“ institucije, smišljene uz lagodan „proljetni“ povjetarac koji zapuha Sirijom?Dovoljno je da taj Sirijac upali svoj TV, da negdje nađe libijski kanal i u momentu će mu biti sve jasno od te izoštrene slike, jedne od nekadašnjih najbogatijih država, vidjet će jad, bijedu, paradu naoružanih militanata, koji imaju svoje zakone, svoje sudije, čak imaju i svoju „Centralnu banku“. Vidjet će taj obični gradjanin da dvije godine nakon pada njenog predsjednika pukovnika Moamera el- Gadafija, nad Libijom se navlače crni oblaci građanskog rata, koji prijete da budu još teži i krvaviji nego u Siriji. Libijci su svoju zemlju zamišljali kao Dubai i nesvjesni da su imali i savršeniji sistem, nego taj bogataški raj i vrijeme koje je prošlo počinje im otvarati oči i počinju prihvatati činjenicu da od tog istog Dubaia nema ništa i da su im mnogo bliže iračke i somalijske retrospektive mogućih dešavanja. Danas Libijac, u svom domu strahuje za svoj život i živote svoje porodice, non - stop u iščekivanju koji će mu monstrum zakucati na vrata i odvesti ga u neizvijesnost, a najvjerovatnije i u smrt. Nekadašnje dike i ponosi, zabludjelih građana koji nisu ni znali u kakvoj zemlji žive, ti vajni „revolucionari“. Nakon samo par mjeseci od „velike pobjede Libijskog naroda“, postali su u pravom smislu riječi izvor zla u zemlji i nosioci anarhije koja vlada ovom državom. “Uzevši oružje u ruke dobrovoljno smo pridonijeli haosu koji vlada u zemlji", kazao je Muftah al-Bedrija, 50-godišnji bivši borac. Libija je jedina zemlja na svijetu koja nema vojsku i policiju u stvarnosti, na papiru ona postoji ali stvarna izvršna i zakonska vlast je upravo ta milicijska plemenska struktura koja je i od “regularne vlade” dobila saglasnost za osiguranje strateških postrojenja i granica. Jedan dio tih oružanih skupina utemeljen je na ideologijama, kao što je to slučaj sa salafistima Ansar al-Šaria, no druge su skupine autonomne, ukorijenjene u pripadnosti nekom području ili plemenu, poput milicija Zenten i Misrata koje operiraju na zapadu zemlje. Sve te “paravojske” i milicije, formalno su vezane za ministarstvo unutrašnjih poslova i odbrane, ali ponovno naglašavam formalno, jer sve te jedinice odane su samo neposrednim vođama i revnosno se boreći isključivo za svoje interese: Ti interesi su vezani za trgovinu drogom, naftom, ljudima i sprječavanje formiranja regularnih OS i policije. "Plivamo protiv struje", priznao je premijer Ali Zeidan i potvrdio da milicije osujećuju izgradnju organa sigurnosti države, ujedno naglašavajući da vlada nije u stanju kontrolisati “heroje”Libijske revolucije. “Gdje nestade onaj patriotizam i ono jedinstvo u narodu”. Pitaju se obični građani,valjda pomalo već shvatajući šta su izgubili sa smrću svog nekadašnjeg “diktatora”, koji im je obezbijedio 12.000 dolara nacionalnog dohotka po glavi stanovnika. E pa, nije valjao jer nije bio “demokratski “nastrojen, pa je logična konstatacija onog Sirijca koji ovo sve gleda na svom TV-u,” pa ni naš Assad nije nešto za tu “demokratiju”, ali zato jesu bradonje instalirane da taj “glas naroda” pronesu i u tvoju voljenu domovinu, kao što su je donijele i u Libiju. Kakav stepen “demokratije “, Libija ima, najbolje vam pokazuje i otmica premijera države, 10. oktobra ove godine i taj “razvijeni stepen ravnopravnosti” je, u stvari slika, da se ova nekada veoma bogata zemlja nalazi na samom rubu ambisa iz kojeg povratka nema. “Stanje u