Prema Međunarodnoj novinskoj agenciji Ahlul Bayt (ABNA), u oblasti međunarodne politike malo je toga što je toliko primamljivo i bolno kao strateška fatamorgana velikih sila, a to je iluzija apsolutne kontrole i sposobnost rješavanja historijskih sukoba pritiskom na dugme ili udarom groma.
Prema izvještaju novinske web stranice "Al Jazeera Net", u trenutnom američkom ratu protiv Irana, rizik nije ograničen samo na troškove vojne konfrontacije ili previranja na energetskim tržištima, već na šire pitanje o budućnosti američke moći: Da li Sjedinjene Države više nisu u stanju da se odupru privlačnosti rata, čak i kada su već svjesne njegovih opasnosti?
Ovo je centralno pitanje koje je Emma Ashfor, viša saradnica programa "Rethinking US Grand Strategy" u Stimson Centru za američka istraživanja, pokrenula u analitičkom članku u časopisu Foreign Affairs pod naslovom "Američka smrtonosna privlačnost rata".
U međuvremenu, Nehal Toosi, dopisnica za vanjske poslove časopisa "Politico", vjeruje u svojoj analizi da je Washington efektivno ušao u novu kaljužu koja je vrlo slična onome što je doživio u Iraku, ali ovaj put u mnogo opasnijem međunarodnom okruženju.
Od obećanja o okončanju ratova do početka novog rata
U svom članku, Ashford smatra da je prva kontradikcija to što se Donald Trump vratio u Bijelu kuću obećavajući da će okončati beskrajne ratove. Čak je i prva godina njegovog drugog mandata pokazivala znakove mogućnosti stvarne transformacije u američkoj vanjskoj politici.
Trump je vršio pritisak na evropske saveznike da povećaju izdvajanja za odbranu, pokušavao je započeti mirovne pregovore između Rusije i Ukrajine, nastojao je smanjiti tenzije s Kinom oko Tajvana, pa čak je i američka Strategija nacionalne sigurnosti za 2025. godinu, prekidajući tradicionalni obrazac, eksplicitno priznala da su američki interesi ograničeni i specifični, te da je era bliskoistočne dominacije američke vanjske politike konačno završena.
Također, rat protiv Irana iz juna 2025. godine, koji je postao poznat kao "Dvanaestodnevni rat", bio je kratak i imao je jasan cilj. Američka operacija u Venecueli također - prema ovoj analizi - nije išla u smjeru potpune promjene političkog sistema te zemlje.
Ali 18 mjeseci kasnije, Sjedinjene Države su se našle do grla u novom i otvorenom ratu na Bliskom istoku.
Uprkos taktičkim uspjesima američke vojske, Ashford naglašava da Washington nije postigao nikakvu značajnu stratešku pobjedu; u stvari, Iran je stekao čak i veći utjecaj u nekim područjima nego prije početka sukoba.
Prema članku Foreign Affairs, isti ti taktički uspjesi pomogli su u jačanju utjecaja tvrdokornog konzervativnog pokreta u Republikanskoj stranci i utrli su put povratku logike vojne intervencije.
Samo mjesec dana nakon venecuelanske operacije koja je dovela do otmice predsjednika zemlje Nicolása Madura, američke snage pokrenule su Operaciju Epski bijes protiv iranske vojne infrastrukture, a američka administracija od samog početka govori o mogućnosti promjene režima u Teheranu.
Ashford kaže da su nakon šest mjeseci iranski vojni kapaciteti pretrpjeli značajnu štetu, ali Iran nije pao i njegov politički sistem je ostao na snazi. S druge strane, značajan dio američkih rezervi precizne municije je potrošen, regionalne baze zemlje su oštećene, a Teheran je dobio više moći da ugrozi brodarstvo u Hormuškom moreuzu.
Problem nije samo u Trumpu.
Ashford ne krivi Trumpa ili sukob između tvrdokornih i konzervativnih frakcija u njegovoj administraciji za ovu situaciju nego problem ide dublje od pojedinaca i ukorijenjen je u političkoj i strateškoj strukturi samih Sjedinjenih Država.
