Historijski gledano, iste te krajnje desničarske snage bile su glavni širitelji antisemitizma, a sada ih podupiru oni koji ne propuštaju nijednu priliku da se požale na njegovo ponovno pojavljivanje. Liberalna kritika ove strategije u najboljem je slučaju naivna, ako već nije otvoreno obmanjujuća. Ona tvrdi da će ta strategija na kraju biti štetna za Izrael, jer će, nakon što krajnje desničarske snage preuzmu vlast i konačno „poraze muslimane“, sami Jevreji postati sljedeća meta.
Ipak, dokazi sugeriraju da bi ta strategija zapravo mogla sasvim dobro funkcionirati i da bi Izrael mogao ubirati koristi od svoje podrške krajnjoj desnici protiv onoga što je preostalo od ljevice. Nakon što je svrgnuti venecuelanski predsjednik Nicolas Maduro kidnapovan od strane SAD-a i zamijenjen svojom zamjenicom Delcy Rodriguez, ona je odlučila – ili, tačnije, dobila instrukcije – obnoviti diplomatske odnose Venecuele s Izraelom. Slično tome, kada je bivši kolumbijski predsjednik Gustavo Petro, koji je bio izuzetno kritičan prema izraelskim postupcima, tijesno poražen na posljednjim izborima, za koje je tvrdio da su namješteni protiv njega, njegov desničarski nasljednik Abelardo de la Espriella odmah je priznao izraelsko pravo na suverenitet nad okupiranom sirijskom Golanskom visoravni.
Čini se da Izrael brzo osvaja teren u Latinskoj Americi upravo u trenutku kada se vlade neprijateljski nastrojene prema njemu jedna po jedna uklanjaju ili zamjenjuju, dok se američko učešće u tom poduhvatu opravdava u ime ozloglašene „Monroeove doktrine“. Nije slučajnost što je američki State Department upravo ove sedmice objavio videoporuku koja objašnjava porijeklo te imperijalne politike i zašto je danas treba čvrsto prigrliti, a da pritom, naravno, nijednom ne spomene Izrael, iako je on dosad očigledno bio jedan od njenih glavnih korisnika.
Bezbožni savez između Izraela i krajnje desničarskih pokreta vjerovatno je ipak najvažniji u kontekstu evropske politike. U Britaniji se čini da je prvi i osnovni zahtjev za izgradnju održivog krajnje desničarskog pokreta apsolutna odanost Izraelu, a takav pokret mora svoje politike zasnivati na neprijateljstvu prema protivnicima Izraela. Žestoka antimislamska retorika koju šire pokreti poput Reform UK-a i Restore Britain svjedoči o tome.
U Francuskoj je to Marine Le Pen, čiji je Nacionalni skup dao punu podršku Izraelu dok je ono provodilo genocid u Gazi i prenosilo ga uživo cijelom svijetu. Potpuno zaslijepljeni svojim prezirom prema muslimanima općenito, Le Penini pristalice bili su lak plijen za argument da, baš kao i muslimani ovdje, muslimani tamo u Gazi zaslužuju ništa manje nego da budu brutalno ubijeni samo zbog zločina što su ono što jesu.
Jedini značajan izuzetak u Evropi u tom pogledu vjerovatno je Alternativa za Njemačku (AfD), i zapravo nije teško zamisliti zašto je ona najmanje vjerovatni krajnje desničarski pokret u Evropi s kojim bi Izrael želio sarađivati. Kao rezultat toga, ona je također najmanje vjerovatni krajnje desničarski pokret u Evropi koji bi mogao ući u vladu, čak i dok se dosljedno nalazi među najjačima u anketama. Takozvani „crveni zid“ protiv AfD-a u njemačkoj politici izgrađen je s razlogom.
Naravno, ovaj bezbožni savez između Izraela i krajnje desničarskih pokreta širom svijeta ne koristi samo Izraelu, već i samim tim pokretima. Argentinskom Javieru Mileiju, naprimjer, više puta je pružena finansijska pomoć kako bi izašao iz finansijskih kriza, vjerovatno zbog njegove duboke „vjere“ u taj savez. Čini se da politička, finansijska, pa čak i vojna podrška dolaze kao pogodnosti ovog aranžmana. A oni koji se odupru iskušenju rizikuju suočavanje s teškim posljedicama, za što se sumnja da se dogodilo u slučaju krize u španskoj Ceuti. Odbijanje španskog premijera Pedra Sancheza da se pokori učinilo ga je metom arhitekata ovog bezbožnog saveza, čime se otvoreno hvalio izraelski ministar za pitanja dijaspore Amichai Chikli.
U nedavnom intervjuu, Chikli je govorio o „stvaranju sistema savezništava bez presedana s konzervativnom desnicom“ u Evropi, posebno navodeći primjer španskog Voxa, čiji je lider Santiago Abascal bio „najcionističkiji“ glas u Španiji. Chikli je potvrdio da je krajnje desničarski „proizraelski“ stav povezan s njegovim antimigrantskim stavom, posebno protiv muslimanskih migranata. Također je pohvalio krajnje desničarske lidere u evropskoj politici poput Le Pen zbog protivljenja nalozima za hapšenje izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i bivšeg ministra odbrane Yoava Gallanta.
U ovim okolnostima, regionalni rivali Izraela možda bi trebali razmotriti tješnje povezivanje s ljevicom u Evropi, ako ne zbog ideološke bliskosti, onda svakako iz geopolitičke strategije. Karikatura „islamo-marksizma“ zapravo bi se mogla pokazati kao realna opcija za suprotstavljanje onome što je pokojni izraelski filozof Yeshayahu Leibowitz nazvao „judeo-nacizmom“. Uostalom, uvijek iznova smo vidjeli koliko su svi ti izrazi zapravo površni i besmisleni.
PIS Journal
Your Comment