Zemlja mrtvaca

Strašne su se stvari odvijale u Bosni i Hercegovini u ta ratna vremena od 1992. do 1995. godine, toliko strašne, da i danas ljudi u ovoj državi osjećaju nekakav teret, nekakvu bol u duši, za koju jednostavno nemaju objašnjenja.

Ono što je karakteristično za ovu zemlju, prije ovih krvavih dešavanja, na njenom prostoru, bila je ta multietnička povezanost i upravo ta raznolikost konfesija i davala je nekakvu sigurnost, da tu neće biti onoga što se počelo najavljivati kroz Sloveniju i Hrvatsku, da neće biti –RATA!

A rat je došao, onako mračan izrazito krvav, bestijalan, STRAVIČAN i sa sobom donio nešto po čemu će ova zemlja zauvijek ostati upisana crnim slovima u historiju zločinačkih dešavanja, ostavio je masovne grobnice, gdje ljudske duše beznadežno lutaju u tami rupa u koje su zatrpane.
Šta se desilo sa ljudskim razumom u Bosni i Hercegovini, šta se desilo sa onim neraskidivim drugarskim, rodbinskim izmiješanim vezama, pa je crni oblak mračnjaštva zavladao normalnim ljudskim mozgom?

Ne, nema odgovora na ova pitanja i nikada ga sigurno nećemo naći, ali smo u obavezi da pronađemo masovne grobnice i da te duše, zaglavljene u mračnim jamama, oslobodimo kako bi konačno našle svoj mir.
Ono što je krasilo Bosnu i Hercegovinu, ono što joj je davalo harizmu nepokolebljivog drugarstva, mješovitih brakova, veza, pretvorilo se u zvjersko iživljavanje i zločine, nezapamćene u novijoj povijesti, ljudske civilizacije.

Riječi Abdulaha Sidrana, možda i najbolje oslikavaju taj užas koji je projezdio ovom državom i duboko se urezuju u pamćenje svakog čovjeka:“Bosna je,... zemlja mrtvaca, gdje još hiljade i hiljade duša traže svoj smiraj u sakrivenim grobnicama širom svoje domovine, jednostavno su tu pored nas, jednostavno su toliko blizu nas, da ih možemo i osjetiti...“

Stravična rečenica, koja vam, htjeli vi to ili ne polagano svaku dlačicu na vašem tijelu podiže u ispravan položaj i koja vas toliko pogodi da se jako, jako dugo ne osjećate baš najbolje.
Zločini su se dešavali, na prostorima ove balkanske zemlje i ne želim da ulazim u sintagmu i opise nedjela koje su trpjeli svi narodi, ali masovne grobnice su nešto na čemu svi mi moramo skinuti ovaj ogromni teret iznad naših glava.

Prije neku veče slušam i gledam ženu koja je izgubila sina jedinca i to ga je izgubila nakon što ga je njihov prvi komšija odveo „na razgovor“, onaj bol u očima, ona suza niz lice i nakon 22 godine, može vam dočarati kroz koliku tugu i patnju ta žena, ta majka prolazi svo to vrijeme.. Da li se može nazvati životom, 22 godine težnje da nađe sinovu kost, kako i sama kaže “samo jednu kost da imam,da je ukopam, da mogu otići kod njega da se ispričam“, ne, to nije život to je nekakav svijet u kojem obitava ljudska duša u potrazi za najmilijim, koji je negdje u utrobi ove Bosne i Hercegovine, sakriven od te iste majke koja je cijelu sebe predala, za tu jednu kost, kost od sina jedinca.

To su te duše i ona ispod zemlje, a i ova iznad zemlje koje lutaju, koje možete osjetiti, kako reče Sidran, koje traže jedna drugu da bi konačno stvorile taj zajednički fluid smiraja.

