Sirijska porodica - život ili smrt (ČLANAK)

(Ahlul Bejt Novinska Agencija) - Život jedne sirijske porodice ne može se uporediti sa bilo čim što ste do danas vidjeli i vjerovatno nećete vidjeti nikada više.Porodica, kao stub svakog društva, je najugroženija institucija naroda koji možda preživljava najteže trenutke u svojoj dugogodišnjoj historiji i tradiciji. Ono što su neokolonizatorske države, predvođene Izraelom i SAD-om učinile ovoj populaciji u ovom krvavom balu i čiju cijenu najviše plaćaju najranjiviji dijelovi društva, ne može, ma koliko oni to pokušavali, ostati sakriven i izbjeći najoštriju kaznu za djela zločina protiv čovječanstva. Izvještaji raznih humanitarnih organizacija koje se nalaze u Siriji su katastrofalni, ali zapadni mediji o ovome uporno šute i ne dozvoljavaju da istina o sudbini jednog naroda ugleda svjetlo dana. Tračak te svjetlosti u nastojanju da se obična sirijska porodica spasi jedne kataklizme čine ruski i iranski mediji, koji koliko toliko uspijevaju dio tog života prenijeti ostatku svijeta koji i dalje oslonjen na sopstvene izvore javnih glasila, živi u zabludi o nekakvoj oslobodilačkoj borbi protiv „diktatorskog režima“ .Militantske bande, zakrvavljenih očiju ruše sve vrijednosti jedne civilizacije, posebno usmjereni ka stubu sirijske države, usmjereni prema porodici, koja im se u tom odsutnom trenutku suprotstavila i okrenula tok borbe ka potpunoj slobodi. Spaljivanje kompletnih porodica u kućama, masovna egzekucija nevinih ljudi, seksualno iskorištavanje djece, ustvari predstavlja i strategiju urušavnja biti sirijskog naroda i njegovo dovođenje u bezizlaznu situaciju. Najveću traumu ovog varvarskog iživljavanja nad nemoćnim, starim ženama, nad kompletnim obiteljima podnose djeca i generalno stanje ove najosjetljivije populacije je, u najmanju ruku katastrofalno. O traumama sirijske djece ne piše niko i neće ni pisati od podaničkih listova i medija, sve dok je u interesu njihovih nalogodavaca prikaz te „oslobodilačke borbe i demokratske transformacije“ ove bliskoistočne zemlje. U kakvom se stanju nalazi sirijska porodica i u kakvom su položaju djeca u njoj, najbolje pokazuje aktivno učešće u humanitarnim akcijama predsjednikove supruge, 38-ogodišnje Asme al Assad, koja svu svoju energiju troši na pomoć ovom dijelu populacije. Zapadni mediji, naravno, jedva su dočekali da neumornu Asmu proglase plagijatorom britanske princeze Lejdi Di, nimalo se ne osvrćući na užas koji vlada na teritoriji ove države. Čovjeku se zgadi ta bestijalnost i taj poltronski stav onih koji upravo najnezaštićeniji sloj društva treba da štite. U Siriji je veoma teško doći do vode, hrane, goriva, uostalom do svih onih osnovnih postulata koji će vam omogućiti normalan život i koji neće ugroziti opstanak najmilijih u ovako teškim ratnim uslovima. Redovi za hljeb su veliki, za vodu također, a svi ti „redovi smrti“, kako ih zovu, pod stalnom su vatrom najvećeg ljudskog taloga, koji se izdigao na površinu i gospodari životima i smrti hiljada nevinih ljudi. Glad koja vlada u Siriji pokazala je i snagu tog naroda, koju u ovoj izjavi Jassina stanovnika Damaska možete prepoznati: “Teško je stanje, nema hrane, ja i supruga jedemo svaki drugi dan, ono što imamo prvo damo djeci, a nama šta ostane, a pošto ih ima petoro obično nešto uspijemo dobiti narednog dana“(smijeh). E, upravo taj smijeh iskazuje taj nesalomivi duh ljudi i tu odlučnost koja ih neumitno vodi prema slobodi i vraćanju normalnom životu. Djeca, kao simbol ljubavi ljudi su u tolikoj mjeri pogođena ovom navalom ljudskih glodara na njihov dom, da traume koje preživljavaju ostavljaju strahovite posljedice na njihovu psihu i odrastanje. Nekoliko psihologa koji su došli pod pokroviteljstvom UN-a, napravilo je test u jednoj osnovnoj školi u