(Ahlul Bejt Novinska Agencija) - Nekakva nejasna tišina se nadvila nad Medinom u dubini mrkle noći. Zabrinuto i hitrim koracima kroz uličice Medine kretala se neka žena. Zakucala je na nekoliko vrata, malo se zadržala i odmah vratila natrag. Kad je stigla kući njen muž je bio blijeda lica. Suznih očiju mu je rekla: " Prenijela sam tvoju poruku onima kojima si rekao". Ubrzo nakon toga rođaci i prijatelji imama Sadika, neka je mir na njega, su se okupili u kući. Imam Sadik je otvorio oči i posljednji pogled uputio ka dragim i prijatnim licima svojih bližnjih. Dugo je pričao. Na kraju je insistirao na rečenici: "Oni koji namaz smatraju nevažnim neće zaslužiti naš šefaat". U toj hladnoj noći hazreti Džafer Sadik, neka je mir na njega, je preminuo i otišao kod svoga Gospodara. Ujutro dvadeset i petog ševala 148. godine po hidžri mezarje Beki' je ponovo primilo tijelo još jednog velikog čovjeka, koji potječe iz porodice posljednjeg Božijeg poslanika.
Otac, imam Muhammed Bakir, neka je mir na njega, nadio mu je ime Džafer a kasnije su ga prozvali Sadik. Njegovo lice je blještalo poput sunca. Bio je je veoma dostojanstven i ponosit. Neprekidno je bio u ibadetu a mjesto gdje je činio sedždu je imalo neki poseban miris. Uvijek je bio nasmiješen, prijatan i neumoran. Po šitskom vjerovanju imam Sadik, neka je mir na njega, je u trideset i prvog godini života postao imam. On je bio utemeljitelj Džaferijskog mezheba. Posljednjih osam godina života je bio pod teškim pritiskom vlasti halife Mansura, koja ga je na kraju i otrovala. Imam Sadik je rekao:
"Tri grupe ljudi je moguće prepoznati samo u tri slučaja: Strpljivog u bijesu, hrabrog u ratu i brata u nužnosti". Velikani islama su izvorišta vjerskih znanosti i upravo zbog toga su oni konstantno ispisivali zlatne stranice povijesti svojim životima. Potomci Božijeg poslanika, s osloncem na njegov život i put, su odagnali tamu od naroda i tragaoce za istinom uputili ka dolini spoznaje. Spoznaja koju su posijali članovi Ehli bejta iznutra mijenja čovjeka i čini da se pouzda u svoj razum i da stekne uvjerenje da se spasenje nalazi u sjenci istog. Imam Sadik, neka je mir na njega, kaže: " Bog je stvorio razum i obratio mu se riječima: Tako mi moje Veličanstvenosti i Uzvišenosti, ništa bolje od tebe nisam stvorio! Za tebe ću nagrađivati, ali za tebe ću i kažnjavati".
Uloga i značaj razuma u buđenju ljudi su već mnogima poznati. Imam Sadik, neka je mir na njega, je pokušavao zapaliti svjetiljku razuma u svijesti ljudi svoga vremena kako bi na taj način svaki čovjek bio siguran od stranputice i novotarija.
Historija je svjedočila razboritost i pronicljivost imama Sadika, neka je mir na njega, u raznim situacija i po različitim pitanjima. On je svojim sljedbenicima govorio da promišljanje i racionalizam ne podrazumijevaju samo kretanje u jednom smjeru i djelovanje na jedan način. Za kretanje kroz život, prepun uspona i padova, neophodno je koristiti različite tehnike i metode. Od prijatelja je tražio da spoznaju vrijeme i da shvate različite odnose istog kako bi ne bi uzdrmali nepredviđeni događaji i mnogobrojni društveno-politički problemi u društvu. S tim u vezi, on je, s obzirom na političku i intelektualnu situaciju u društvu, predvodio jedan veliki naučni, kulturni i vjerski pokret čiji efekti se i danas zapažaju.