Trump je biračima obećao da će okončati beskrajne i uzaludne ratove na Bliskom istoku. Baš kao što je bivši američki predsjednik Barack Obama obećao, Trump je pokazao da to u praksi nije sposoban učiniti.
Vrijedno je napomenuti da se ovaj novi američki rat odvija u vrijeme kada su javno mnijenje ove zemlje i mnogi njeni politički lideri došli do uvjerenja da su takvi ratovi samo velike greške.
Međutim, ovi taktički uspjesi, prema Ashford, pomogli su povećanju utjecaja tvrdokornog konzervativnog pokreta u Republikanskoj stranci i vraćanju logike vojne intervencije.
S druge strane, izlazak iz ovih sukoba postaje sve teži kako vrijeme prolazi jer je američka vlada navikla postavljati minimalne ciljeve i maksimalne zahtjeve u direktnim ratovima. Ova situacija čini da se predsjednici ustručavaju zaustavljanja vojne intervencije, jer se boje da će biti optuženi za slabost. Pogotovo kada direktni troškovi rata za američki narod nisu široko rasprostranjeni i opipljivi.
Istraživač Stimson Centra napominje da Ustav SAD-a daje Kongresu ovlaštenje da objavi rat, ali predstavnici zemlje nisu zvanično objavili rat od Drugog svjetskog rata. Američki Kongres također nije izdao nikakvo odobrenje za upotrebu vojne sile od 2002. godine.
Autor objašnjava da su upravo podsticaji i struktura američkog političkog sistema ti koji Washington više puta vode u izbježive probleme.
Američkim predsjednicima je postalo vrlo lahko koristiti vojnu silu. Od 1991. godine navikli su se slati trupe čak i kako bi osigurali sporedne beneficije.
Kratkoročni troškovi i rizici napada na manje zemlje ili nevladine grupe djeluju beznačajno. U međuvremenu, američki Kongres je postepeno odustao od svog zakonskog ovlaštenja da prati i objavljuje rat i nije izdao nikakvo odobrenje za upotrebu vojne sile od 2002. godine.
Prema Ashford, SAD imaju vrlo moćnu vojsku i ogromnu mrežu vojnih baza širom svijeta, a predsjednik, kao vrhovni komandant američkih oružanih snaga, ima visoku sposobnost da brzo iskoristi tu moć.
Rezultat je da je postalo mnogo lakše započeti rat nego ga završiti. Jer većina Amerikanaca može nastaviti svoj svakodnevni život bez direktnog osjećaja da je njihova zemlja uključena u rat.
Ali povlačenje može lahko dovesti do optužbi za slabost od strane američkog predsjednika, posebno kada je administracija od samog početka postavila svoje ciljeve vrlo visoko. Iz tog razloga, čak i u ograničenim ratovima, Washington ima tendenciju da postavi maksimalne ciljeve, a zatim ima poteškoća da proglasi da je postizanje nekih od tih ciljeva dovoljno.
Analiza Foreign Affairs također je ispitala unutrašnje podjele unutar američke administracije oko vanjske politike. Dok pristalice pokreta „Amerika na prvom mjestu“ među mladim konzervativcima pokušavaju izbjeći ratove za promjenu režima i protive se davanju apsolutnog prioriteta cionističkom režimu, neokonzervativci i tradicionalni konzervativci ostaju značajni i podržavaju viziju koja je prevladavala tokom administracije Georgea W. Busha, onu zasnovanu na širenju demokratije i promjeni vlada silom.
Ashford kaže da je rat protiv Irana viđen kao znak pobjede tvrdolinijaša - uključujući državnog sekretara Marca Rubia i senatora Lindseyja Grahama - nad zagovornicima suzdržanosti, uključujući potpredsjednika J.D. Vancea.
Složenost opcija i strateška blokada
U tom kontekstu, Nahal Toosi, u članku u časopisu Politico pod naslovom „Potpuno novi nivo uključenosti SAD-a u iranski rat“, otkrila je dubinu zbunjenosti i paralize američkih donosilaca odluka u vezi s ratom s Iranom.
Ona vjeruje da trenutna situacija podsjeća na mračne dane rata u Iraku sredinom 2000-ih, kada su Sjedinjene Države izgledale nemoćne da izvuku Irak iz vrtloga pobune i građanskog rata.
