(Ahlul Bejt Novinska Agencija) - Prije par dana, onako iznenada, dobro možda i ne iznenada, uplašio sam se za svoje zdravlje, posebno za moj vid, a također i za moj mentalni sklop, jer događaji o kojima sam putem medija svjedočio, naveli su me da ozbiljno razmišljam o posjeti oftalmologu i psihijatru.
Šta je to uzrokovalo moju zabrinutost za zdravlje i šta me to potaknulo da razmišljam o posjeti zdravstvenim ustanovama koje se, istina, nalaze vrlo blizu mog stana? Da li je to možda početak onog vremenskog gubljenja vida, shodno mojim godinama, da li je to neki stres koji je uzrokovao moju mentalnu nestabilnost ili je u pitanju nešto potpuno drugo? No, vratimo se nekoliko dana unazad, zapravo moram ja da se vratim i da rezimiram taj vremenski period kako bih razlučio šta mi se to desi i kako dalje, u stvari kako da se vratim u normalan život.
Gledam na jednom klipu, prije 3-4 dana, “sirijski pobunjenici“ ušli u neko mjesto, iskreno od šoka zaboravio sam i naziv, i onako ponosno stoje pored nekoliko dječaka koji su baš svježe izmasakrirani i svijetu šalju poruku o brutalnosti Assadovog režima kojem su eto i djeca „veliki neprijatelji“, pa se „režimska“ vojska surovo obračunala sa njima.
Gledam onako ponaosob svakog od tih „dušebrižnika“ i prvo što mi pada u oči da jednostavno niko od njih nije Sirijac, što me nagnalo da malo zumiram kadar i pobliže pogledam lica koja su me zaista ostavila bez teksta, jer upravo taj zoom pokazao je nešto od čega sam se u momentu šokirao. Pokazao mi je tu bezizražajnost, hladnoću, neiskrenost, izostanak emocija, pokazao mi je sve relevantne činjenice bezdušnosti koja me u momentu potresla i sama po sebi postavila pitanje, ko je to uradio? Zapadni mediji na sva zvona vrište, „Basharove ubice izmasakrirale djecu“, „ Dokle će svijet trpiti zločine Assadovih trupa „ , „Zašto djecu ?“ i more sličnih natpisa preko prve stranice, dok izraelski mediji ovaj masakr upoređuju sa holokaustom i neshvatljivim zločinima protiv sopstvenog naroda.
Snimak je zaista šokantan, uznemirujući i volio bih zaista, da ga nisam pogledao, jer mi se htio ne htio, konstantno vraća pred oči i nekako mi ne da mira. Ali u toj uznemirenosti, počeo sam da tražim odgovor na ono pitanje – Ko je to uradio? Znajući ponešto o ratovanju i konstantnom praćenju zbivanja na sirijskom tlu, nešto mi je istinski zasmetalo i potaknulo me na još veće spajanje logičkih pretpostavki u jednu cijelinu, koja bi mi na kraju i trebala pružiti odgovor na ono postavljeno pitanje. Ako su „oslobodioci“ u jednom silnom naletu, iznenada uspjeli protjerati „Assadove pse“, kako tvrde, nisam baš siguran da je nekom od tih „vojnika ubica“ palo na pamet da ide po selu i kolje djecu, dok su „demokrate“ svuda oko njih a drugo, možda bih mogao i prihvatiti da su ta djeca ubijena metkom, artiljerijskom granatom, bombom... i da su žrtve sukoba koji se dešavao tu oko njihovih domova, ali ne mogu prihvatiti nikakvu činjenicu da su „Assadovi krvnici“ imali vremena tim nevinim dušama vaditi utrobe, sjeći glave, ruke, noge....
