Šesti Imam, Džafer Ibn Muhammad al-Sadiq (a.s.) rođen je u Medini 17. rabiul evvela 83. hidžiri (23.4.702. godine).
On je direktni potomak Poslanika (s.a.v.a) kroz lozu Fatime el Zehre (s.a.) kćeri Poslanika Muhammeda (s.a.v.s) i sin je imama Muhammeda el Bakira (a.s.).
Imam al-Sadik je bio jedna od bezgriješnih ličnosti koje je Bog stvorio da budu uzori moralne izvrsnosti. Posebne vrline Imama koje su zabilježili historičari uključivale su gostoprimstvo, dobročinstvo, pomoć potrebitima u tajnosti, pošten tretman prema siromašnim rođacima, oprost, strpljenje i hrabrost.
Uprkos svim zločinima tadašnjih halifa protiv potomaka Poslanikove porodice, Imam Sadik (a.s.) je nastavio tiho propagirati učenja Ehlu-l-Bejta. Kao rezultat toga, čak i oni koji ga nisu priznavali kao nepogrješivog Imama, niti shvatali njegov položaj ili lozu, klanjali su se pred njegovim znanjem i ponosili se time što su ubrajani među njegove učenike.
Unutrašnji ratovi i politički preokreti doveli su do brzih rekonstrukcija vlasti u tom dobu. Zbog političkih sukoba između dvije grupe, tj., Umejida i Abasida oko vlasti, Imam je mogao da neometano obavlja svoje dužnosti i svoju misiju propagiranja islama i širenja učenja Časnog Poslanika Muhammeda i njegove porodice.
Al-Mansur, drugi abasidski halifa, zaposlio je učenjake da sprovode njegove ciljeve i navode ljude da vjeruju u religiju potiskivanja i ograničenja. Odnosno, htjeli su oblikovati vjerovanje ljudi i natjerati ih da misle da bez obzira na siromaštvo, jad, tlačenje, da je sve to od Boga i da ljudska bića nemaju pravo nikakvog uplitanja da to preoblikuju.
Imam Džafer el Sadik (a.s.) nije mogao gledati kako se širi tako pogrešno i opasno vjerovanje, koje je predstavljano ljudima i podučavano u ime islamske kulture i vjerovanja.
Tako je počeo da uči ljude. Šiitska pravna škola je dobila ime upravo po njemu. Pravna praksa koju je učio Imam Sadik bila je ista ona pravna praksa Časnog Poslanika (s.a.v.s) i Imama koji su mu prethodili. Budući da je on zbog okolnosti svog vremena bio u mogućnosti da širi znanje svojih predaka, stoga je škola nazvana po njemu.
Zapisi pokazuju da je Imam Sadik (a.s.) imao preko četiri hiljade učenika koji su od njega učili razne predmete. Tvo je uključivalo i religijske nauke kao što su jurisprudencija (fikh), egzegeza (Irfan) i hadisi, kao i druge nauke kao što su hemija, medicina, matematika i astronomija. Neki od njegovih učenika bili su Džabir Ibn Hajjan, poznati hemičar, kao i ključne ličnosti islamskog znanja kao što je Abu Hanifa, vođa hanefijske škole u islamu. Takođe ga je hvalio i Malik ibn EnEs, vođa malikijske škole, kao najobrazovanijeg i najpobožnijeg učenjaka svog vremena.
Iako je halifa Mansur dao sve od sebe da približi imama Džafara al Sadika (a.s) sebi ili ga ušuti preteći mu, nije uspio. Zato je odlučio da ga učini šehidom.
Tako je Imam Džafer al Sadik (a.s.) je otrovan i ubijen 25. ševvala, 148. god. po hidžri. Njegovo čisto tijelo je sahranjeno na mezarju Bakij u Medini.
Danas, naslijeđe Imama Sadika nastavlja biti vitalni dio islamskog duhovnog, intelektualnog i kulturnog života. Bio je to čovjek čiji utjecaj i važnost daleko nadmašuju većinu historijskih ličnosti iz bilo kojeg perioda ili kulture, a on i danas služi kao izvor mudrosti i inspiracije za preko 1,5 milijardi muslimana.