U doba imama Sadika, neka je mir na njega, muslimani su se više nego ikada ranije okrenuli nauci i znanju. Uspostavljanje komunikacije između muslimana i osvojenih naroda i kontakti između islamskih centara sa vanjskim svijetom u muslimanima su izazvali želju i zanos istraživanja i izučavanja nauke. Stoga, u većini značajnih islamskih gradova tog vremena, posebno u Medini, Meki, Basri i Kufi, stalno su održavane naučne i intelektualne rasprave. Imam Sadik je, oslanjajući se na riječi Božijeg Poslanika gdje kaže da je musliman dužan u svakoj situaciji tražiti nauku, proputovao većinu islamskih centara kao što su Bagdad, Kufa i Hira i tokom tih putovanja vodio rasprave i dijaloge sa pripadnicima drugih mezheba i vjerskih pravaca, te na taj način umnogome utjecao na razvoj islamskih znanosti. U spomenutim gradovima veliki broj ljudi je učio vjerske znanosti kod imama Sadika. Oni su istovremeno uz stjecanje nauke učili i o ljudskosti, moralu, kodeksu ponašanja i skromnosti. U tom periodu grčka, indijska i iranska nauka i filozofija prodiru u islamske znanosti. Došlo je do naglog procvata pokreta prevođenja sa drugih jezika na arapski jezik. Imam Sadik, neka je mir na njega, je poznavajući svu dubinu vjerskih i intelektualnih pokreta svog vremena, osvijetlio islamska učenja i šitska vjerovanja. U historijskim dokumentima su zabilježene njegove rasprave sa različitim kategorijama učenjaka kao što su liječnici, pravnici, astrolozi i teolozi, a posebno su zanimljive rasprave sa imamom Ebu Hanifom, predvodnikom i utemeljitem Hanefijskog mezheba. Ebu Hanife kaže:
"Jednog dana je Mensur Davaniki kod mene poslao nekog čovjeka i rekao: O Ebu Hanifa, narod sve više voli Džafera ibn Muhammeda. On je jako omiljen i ugledan među narodom. Da bi neutralisao njegov uticaj i udaljio narod od njega pripremi nekoliko fikhskih mesela i u pogodno vrijeme mu postavi pitanja. Pripremio sam četrdeset teških fikhskih pitanja. Jednog dana me je pozvao halifa Mensur. Kad sam došao kod njega vidio sam da Džafer ibn Muhammed sjedi na njegovoj desnoj strani. Plijenio je nekom neopisivom veličinom i dostojanstvom. S druge strane, to isto nisam osjećao kada sam gledao u halifu Mensura. Na zahtjev halife postavio sam svih četrdeset fikhskih pitanja. Džafer ibn Muhamed je s nekom neobičnom smirenošću i na temelju ogromnog znanja odgovorio na svih četrdeset pitanja. Protumačio je vjerske stavove svih mezheba. Po nekim pitanja se slagao s nama a po nekim drugim je bio uz medinsku ulemu. Ponekad se nije slagao ni s jednom stranom i tom prilikom je prezentirao sasvim nova rješenja. Nisam vidio učenijeg i sposobnijeg alima i fakiha od Džafera ibn Muhammeda. On je najučeniji alim islamskog ummeta". Pored ogromne učenosti i erudicije hazreti Džafer Sadik, neka je mir na njega, je privlačio pažnju svih ljudi veličinom i plemenitošću svoje ličnosti. Malik ibn Enes, utemeljitelj Malikijskog mezheba, je jedno vrijeme bio njegov učenik. Malik ibn Enes je u vezi imama Džafera, neka je mir na njega, rekao: "Jedno vrijeme sam učio kod Džafera ibn Muhammeda. Bio je izuzetno prijatna osoba. Na licu mu je konstantno bio osmijeh. Kad bi neko u njegovom prisustvu spomenuo ime plemenitog Poslanika islama lice bi mu se promijenilo. Uvijek kada sam dolazio u njegovu kuću bio je u jednom od tri položaja. Ili je klanjao namaz, ili postio ili pak učio Kur'an. Nikada ga nisam čuo da govori nešto u čemu nema koristi ili je bez smisla. Na licu mu se mogao zapaziti strah od Boga. Kad god bih dolazio kod njega izvadio bi prostirku, koja se nalazila ispod njegovih nogu i stavljao je ispod mene."
