Piše: Edib Kadić
Jest, idem na dženazu
Kad stiže poziv da se ide u Teheran na dženazu imamu i vrhovnom vođi Aliju Hameneiju, istog trena prihvatih, zahvalivši se Gospodaru i usudu na toj velikoj časti. Napisah im kratak mail da pristajem i da imam privilegiju da prisustvujem ovakvom događaju koji se desi jednom u čovjekovom životu. Suprugu sam obavijestio, nije se složila, kao ni svi moji bošnjački i nebošnjački prijatelji i poznanici. Kao da mi uglas rekoše: “Nema ti odatle povratka, opasno je i haman će opet rat. Ne da ti đavo mira.” I jest tako, jer da nije, u redu bih čekao vizu i avionsku kartu, a ne bih bio “jedini kao Gospod u kosmosu”. Usud je čudo, a bošnjačka tvrdoglavost a i smjelost možda i veće.
Koferi su bili spakovani brzinom misli, povezanih letova ka tim krajevima svijeta ovih mjeseci naprosto nema, pa se na aerodromu čeka preko devet sati let za Teheran. Na check in-u aviokompanije koja vozi u opasne krajeve svijeta nigdje nikoga. Mlađahni Turčin koji mi uze prtljag i dade kartu u ruke smrmlja nešto u bradu sebi i kolegici pored, od sveg labirinta turskog jezika zazvoni mi jedino riječ “dženaza”.
“Jest, idem na dženazu”, drčno mu odgovorih a lahor straha prostruji uz i niz kosti zbog prevelikog iščekivanja i neznanja šta me tamo čeka.
Tabut i milioni, drugi put
Avion – pun! Afrikanci, Azijati, Evropljani, kasnije ću saznati i Južnoamerikanci a i pokoji Sjeverni – svi krenuli odati počast velikom i pravednom vođi, kako će mi kasnije uz nebrojene ispijene kahve i ispušene cigarete svesrdno govoriti. Mislim se: “Ima ovog dunjaluka meščini i mimo onih naših usko skrojenih margina u glavama što nam ih mediji svaki dan sužavaju gušeći nas u našem vlastitom neznanju i strahu od nepoznatog.”
Ovo sam četiri sahata u avionu pokušavao objasniti mladoj i lijepoj kenijskoj influenserici koja se zaputila tamo gdje i ja. Prvi put je u Aziji, ali zna sve o agresiji na Iran, Gazi, Libanu i borbi mladih ljudi u Keniji da glas istine dođe do što više ušiju. Žali mi se da je vlast u Keniji proizraelski orijentirana, kaže mi i da su neki ozbiljni talovi, keš i utjecaji u pitanju.
Bez pretjerivanja, nemalo sam bio iznenađen kada sam se uvjerio da su u Iran došle delegacije iz svih krajeva svijeta. Preko stotinu zemalja poslalo je svoje oficijelne delegacije da učestvuju u ovom, za Iran, zaista velikom događaju. Na ulicama – pravi haos. Prvo je bilo rečeno da se očekuje oko 10 miliona ljudi, zatim 15, a čini mi se da su svi prestali brojati kada su vidjeli da je taj broj bliži broju 30 nego 20.
Sjetih se dokumentarnog serijala koji je Iranska nacionalna televizija uradila nakon smrti imama Homeinija. Nekoliko puta su pokušavali pronijeti tabut kroz ulice, međutim, od silne želje da svaki od tadašnjih desetak miliona ljudi samo jednom dohvati njegov tabut i pronese ga na svojim plećima, nastao bi haos te bi tabut bio vraćen. Na koncu, prenesoše ga helikopterom, nije bilo drugog načina. Ovaj put, Iranci već s debelim iskustvom kako se na onaj svijet ispraća veliki vrhovni vođa, organizirali su sve kako ne bi napravili nijedan propust. I zaista, organizacija, kako dženaze tako i ljudi iz cijelog svijeta koji su je došli ispratiti, bila je vrhunska. Ništa se ovdje ne prepušta slučaju, sve je već unaprijed isplanirano do u najsitnije detalje.
Nije mi bilo svejedno biti sam
Velika “Musala” u Teheranu koja, prema nekim procjenama, prima između 500 hiljada i milion ljudi pripremljena je kako bi se odala počast imamu Hameneiju i njegovoj porodici. Brojni zvaničnici tu su dolazili, neki pokunjeni, neki uzdignute glave; jedni su učili ajete Kur’ana, posebno izabravši one koji će imati simboliku i poslat će na taj način poruku, drugi su minutom šutnje pokazali na čijoj su strani i da im je čast da su u tom trenutku tu.
Međutim, nikoga od Bošnjaka i nikoga iz Bosne nije bilo. Ne osjećam se pozvanim da kritiziram, niti se osjećam postiđeno što su se bosanskohercegovački zvaničnici oglušili o ovaj svjetski događaj, ali nije mi bilo svejedno da svaki put kad bi me braća Iranci upitali: “Ko je sve došao iz Bosne”, odgovorim: “Sâm sam.”