Libiji je kritično”, to su poruke koje, u posljednim danima, konstantno odlaze iz ambasada u svoje matice i, u stvari, pokazuju dramatičnu budućnost i dešavanja koja ovu državu mogu izbrisati sa geografske karte. Vlada sa premijerom povlači samoubilačke poteze i kupuje mir na određeno vrijeme, upumpavajući desetine miliona dolara upravo tim naoružanim militantima dajući im mogućnost nastavka svojih ucjena, povećavajući i ubrzavajući put u krvava Libijska zbivanja. Trenutno najveći problem “legalne vlasti” jeste blokada naftnih polja, zbog čega je libijska država izgubila već 6 milijardi US dolara i taj trend pritiskanja “uza zid” vlade je u porastu, a ujedno je najbolji emiter nemoćnosti iste pred tim ekscentričnim i ekstremističkim grupacijama.Raspoloženje onog dijela naroda koji je sa ushićenjem dočekao smjenu vlasti, rapidno se promijenilo i po nekim nezvaničnim i tajnim anketama oko 80 % populacije želi povratak Saifa ili Aiše Gadafi na vlast. Po mnogim analitičarima i “milicija” Zentena koja Saifa drži zarobljenog i odbija ga predati centralnoj upravi na suđenje na taj način prikupljanja poena kod narodnih masa i stvara preduslove, da u slučaju povratka na vlast sebi priskrbi dominatnu poziciju u Libiji. Zbog nasilja i anarhije koja vlada, većina diplomata i stranih tvrtki napustila je Libiju, a obnova zemlje nakon osmomjesečnog rata i više od 40 godina Gadafijeve vlasti, mora pričekati bolje dane. Smjernice i obavijesti kakva vlast upravlja Libijom, jesu i izjave nedavno kindapovanog premijera koji je nakon oslobođenja iz tamnice rekao:”Libiju čeka blistava budućnost i napredak je toliko vidljiv da mnoge zemlje već sada zavide Libijskoj državi”. Nevjerovatno, zaista u jednu ruku i impresionirajuće gluposti marionetskog režima koji bez vojske, policije, sa naoružanim bandama koje terorišu civilno stanovništvo, može reći da neko zavidi ovoj ”banana kvazidržavi”. Simptomatično je i to da u zadnjih pola godine svi veći gradovi ove zemlje osvanu pod plakatima bivšeg predsjednika i njegove porodice i policijski čas koji je uveden, ima ulogu da spriječi to novo otvaranje očiju libijske nacije i priznavanje svoje sopstvene greške, koja može biti okidač za početak njenog ispravljanja. E, tu onaj naš Sirijac sa početka priče može komotno ugasiti televizor, svjestan i radostan što mu je ipak domovina bila ispred “demokratskog sistema”, ponosno uzeti pušku i krenuti u čišćenje ološa i ubica koji se sa svih strana sjužio u njegovu domovinu, ali pomalo i tužan nad sudbinom Libijaca koji tu svoju slobodu nisu znali cijeniti niti poštovati. Libijski narod ima šansu, ali tu šansu mora iskoristiti, tako da i pored svega trenutnog nova revolucija u izvedbi narodnih masa, koje će zaustaviti ovo bezumlje, teror, krađu nacionalnih resursa i vratiti na vlast sistem i ljude koji su im dugi niz godina donosili blagodeti, dostojanstvo i miran život. Ti ljudi su tu i ova jedinstvena prilika se mora iskoristiti i najveća istorijska greška Libijaca mora biti ispravljena, ali pitanje ostaje da li je taj narod kadar to uraditi i da li ima snage za to ili će se prepustiti u ruke ovih demona čiji glavni sotona sjedi u Jerusalemu i sprema novi roštilj nevinih ljudi. Na to pitanje ćemo dobiti odgovor u skorije vrijeme i treba samo poželjeti da Libijci i Libijke, zarad bolje budućnosti svojih pokoljenja, taj oslobodilački okidač u ovom mraku bezumlja ipak, brzo nađu. Piše: Haskić Senad