Ovom prilikom vam izražavamo sućut povodom šehadeta hazreti Džafera Sadika, neka je mir na njega ! Završiti ćemo riječima ovog velikana islama:
"Svako onaj koji isuče mač zuluma bit će ubijen i stradat će od istog tog mača".
"Nauka koja se ne širi je poput svetiljke koja je poklopljena".
Otac, imam Muhammed Bakir, neka je mir na njega, nadio mu je ime Džafer a kasnije su ga prozvali Sadik. Njegovo lice je blještalo poput sunca. Bio je je veoma dostojanstven i ponosit. Neprekidno je bio u ibadetu a mjesto gdje je činio sedždu je imalo neki poseban miris. Uvijek je bio nasmiješen, prijatan i neumoran. Po šitskom vjerovanju imam Sadik, neka je mir na njega, je u trideset i prvog godini života postao imam. On je bio utemeljitelj Džaferijskog mezheba. Posljednjih osam godina života je bio pod teškim pritiskom vlasti halife Mansura, koja ga je na kraju i otrovala. Imam Sadik je rekao:
"Tri grupe ljudi je moguće prepoznati samo u tri slučaja: Strpljivog u bijesu, hrabrog u ratu i brata u nužnosti". Velikani islama su izvorišta vjerskih znanosti i upravo zbog toga su oni konstantno ispisivali zlatne stranice povijesti svojim životima. Potomci Božijeg poslanika, s osloncem na njegov život i put, su odagnali tamu od naroda i tragaoce za istinom uputili ka dolini spoznaje. Spoznaja koju su posijali članovi Ehli bejta iznutra mijenja čovjeka i čini da se pouzda u svoj razum i da stekne uvjerenje da se spasenje nalazi u sjenci istog. Imam Sadik, neka je mir na njega, kaže: " Bog je stvorio razum i obratio mu se riječima: Tako mi moje Veličanstvenosti i Uzvišenosti, ništa bolje od tebe nisam stvorio! Za tebe ću nagrađivati, ali za tebe ću i kažnjavati".
Uloga i značaj razuma u buđenju ljudi su već mnogima poznati. Imam Sadik, neka je mir na njega, je pokušavao zapaliti svjetiljku razuma u svijesti ljudi svoga vremena kako bi na taj način svaki čovjek bio siguran od stranputice i novotarija.
Historija je svjedočila razboritost i pronicljivost imama Sadika, neka je mir na njega, u raznim situacija i po različitim pitanjima. On je svojim sljedbenicima govorio da promišljanje i racionalizam ne podrazumijevaju samo kretanje u jednom smjeru i djelovanje na jedan način. Za kretanje kroz život, prepun uspona i padova, neophodno je koristiti različite tehnike i metode. Od prijatelja je tražio da spoznaju vrijeme i da shvate različite odnose istog kako bi ne bi uzdrmali nepredviđeni događaji i mnogobrojni društveno-politički problemi u društvu. S tim u vezi, on je, s obzirom na političku i intelektualnu situaciju u društvu, predvodio jedan veliki naučni, kulturni i vjerski pokret čiji efekti se i danas zapažaju.