S jedne strane bio sam i ponosan jer sam tu, usred žiže svjetskog događaja, a s druge, vidio sam da će nama Bošnjacima u Bosni i Hercegovini, ako Bog da, neminovna biološka smjena generacija donijeti svjesnije ljude koji će znati razaznati prijatelja od neprijatelja i cijeniti bratski odnos ma s koje strane on dolazio. Jer, to sam vidio i kod mladih i sredovječnih ljudi Irana koji su se odmah na početku agresije samoorganizirali i izašli na ulice pokazujući agresorima i svijetu ko su i od kakvog su materijala sazdani. Tu ste mogli naći od medicinskih timova i doktora koji besplatno pružaju pomoć ljudima koji boluju od raznih bolesti, do advokata koji svesrdno daju pravne savjete svojim sugrađanima. Besplatni sokovi, hrana – što bi naš narod rekao: “Sva ujdurma.”
Zastave koje nikada nisu spuštene
Bombe su padale, namjerno su detonirani dronovi u blizini skupova i to svaku noć, ali uporni Iranci koji vole svoju državu nisu odustajali.
“Svaku noć smo se skupljali u većem broju kako bismo pokazali da se ne bojimo nikoga osim Dragog Allaha. Malo mi je bilo žao kada smo uz ramazan, umjesto u džamije išli na ulice, ali bit će ramazana, a ovakvih trenutaka gdje morate pokazati ko ste i šta ste, rijetko”, ispričao mi je Morteza, student građevinskog fakulteta u Teheranu. I bez sumnje, ulice su bile preplavljene Irancima, kažu pogotovo za Lejletul-Kadr, koji su se, kakav paradoks, osjećali najsigurnijima kada su na ulicama. I sada su na brojnim mjestima u Teheranu postovi sa zastavama koje nikada od 28. februara nisu spuštene. Sve vrijeme, i danju i noću, ljudi ih drže u svojim rukama niti ih spuštajući na tlo, niti ih pobadajući u zemlju. Na taj način poručili su svojim vojnicima: “Vi držite oružje, mi ćemo zastavu koja je simbol države.” I držat će ih ko zna koliko dugo…
Pogled iz Afrike
Ostao sam zatečen kada sam vidio koliko su ljudi, koji su došli sa strane, informirani i koliko žele da svojim prisustvom doprinesu “borbi i otporu za pravdu”. Posebno su me iznenadili Afrikanci koji od početka prate rat u Iranu i na društvenim mrežama ne žale ni vremena ni truda kako bi se čula istina. Ta me njihova posvećenost i odvažnost dobrano uzdrmala. U njihovim očima možete istovremeno vidjeti i sigurnost da ono što rade jeste ispravno, i da to što rade ima smisla. Skoro svakodnevno, nekima od njih, pristižu prijetnje zatvorom, čak i smrću, njihova vlada im pravi velike probleme u privatnom i javnom životu, ali oni naprosto ne odustaju.
Mbuyiseni Ndlozi iz Južne Afrike, aktivist s preko dva miliona pratilaca na društvenim mrežama, reče mi na kahvi uz dobre kubanske cigare da ne voli putovanja, da se vrlo rijetko nakani da bilo gdje ide, ali ovo doista nije mogao propustiti. Njegov slogan je power to the people (neka moć pripadne narodu) i da cijeli svoj život podređuje tome u što duboko vjeruje. Kršćanin je, vjeruje u socijalizam, čita Marxa, i mrzi ugnjetavnje ljudi, imperijalističke sile, cioniste i kada god ima priliku govori protiv vlada Izraela i Amerike.
“Ovo je prilika koju su ljudi Irana iskoristili da se ujedine, nakon što su strane cionističke sile pokušale da ih razjedine. Meni je ovo zaista impresivno da su milioni ljudi došli s raznih strana Irana kako bi odali počast lideru revolucije. Vrhovni vođa je ubijen zato što se suprotstavio imperijalističkim silama i idejama da nama mora upravljati Amerika i da se sve mora podrediti američkim interesima”, rekao mi je Ndlozi. S oduševljenjem sam ga posmatrao s kakvom strašću mi ovo objašnjava, iako je Johannesburg od Teherana udaljen preko sedam hiljada kilometara.
Kultura šehida
Iranci su uvjereni da je rat daleko od završetka. Svi očekuju “drugo poluvrijeme”, neki mu se haman i nadaju. Odustati neće, pogotovo sada kada su se uvjerili da milioni ljudi iz raznih dijelova svijeta znaju za njihovu borbu, vide o kakvoj je agresiji riječ i to se ne boje kazati. Ako bi se govorilo o podjeli unutar iranskog naroda, ona je jasna kao zvijezda – dijele se između onih koji su uvjereni da nisu trebali potpisivati sporazum kako bi do kraja završili posao koji nisu započeli, i onih koji vjeruju da se ovaj predah može na dobar način iskoristiti. Jedno je sigurno, svi čvrsto stoje uz svoju zemlju i svoju zastavu, vole ih svim srcem i dušom, i bio bih nepravedan ako bih rekao “ne boje se dati život za svoju zemlju”, stoga ću reći da “to cijelim svojim bićem priželjkuju”. “
Znaš Edibe, velika je to čast, biti šehid. To je Kur’anom i Hadisom potvrđeno”, govore mi. U tom trenutku se zamislih nad našim vlastitim sudbinama, kao da smo mi u Bosni pomalo zaboravili i skrajnuli tu “kulturu šehida”, kao da smo se previše zabavili dunjalučkim, a zaboravili na ona ahiretska nadmetanja. Baš kao da smo pobjegli od samih sebe, kako bismo ugodili tamo nekome ko za nas nikada i nije pretjerano hajao.
Your Comment