Basra : Ovaj grad je izgrađen šesnaeste ili sedamnaeste godine po Hidžri kao vojnički logor. Međutim, Basra kao i Kufa je postepeno postala veliki grad. Nakon što je postao halifa, Ali je upravu nad Basrom oduzeo od Abdullaha ibn Amira i predao je Osmanu ibn Hunejfu. Međutim, Abdullah je pokupio blaga koliko je mogao i otišao kod Muavije. Čim su se Talha i Zubejr odvojili od Alija i pridružili se Aiši, Basru su odabrali kao centar svojih aktivnosti.Kufa: Kada je Ali, slijedeći Talhu i Zubejra otišao u Irak i stigao u Kufu, upravitelj grada Abu Musa Ašari, iako je bio podređen Aliju, pod izgovorom da ne treba širiti smutnju nije mobilisao vojsku. Međutim, na kraju su ga primorali na povlačenje i Ali je ušao u grad i stanovnici Kufe su ga pratili i pobijedili stanovnike Basre. Nakon pobjede u Basri, Ali je Kufu izabrao za centar svoje vladavine. Od tog datuma Kufa je poprimila poseban značaj među islamskim gradovima. U godinama o kojima raspravljamo, stanovnike ovog grada činili su različiti ljudi i različite grupe su imale uvjerenja, ideale i ideje suprotne jedni drugima. Od Arapa, Jemanije su činili veliku većinu.Historija pokazuje da je ono što nisu prihvatali stanovnici ovog mjesta i što nisu poslušali bilo realno i dobronamjerno, a da je ono što su srčano prihvatali i prenosili jedan drugom bile riječi koje podstiču emocije i strasti i koje govornik prenosi sa uzbuđenjem.Od kraja Osmanovog hilafeta pa do vremena kada je centar hilafeta prenesen u Bagdad i kada se druga dinastija umiješala u opću islamsku politiku, Kufa se nije smirila. Kada god je nad stanovnicima ovog grada vladao tiranin, oni su se uvlačili u kuću i mirovali, a kada god bi se vlast pokazala slabom, poduzimali su urote i zavjere koje su na kraju prerastali u pobune i ustanke. Period od trideset i šeste do sedamdeset i pete hidžretske godine po Hidžri, kada je Abdul Melik ibn Mervan upravu nad Kufom predao Hadžadžu, koji je okrutno i čak divljački vladao, može se smatrati kao period mira u ovom gradu. Upravo zbog takvog promjenjljivog karaktera i nemirnog duha stanovnika tog grada, Muavija je preporučio Jezidu: „Ako ti Iračani svaki dan budu tražili smjenu upravitellja, prihvati, jer uklanjanje jednog upravitelja lakše je nego se suočiti sa sto hiljada mačeva.“Većina stanovnika Kufe koji su Alija pomogli u ratu u Basri, a potom uz njega bili i na Sifinu, činili su to zbog toga što su željeli da se centar hilafeta iz Hidžaza premjesti u Irak i da ostvarujući tu privilegiju, pokažu superiornost u odnosu na Damask. Sirijsko i iračko rivalstvo nije bilo ništa novo. Razdor između stanovnika ova dva područja, pored plemenskih tenzija imao je i političke i ekonomske korijene. Kada je Kufa postala centar hilafeta, Irak se približio ostvarenju svoje davne želje. Ali jednu stvar ne treba izgubiti iz vida: Koliko god su stanovnici Sirije bili jedinstveni i postojani u poslušnosti svom vladaru, Iračani su subverzijama, neumjesnim odlučivanjem a zatim i odustajanjem od njega, stvarali prepreke i probleme svom vladaru. Ljudi koji su mjesecima hrabro ustrajali uz Alija i stigli na prag pobjede, umjesto da poslušaju svog Imama, čim je Ibn As upotrijebio ono lukavstvo i stavljajući listove Kurana na vrhove kopalja pozvao ih na presudu Božije Knjige, oni su stvorili probleme Aliju govoreći da treba da prihvati riječi Sirijaca! Kada je vidio ovu promjenu, svojeglavost i nepromišljenost Kufijana, govorio je: “Sirijci su jedinstveni u svojoj laži, a vi ste nejedinstveni u svojoj istini. Spreman sam da vas desetoricu zamijenim za jednog Muavijinog pristalicu.“Iz kratke analize stanja u ove tri islamske pokrajine i pet važnih gradova, koji su bili utjecajni za određivanje sudbine muslimana, stižemo do zaključka da je nakon smrti Muavije, Kufa bila jedina pokrajina koja je željela rušenje režima u Damasku i koja je pokrenula aktivnosti za sprovođenje tog cilja. Ali svi oni koji su napisali pismo Huseinu bin Aliju, pozvali su ga u Irak i obećali mu podršku, nisu patili zbog vjere. Iza ovog poziva, naizgled vjerskog, krili su se i politički motivi. Irak treba pokazati superiornost u odnosu na Damask, i ako može, centar hilafeta iz Damaska premjestiti u Kufu.Kao što znamo, 35. godine po Hidžri u Medini su se iz Iraka i Egipta okupile brojne grupe u znak protivljenja protiv halife Osmana pa je, na kraju došlo do pojave smutnje u islamu. Međutim, šezdeset i prve godine, nigdje osim u Iraku nije bilo reakcija i pokreta. Zašto? Jer je islamsko društvo upravo u tih drugih šetvrt stoljeća krenulo u dekadencu.Na osnovu rečenog izvodimo sljedeće zaključke (61.godine po hidžri):1. Velika većina generacija muslimana koji su u to vrijeme živjeli na Arapskom poluotoku rođeni su pred kraj Omerovog, a odgajani u vrijeme Osmanovog hilafeta, a u