U doba imama Sadika, neka je mir na njega, muslimani su se više nego ikada ranije okrenuli nauci i znanju. Uspostavljanje komunikacije između muslimana i osvojenih naroda i kontakti između islamskih centara sa vanjskim svijetom u muslimanima su izazvali želju i zanos istraživanja i izučavanja nauke. Stoga, u većini značajnih islamskih gradova tog vremena, posebno u Medini, Meki, Basri i Kufi, stalno su održavane naučne i intelektualne rasprave. Imam Sadik je, oslanjajući se na riječi Božijeg Poslanika gdje kaže da je musliman dužan u svakoj situaciji tražiti nauku, proputovao većinu islamskih centara kao što su Bagdad, Kufa i Hira i tokom tih putovanja vodio rasprave i dijaloge sa pripadnicima drugih mezheba i vjerskih pravaca, te na taj način umnogome utjecao na razvoj islamskih znanosti. U spomenutim gradovima veliki broj ljudi je učio vjerske znanosti kod imama Sadika. Oni su istovremeno uz stjecanje nauke učili i o ljudskosti, moralu, kodeksu ponašanja i skromnosti. U tom periodu grčka, indijska i iranska nauka i filozofija prodiru u islamske znanosti. Došlo je do naglog procvata pokreta prevođenja sa drugih jezika na arapski jezik. Imam Sadik, neka je mir na njega, je poznavajući svu dubinu vjerskih i intelektualnih pokreta svog vremena, osvijetlio islamska učenja i šitska vjerovanja. U historijskim dokumentima su zabilježene njegove rasprave sa različitim kategorijama učenjaka kao što su liječnici, pravnici, astrolozi i teolozi, a posebno su zanimljive rasprave sa imamom Ebu Hanifom, predvodnikom i utemeljitem Hanefijskog mezheba. Ebu Hanife kaže:
"Jednog dana je Mensur Davaniki kod mene poslao nekog čovjeka i rekao: O Ebu Hanifa, narod sve više voli Džafera ibn Muhammeda. On je jako omiljen i ugledan među narodom. Da bi neutralisao njegov uticaj i udaljio narod od njega pripremi nekoliko fikhskih mesela i u pogodno vrijeme mu postavi pitanja. Pripremio sam četrdeset teških fikhskih pitanja. Jednog dana me je pozvao halifa Mensur. Kad sam došao kod njega vidio sam da Džafer ibn Muhammed sjedi na njegovoj desnoj strani. Plijenio je nekom neopisivom veličinom i dostojanstvom. S druge strane, to isto nisam osjećao kada sam gledao u halifu Mensura. Na zahtjev halife postavio sam svih četrdeset fikhskih pitanja. Džafer ibn Muhamed je s nekom neobičnom smirenošću i na temelju ogromnog znanja odgovorio na svih četrdeset pitanja. Protumačio je vjerske stavove svih mezheba. Po nekim pitanja se slagao s nama a po nekim drugim je bio uz medinsku ulemu. Ponekad se nije slagao ni s jednom stranom i tom prilikom je prezentirao sasvim nova rješenja. Nisam vidio učenijeg i sposobnijeg alima i fakiha od Džafera ibn Muhammeda. On je najučeniji alim islamskog ummeta". Pored ogromne učenosti i erudicije hazreti Džafer Sadik, neka je mir na njega, je privlačio pažnju svih ljudi veličinom i plemenitošću svoje ličnosti. Malik ibn Enes, utemeljitelj Malikijskog mezheba, je jedno vrijeme bio njegov učenik. Malik ibn Enes je u vezi imama Džafera, neka je mir na njega, rekao: "Jedno vrijeme sam učio kod Džafera ibn Muhammeda. Bio je izuzetno prijatna osoba. Na licu mu je konstantno bio osmijeh. Kad bi neko u njegovom prisustvu spomenuo ime plemenitog Poslanika islama lice bi mu se promijenilo. Uvijek kada sam dolazio u njegovu kuću bio je u jednom od tri položaja. Ili je klanjao namaz, ili postio ili pak učio Kur'an. Nikada ga nisam čuo da govori nešto u čemu nema koristi ili je bez smisla. Na licu mu se mogao zapaziti strah od Boga. Kad god bih dolazio kod njega izvadio bi prostirku, koja se nalazila ispod njegovih nogu i stavljao je ispod mene."
Ovom prilikom vam izražavamo sućut povodom šehadeta hazreti Džafera Sadika, neka je mir na njega ! Završiti ćemo riječima ovog velikana islama:
"Svako onaj koji isuče mač zuluma bit će ubijen i stradat će od istog tog mača".
"Nauka koja se ne širi je poput svetiljke koja je poklopljena".