Homsu, odmah po oslobođenju grada, sa jednostavnom temom „Nacrtaj čovjeka“ i rezultati do kojih su došli za njih su bili šokirajući. Niti jedno dijete, uzrasta do dvanaest godina, nije nacrtalo normalno ljudsko biće, već su svi crteži bili iskazani u ljudskim nakazama sa bradama kako stoje iznad poginulih sa ogromnim količinama crvene boje koja, ustvari, predstavlja ono što vide konstantno u svom nevinom životu, predstavlja krv koja za sirijsku djecu znači nešto što bi mogli uporediti sa brazilskom dječijom opsjednutošću nogometnom loptom. Stresovi koje djeca proživljavaju su takoreći svuda ista ali načini smirivanja su vještina roditelja koju samo oni znaju i to se može vidjeti u ovoj potresnoj ispovijesti oca, Mohamad briše suze: „Naučio sam sina i ćerku da umirim tako što ih često zagrlim i pritom ostanem miran“, kaže i smiješka se. Smijeh donosi olakšanje, doživljeno čini manje stvarnim. „Neke moje komšije su doživjeli nervni slom, a djeca su od straha postala histerična. “ Mohamad, međutim, želi da bude jak za svog sina, svoje ćerke i samog sebe. Ali, manifestacija doživljenog i traumatičnog ostavlja i dublje posljedice, izražene kroz dječije stvaranje neke druge sfere i njihovog instinktivnog bježanja u taj zatvoreni krug u kojem oni proživljavaju ono što im je ukradeno od stvarnosti i njihovog djetinjstva. Primjer djeteta, na kojeg je sirijska katastrofa ostavila trag, je i trogodišnji Halid koji dane provodi sam igrajući se kamenjenem, pri tome nikome ne dozvoljavajući ulazak u njegov "vlastiti svijet". Ovakvih užasnih stvari imate u izobilju, ali simptomatična su dešavanja u posljednjih godinu dana, gdje sve više sirijske djece gubi moć govora i pojave autizma, kao i jedan strašan fenomen sklonosti ka nasilju i predstavljanju zapravo direktnih posljedica onog što ovi mališani, otrgnuti od normalnog odrastanja, doživljavaju. Ova djeca, koja su izgubila osnovne životne elemente, poput škole, porodice, drugova, igre, ustvari počinju da se razlikuju od svojih vršnjaka i veliko je pitanje, ako izostane pomoć, u šta će se te nevine duše pretvoriti. Mnoge porodice, u ovakvim okolnostima, odlučuju se na životno opasnu avanturu pokušaja izvlačenja iz ovakvih prilika i odlaska u izbjeglištvo, potpuno svjesni svih opasnosti koje ih na tom putu čekaju, ali rizik opstanka se praktički izjednačava sa rizikom odlaska i ” put nade”, gdje vladaju naoružane bande “oslobodilaca”, vrlo često se pretvara u “put smrti” na kojem se i ta nada za spas svoje obitelji ugasi pred cijevi nekog čečenskog “demokrate”. Strašne su to ljudske tragedije u kojima cijele familije budu, u nekoliko minuta, satrane i popaljene, domovi srušeni, zarad ispunjenja neokolonizatorskih ciljeva i bogaćenja na nesreći nekog naroda. Kolika je nehumanost ovih bradatih ljudskih nakaza, najbolje nam govori jedna direktiva saudijskog operativca, koja je zaplijenjena u dokumentaciji u Jabrudu kojom se nalaže ”Djelovanje na terenu i eliminacija svih zdravstvenih radnika, posebno ljekara, na sve moguće načine”. Ovakve naredbe poklapaju se i sa izjavom sirijskog Ministarstva zdravstva, u kojem se obavještava svjetska javnost ”da teroristi poseban aspekt djelovanja usmjeravaju prema zdravstvenim djelatnicima i vozilima hitne pomoći”. Užasna je sudbina ovog povijesnog naroda, koji je svojom hrabrošću i odlučnošću stao pred ovu hordu osvajačkih zombija i tom svojom snagom svakodnevno krči put ka svojoj slobodi, ali je u istom momentu stavio zadatak i pred svoju državu da, nakon kraja ovog užasa, sve svoje resurse stavi u službu pomoći ovim junacima svoje domovine. A sudbina ovih krvopija, koji ostavljaju ovako tragične ožiljke na dušama običnih ljudi, već je davno određena i što reče jedan sirijski pjesnik “Duša vatri, a kosti pijesku”.Piše: Haskić Senad