Ono, što je započeo Hafez al Assad, od 2001. godine, nastavio je i mladi predsjednik i ujedno i sin, Bashar al Assad, na putu razvoja ove historijske države, hvatajući se u koštac sa stvarima koje su toliko uobičajene svuda u svijetu. Veliki sirijski problem, generalno gledajući, je bio nepotizam i korupcija koja svako društvo nagriza kao termit, koji lagano ruši brvnaru izjedajući je iznutra. Ovaj problem nepotizma, naročito je bio izražen u podjelama funkcija od direktora škola, do ministarskih mjesta, što mi ljudi sa Balkana možemo itekako dobro razumjeti, jer ovo što se dešava kod nas je daleko veće i perfidnije, da smo, takoreći, dovedeni na rub socijalnog bunta, zbog navedenih malverzacija i namiještanja. No, nećemo se baviti Balkanom, već ćemo pogedati prema Siriji i njenoj svakodnevnici, gdje su ova krvava dešavanja počela da mijenjaju točak historije Bliskog istoka. Treba istaći da se, po dolasku na vlast, predsjednik Assad uhvatio u koštac sa ovim problemima i akcije koje su se dešavale 2003. i 2005.godine dale su rezultate koji su postali očiti od 2007. g. kada Sirijska privreda počinje praviti suficite u izvozu i počinje rast bruto nacionalnog dohotka po glavi stanovnika. Međutim, jedan segment društva je ostao, takoreći, nedodirljiv i nije potpao u akcije filtriranja i smjene korumpiranih i nesposobnih djelatnika u nacionalnoj administraciji Sirije, a taj segment je i ujedno bio jedan od temelja sigurnosti države - VOJSKA. U Sirijskoj vojsci su vladali neobični uslovi i vladalo je prešutno pravilo rođačkog i prijateljskog unapređivanja i napretka u službi, bez obzira na sposobnosti i mogućnosti velikog broja oficira koji, ruku na srce, nisu bili podobni ni za radnike gradske čistoće, a kamoli za komandu nad stotinama vojnika i taktičke manevre, tih jedinica na terenu. Taj problem, naročito dolazi do izražaja početkom 2011.godine sa pokretanjem te „revolucije sirijskog naroda“, kada upravo ti nesposobni oficiri i generali, svjesni svog neznanja, a u strahu od gubitka svojih pozicija i ugodnosti koje su uživali u sastavu regularne vojske, masovno prelaze na stranu kolonizatora svoje države. Takav izdajnički stav, je jedna krupna stepenica koja se morala prekoračiti i predstavlja, praktično, glavni unutrašnji problem Sirije, zbog čega je ona tek sada u fazi sveobuhvatne oslobodilačke akcije i činjenicu da skoro tri godine sirijski narod krvari, pod čizmom svjetskih hoštaplera, koljača i vjernih sluga američko-izraelske kolonijalističke mašinerije. Ono što je interesantno, a o čemu se vrlo malo piše, što zbog nedostatka informacija, što zbog vrlo teškog pristupa zonama pod kontrolom „pobunjenika „,je život obične sirijske porodice, čija je sudbina u rukama novih „oslobodilaca“ i „demokrata“. Teške su sudbine ljudi, pod vlašću otpadnika islamske religije, koji su skupljeni i sa kolca i sa konopca i izvučeni iz raznih zatvorskih prostorija, da bi sada dijelili i pravili zakone sirijskom narodu. Odmah po ulasku u neko mjesto ili grad, ove bradate “demokratske“ nakaze, formiraju Upravu u koju ulaze razni „poslanici“ i tumači K'urana, koji uspostavljaju nekakav nakaradni „šerijatski“zakon, koji u suštini i nema veze sa šerijatom, već nešto što ustvari odgovara samo vladajućoj strukturi raznih „oslobodilačkih brigada“,sa imenima i nazivima iz islamske povijesti. Nakon “raspodjele vlasti“, kreće se u pretrese kuća, zgrada, poslovnih prostora, privrednih zona... , svega onog što ima neku vrijednost i što može dobro napuniti džepove komandnoj oligarhiji. Razne „policije“ i „sigurnosne ekipe“, revnosno vršljaju po ulicama, u nastojanju da prikupe što više podataka o ličnim bogatstvima ljudi, tj. na čija vrata treba prvo zakucati