„Oh, crna bosanska zemljo, što krije unutrašnjost tvoja
Kakva li jada i čemera, Kakve li boli i patnje
Da je snage da je otvorim i da pokulja bujica žuči i suza
Da pokulja majčin uzdah i majčina nada
Oh, crna bosanska zemljo...“

Ove stihove nepoznatog, bosanskog pjesnika, treba postaviti iznad svakog mezarja, iznad svakog groba, da ostane kao nijemi svjedok svakakva belaja koji ovu zemlju pogodiše.
Zar ove majke, a ima ih na hiljade, ne zaslužuju da tu svoju djecu koju su rađale, koju su podizale, bar dostojanstveno ukopaju i da ti živeći zombiji, te majke, koje su svoj životni cilj smjestile u traženju poneke kosti svojih najmilijih.

Zašto šute ljudi koji znaju za sakrivena tijela, zašto ne pogledaju svoju djecu, svoju unučad i bar jednom sebe ne postave na mjesto one majke, koja tu koščicu svoga sina smatra relikvijom i koja joj daje tu snagu da i danas živi, ako se to uopšte može nazvati životom.

Strašne su scene na koje nailaze komisije za iskopavanje masovnih grobnica, toliko strašne da jednostavno ti ljudi nisu više nikada onakvi kavi su bili prije.
E , taj posao se ne može nazvati profesionalnim, jer kad naiđete na kostur koji i danas čvrsto drži kostur svog malodobnog djeteta, onda i da hoćete ne možete biti kao ranije.

Zaista neznam kako, ljudi koji znaju za ta stratišta, uopšte mogu da žive, da se raduju, da spavaju, ne mogu sebi objasniti da čovjek može u tolikoj mjeri biti odvojen od svoje savjesti i od svojih osjećanja.
Da li ti ljudi žive u nekakvom svom svijetu, ogrnuti lažnim plaštom „patriotizma“, da li žive u nekavom uvjerenju da je tajna koju nose nešto uzvišeno ili jednostavno žive u strahu od svog ličnog učešća u tim zločinima, zaista teško je objasniti i ne vjerujem da iko na ovom našem svijetu može to uraditi, ali bez obzira na sve, znam i da im nije lako.

Zovu te „izgubljene duše“ svaki dan i zovu sve jače i jače i zaista ne čudi, sve veći broj suicida u Bosni I Hercegovini od ljudi za koje se naknadno utvrdilo da su znali za postojanje masovnih grobnica.

Težak je taj ZOV, taj HUK, zaglavljene duše, na mozak ovozemaljskog bića, težak jer želi da se smiri i želi da konačno nađe svoje mjesto i da ode onamo kamo i pripada.

„Virim kroz prozor otvorene duše i gledam u bezdan.
Tišina vrišti poput glasova vječnih besmrtnika.
Budi moj san. San koji živi kao vječno svjetlo.
San, koji se zove Bosna.”
                                                        (Adla Velagić)

To je ono prokletstvo zemlje, koja te veže i koja ti sve uzima, a koja ti daje samo osjećaj pripadnosti i koja je tu pripadnost utkala krvavim koncima sjedinjenja.

Bosna i Hercegovina je zemlja mrtvaca i tako će i ostati sve dok i posljednja duša ne nadje svoj smiraj u rakama koje su za njih iskopali najmiliji, oni koji su ih rađali, odgajali, podizali, ženili...

Zato svi vi, koji nešto znate, vi koji šutite, vi koji ste se predali paklenom životu tajni, recite..., kažite ..., zbog budućnosti vaših pokoljenja, oslobodite dušu zapečenu i pomozite da ovi besmrtni mogu konačno zaustaviti urlik i vapaj sakrivenih.... jer,

“Bosna je,... zemlja mrtvaca, gdje još hiljade i hiljade duša traže svoj smiraj u sakrivenim grobnicama širom svoje domovine, jednostavno su tu pored nas, jednostavno su toliko blizu nas, da ih možemo i osjetiti...“

 

Piše: Senad Haskić

 

Balkanvoice.com