okrilju Muavijine vladavine uključili su se u društveni život.2. Pedesetogodišnjaci iz ovih generacija nisu vidjeli Poslanika, a đezdesetogodišnjaci su imali deset godina u vrijeme njegove smrti. Od onih koji su vidjeli Poslanika s.a.v.s. ostalo je još nekoliko osoba koje su se borile u Kufi, Meki, Medini ili Damasku. Oni koji su imali sedamdeset godina preferirali su da se umjesto bavljenja životnim pitanjima, pripremaju za posljednje putovanje na Ahiret, za smrt.3. Većina ljudi, posebno sloj mladih, koji su pokretali točak društvenih aktivnosti, znači oni koji su imali između dvadeset pet i trideset i pet godina, ono što su od islamskog sistema, u kojem su živjeli, imali pred sobom, bila je vlast kojom su upravljali Mugire ibn Šube, Saad ibn Asa, Velid, Amr ibn Seid i drugi plemićki sinovi Kurejšija. Pokvareni ljudi, silnici, pohlepni, raskalažni i gore od svega rasisti. Dok e ova generacija upoznala sebe i svoje okruženje, upoznala je nemilosrdne vladare nad sobom koji su svakog protivnika ubijali ili slali u zatvor.4. Ona grupa muslimana koja je zapamtila teškoće iz Omerovog vremena i koja se bojala njegovog povratka bila je primorana da očuva privid mirnog stanja. Materijalnim bogatstvom pripremili su za sebe lagodan život u narednom periodu kako bi uživali u starosti i godinama slabosti. I pošto nisu željeli da naruše svoju lagodnost, svaki događaj koji bi se desio-iako je očito bio protiv vjere-za njega su iznalazili objašnjenja i tumačenja kako bi se sačuvali od kritika vlastite svijesti.5. Upoznavanje stanovnika ovog područja sa načinom mišljenja njihovih susjeda i pokretanje filozofskih rasprava u džamijskim halkama, stvorili su mogućnost za izbjegavanje svake vrste vjerske odgovornosti. Isto kao što je u drugom periodu vladavine Umajada, usljed pronalaska teozofskih izgovora, nastala grupa pod nazivom „Murdžee“, išli su tako daleko da su postali sklonište i za velike griješnike.6. Što su se muslimani više udaljavali od vremena Poslanika, to su više zaboravljali i osobenosti muslimana i među njima, su postepeno oživljavali običaji i navike iz vremena neznaboštva (predislamskog vremena neznanja): isticanje rasne superiornosti, isticanje slavne prošlosti pred konkurentima, suočavanje plemena i gradova zbog rasnih predrasuda i osvete jedeni drugima...7. Ono što nazivamo duhom islamskog zakona (šeriat)-bogobojaznost i pravda-u zajednici se nije osjećalo. Od društvenih odredbi vjere samo su džuma i džemat imali popularnost i to u ceremonijalnoj formi. Ponekad se i ta ceremonijalna forma pretvarala u novotariju pa čak i u pokvarenost, velid, Osmanov polubrat koga je on postavio za upravitelja Kufe, jedno jutro je otičao pijan u džamiju i na sabah namazu klanjao tri rekata, a zatim je rekao ljudima da ako žele mogu dodati još koji rekat.8. U vrijeme Poslanika, Ebu Bekra,Omera i Osmana, ratna poprišta su bila na teritorijama neprijatelja i izvan arapaskih područja a Arapi su, pored toga što su ratovali protiv nearapa, ratovali protiv nevjernika. Ali, u bitkama na Džemelu, Sifinu i Nehrevanu, muslimani su bili jedni protiv drugih i jedni druge su ubijali. Shodno tome, sa stanovišta onih čije je vjerovanje bilo slabo, islamski džihad je poprimio boju ratova iz tzv. Arapskih dana a neznabožačka krvna osveta, koju je Poslanik s.a.v.s. bacio pod noge, ponovo je oživljena.9. Od islamskih teritorija Sirija je u potpunosti bila pristalica Umajadske porodice, a Meka i Medina nisu pokazale zapaženu reakciju na Huseinov ustanak. Jedino je u Iraku Kufa bila ta koja se podigla na noge.10.Iako je određeni dio stanovnika Iraka, zbog vjerske vatrenosti i predanosti islamu, tražio povratak pravedne vlasti i obnovu suneta iz Poslanikovog vremena, predvodnici plemena i plemstvo, koji su usvojim rukama držali konce djelovanja, nisu u toj mjeri imali dobre namjere. Oni su željeli da Irak pobijedi kako bi se osvetili Siriji. Muavija je u mjesecu redžebu šezdesete godine umro u Damasku. Jezid se u vrijeme njegove smrti nalazio u Havarejnu. Pošto je otišao u Damask i nakon što mu je narod položio zavjet na lojalnost, on je napisao pismo Velidu bin Utbeu, namjesniku Medine: „Huseina bin Alija, Abdullaha Omera i Abdullaha Zubejra ne puštaj dok od njih ne dobiješ zavjet za moj hilafet.“Namjesnik Medine je u vezi ovog pitanja zatražio savjet Mervana bin Hakema. Mervan je rekao: „Ako prihvataš moje mišljenje onda odmah, dok narod još nije saznao za smrt Muavije, pozovi Ibn Zubejra i Huseina bin Alija! Ako dadnu zavjet, posao je svršen, a ako ne, presijeci im vratove. Jer ako ovi ne dadnu zavjet a ljudi saznaju da je Muavija umro, okupit će se oko Huseina bin Alija i Ibn Zubejra i nastat će velika smutnja. A Ibn Omer nije čovjek od akcije osim ako ljudi odu do njega i njemu predaju hilafet.“Nastavlja se...