i lijepo i „demokratski“ čovjeku pokupiti sve, iseliti ga iz kuće, da bi se u nju smjestili zasluženi „borci protiv omražene diktature“, uz riječi:“Trebate biti zahvalni, za ono što dajete za novu državu i oslobođenje od diktature“ (dio teksta iz ruske Pravde), kakva li apsurda, uzeti nekom krov nad glavom i reći da treba biti sretan jer je oslobođen diktature... , nevjerovatan sarkazam i ispoljavanje, baš prave, „demokratske idile“. Sljedeće na redu, jeste pokazivanje sile, kako „nova vlast“ čisti taj „neprosvijećeni“ narod, na način „kaznenih ekspedicija“ vojnih hunti Južne Amerike iz prve polovine 20. stoljeća. Hrišćanska, šiitska, kurdska, alawitska populacija, uz ljude koji su za legalnu vlast najugroženiji stanovnici tog mjesta, čiji život ne vrijedi više od obične šljive na grani, i bilo koji maloumnik može likvidirati i cijelu porodicu od navedenih rangova i za to dobiti lovorike i pohvale. Posebno je ogavno gledati te mazohističke frustracije ovih šljamova ljudskog taloga u njihovim nasilnim preobraćanjima hrišćana na islam, a svako odbijanje plaća se nedužnim životom, kao cijenom neposlušnosti. Iživljavanje nad običnim ljudima , doseže vrhunac u onim momentima koji i pokazuju koliko vaš život ne znači ništa i, ustvari, kakva je ta „nova vlast“, koja uvijena u plašt „demokratije“, donosi nešto novo i „bolje“ Siriji. Kao primjer, navest ćemo, da možete biti čisti kao suza, možete ne podržavati Assada, dovoljno je da ste u nekoj zavadi sa komšijom i on onako osvetnički ode i prijavi vas Narodnom islamskom odboru, da bogohulite, da podržavate legalnu vlast, da ste obavljali neku važnu funkciju u „ranijem sistemu“ i vi ćete uz poznati folklor javne egzekucije, biti likvidirani, a vrlo moguće i članovi vaše porodice. Još gore stanje je sa hranom, jer sve od hrane što stigne u takva mjesta, vlast to „ravnopravno“ raspodijeli sebi i svojim „hrabrim borcima“, dok je narod prisiljen na sve moguće načine dolaziti do prehrambenih artikala, što je nedavno naglasio i ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, ističući da je situacija pod kontrolom „pobunjenika“, što se tiče humanitarne pomoći, doslovce alarmantna. Pobjeći iz ovog „modernog“, koncentracionog logora je gotovo nemoguće, jer ta silna bradata žgadija pomno prati situaciju i ne dozvoljava nikakvo napuštanje mjesta, jer sve te ljude, u slučaju aktiviranja sukoba, nasilno angažuju i isturaju kao prvu liniju ili „živi štit“, a također, obilato ih koriste za prokopavanje tunela i doturnih stanica. Sirijski građani, koji su imali tu nesreću da se nađu pod „vlašću demokratije“ vrlo često pokušavaju da se, dizanjem narodnog bunta, oslobode ovih pijavica, koji isisavju i živote i materijalno bogatstvo, ali i duševnu snagu, i ti sukobi su obično završavani pravim pokoljima nedužnog naroda koji se usudio dići glas protiv blagostanja koje donesoše ovi suptilni “oslobodioci“. U svoj toj nesreći koja je zadesila Sirijsku državu i njeno društvo, život običnog čovjeka u mjestu, gradu pod vlašću „opozicije“ i „revolucionarnih odbora“, možda je i najbolji odgovor na pitanje šta se to desilo na početku 2013.godine i otkud snaga sirijskoj vojsci i legalnoj vlasti, da rat koji su doslovno već izgubili, preokrenu i čvrsto koračaju prema slobodi koja je svakim danom sve bliža i bliža? Taj odgovor može biti sažet u tri riječi-DESILA SE REALNOST, realnost koja je nasilno oduzeta običnom sirijskom čovjeku i žrtvovana zarad kolonizatorskih ciljeva drugih zemalja.Ta njegova realnost je podrazumijevala suživot, slobodu, mir, toleranciju i sve te postulate normalnog života. Obični sirijac svoju realnost je odlučio da vrati i ništa ga više na tom putu ne može zaustaviti.
Piše: Haskić Senad