Strašno, nevjerovatno strašne scene koje vas tjeraju na povraćanje i nelogične, za tvrdnje koje možete pročitati na stranicama medija širom naše planete, nelogične i vremenski a i po funkcionisanju zdravog razuma. Možda bih o tom užasnom zločinu drugačije razmišljao da se na video klipu jasno ne vide krvave mrlje ili da su tijela prikazana u nekoj fazi raspadnutosti ili jednostavno na nakom nivou na kojem i sami možete donijeti zaključak da se to desilo prije nekog izvjesnog vremena. E, tu sam se po prvi put zabrinuo za moj psihološki profil i posumnjao kako na tom polju sa mnom nešto možda nije u redu, zbog jedne konstatacije koja se nametala kroz ovaj stravični materijal i na koga se pozivala svjetska štampa. Ponovo, sa velikim grčem u stomaku, vratim isječak na početak i već na granici izbacivanja želučanog sadržaja van, zagledam se u lica tih „boraca islama“ i gotovo sam sebi potvrdim da sam zastranio u mom ubjeđenju da se legalna vlast bori za slobodu svog naroda, kada eto neki Čečen, Marokanac, Jordanac, Saudijac... brani sirijsku mladost, brani sirijska pokoljenja od sirijskih vojnika i, eto, njima je zasigurno stalo mnogo više do budućnosti ove zemlje od sopstvenog sirijskog naroda. U momentu ustadoh od kompjutera i otiđoh da se umijem da se malo povratim i čvrsto pritisnuh oči i onako izgubljeno rekoh sam sebi „ Moraš do dr.Nabila“, oftalmologa, inače mog starog drugara, jer sam već posumnjao da me moj očni vid iznevjerio i da su ona lica pored unakažene djece ipak sirijska i da je možda očni pritisak krivac za moje nerazlikovanje i neprepoznavanje pripadnosti narodu sirijske države. U svom tom šoku, paralizovan nekim unutrašnjim trzavicama, ne prihvatajući „istinu“ koju nam ove bradate „demokrate „,serviraju svaki dan, prestadoh jednostavno razmišljati i povukoh se u neku vrstu apatije i bezvoljnosti, skrhan onim užasnim slikama izmrcvarenih petogodišnjaka, šestogodišnjaka, koji su svojim nepreživljenim životima platili cijenu dešavanja u svojoj domovini. A onda odgovor na sva moja nemušta pitanja koja postavih sam sebi, desi se Adra, povijesni gradić udaljen nekih dvadesetak kilometara od glavnog grada, dvadesetak kilometara od Damaska. Oko hiljadu “oslobodilaca“ upadoše u ovaj gradić, potvrđujući još jednom konstataciju da su snage NDF-a najslabija karika u odbrani zemlje i jedinice na koje se SAA ne smije previše oslanjati u zaštiti naroda i gradova i desi se novi zločin, nevjerovatnih razmjera. Na stotine civila, od kojih najviše žena i djece, pogubljeno je na najsuroviji način u ovom gradiću kroz koji vode mnogi putevi za obilazak ove predivne zemlje. Slike ubijanja djece, klanja staraca, razbijanja glava čekićima, strijeljanja u džamijama, spaljivanja cijelih porodica... ovaj put nisu obišle svijet. Nisu ga obišle jer je krvavi saudijski novac legao na račune medija koji su veoma bitan faktor u provođenju „đavolskog plana“, uništenja još jedne države koja je trebala da jednostavno sve prepusti svjetskim pijavicama i neokolonizatorima, kažem trebala, ali nije i za neposlušnost mora da plati cijenu. Ali istina polahko izbija na površinu i sva nastojanja u sprječavanju upravo te istine daju odgovore na postavljena pitanja o kakvim se šejtanskim slugama radi i kakva paukova mreža krvožednih ubica je poklopila ovu bliskoistočnu državu. Mogu samo pretpostaviti kako se osjeća jedan prosječan Španac, Francuz, Slovak, Potugalac... koji, eto, čitajući svoju štampu, naiđe na detalje ovakvih stravičnih događaja i kako mu se adrenalin mržnje diže prema regularnoj sirijskoj vlasti, na čelu sa njenim predsjednikom i sami nesvjesni u kojem procentu je taj njihov pogled neko drugi i to vrlo vješto oblikovao. Šta reći, vrzino kolo zločina i masakra se nastavlja, isprepleteno potocima krvi koji stvaraju plodno tlo za nove, pod patronatom džehennemskih sluga, koji svoju žeđ za tom istom krvlju utoljuju, preko poslušnih izvođača vampirskih radova, usto zaboravljajući onu narodnu “Ko sa šejtanom tikve sadi, o glavu mu se...“, a ujedno i ne osjećajući miris sumpora koji im se duboko uvukao pod kožu. I na kraju dođoh do saznanja da nisam bolestan i da sve one strahote koje sam vidio nisu neki oblik halucinacije, već jedna stvarnost od koje će vas zaboljeti stomak, glava, pa i ostali dijelovi tijela, dok će Vam mozak u nekom histeričnom pokušaj vraćanja svih funkcija u normalu, slati slike... šta bi bilo sa Sirijom da ove horde zombija uspiju u svojoj nakani. Moram ipak reći da sve ovo doživljeno u zadnjih par dana ipak u meni oblikuju neku vrstu bolesti, koja bi se mogla izliječiti jedino potpunom pobjedom sirijskog naroda, nad ovim nevjerovatno čudovišnim oblicima života, kojima ni život jednog petogodišnjeg djeteta ne predstavlja apsolutno ništa. E, to ništa je upravo ta razlika između nekakvog nestvarnog i nezemaljskog stvorenja i razumnog čovjeka i ja već ovako nagrižen i šokiran stvarnošću, molim Uzvišenog da me spasi te bolesti i donese ovom povijesnom narodu njegovu zasluženu slobodu.
Piše: Haskić Senad