Po Toosijinom mišljenju, pobjeda koju Washington traži postala je još teža zagonetka. Kada je pitala sadašnje i bivše američke zvaničnike kako postići pobjedu u Iranu, prvi odgovor, kaže ona, bio je više kao krik protesta da uopšte nismo trebali započeti ovaj rat. Zatim se postavlja još neugodnije pitanje: Šta podrazumijevate pod pobjedom?”
Autorica naglašava da Bijela kuća još nije dala jasan i dosljedan odgovor na ovo pitanje. Rat je prvobitno pokrenut s ciljem okončanja iranskog nuklearnog programa i uništenja velikog dijela njegovih vojnih kapaciteta, a govorilo se i o mogućoj promjeni režima. Ali sada se čini da je prioritet prebačen na prekid iranske kontrole nad Hormuškim moreuzom.
Prema Toosi, ova promjena ciljeva jedna je od najvažnijih sličnosti između trenutne situacije i rata u Iraku gdje su Sjedinjene Države započele rat sa specifičnim ciljevima, ali je misija postala isprepleteni skup sigurnosnih, političkih i vojnih ciljeva.
Američki zvaničnik upoznat sa strategijom vlade na Bliskom istoku, kojeg je Toosi citirala bez otkrivanja imena, kaže da ne vidi izlaz iz ove ćorsokaka. Dodao je da Trumpov tim ima fundamentalnu pogrešnu sliku o iranskim vladarima i da je američka vlada oduvijek mislila da će povećanje pritiska i bola dovesti do kolapsa iranskog režima, dok je režim ostao netaknut i nije pao.
Dan Shapiro, bivši zvaničnik Ministarstva odbrane SAD-a u administraciji Joea Bidena, opisuje situaciju na mračniji način, rekavši: „Rijetko se nađemo u ćorsokaku koji smo sami stvorili i da zaista imamo samo loše opcije.“
Toosi također citira Elliota Abramsa, bivšeg zvaničnika u prvoj Trumpovoj administraciji, koji je napisao: „Ovo je vrlo opasan trenutak, a trenutna Trumpova administracija pokazuje nivo neizvjesnosti i neefikasnosti.“
Iran nije Irak
Oba članka se slažu da iračko iskustvo sadrži važne lekcije za Sjedinjene Države, ali istovremeno upozoravaju da je Iran mnogo veći izazov.
Irak je bio manja zemlja, režim Sadama Huseina je bio više ovisan o njemu, a američke snage su imale kopneno prisustvo unutar zemlje nakon invazije na Irak.
Ali Iran je mnogo veća zemlja, Sjedinjene Države nisu rasporedile svoje kopnene snage unutar Irana, a režim Islamske Republike ima dubok utjecaj na iranske vladine institucije i društvo. Štaviše, obim iranskog odgovora na američke saveznike, baze i interese proširio se na Bliski istok.
Kao rezultat toga, tri konkurentske struje u Washingtonu koje Tusi ispituje suočavaju se s vrlo teškim izborima.
Tvrdolinijaši, koji žele povećati vojni pritisak na Teheran, proširiti operacije protiv iranskih zvaničnika i naoružati etničke grupe unutar Irana, suočavaju se s fundamentalnim problemom: nema garancije da će daljnja upotreba vojne sile dovesti do pada režima.
Druga struja, konzervativci ili zagovornici suzdržanosti, žele okončati eskalaciju, čak i ako to zahtijeva ustupke.
Treća struja leži negdje između, pozivajući na nastavak pomorske blokade i ekonomskog pritiska sve dok se ne uništi sposobnost režima da se odupre ili ga sami Iranci ne svrgnu.
Glavna opasnost može ležati u Washingtonu.
Dakle, najveća opasnost od rata s Iranom možda nisu posljedice koje će ostaviti traga na Teheranu ili Bliskom istoku, već posljedice koje će stvoriti u samom Washingtonu.
I kako Ashford zaključuje, ključno pitanje više nije hoće li Amerika koristiti svoju moć, već hoće li Amerika odlučiti gdje i u koju svrhu će je koristiti, prije nego što ponovljeni ratovi ograniče njen raspon opcija.
Your Comment