Ustanak Imama Huseina, mir neka je na nj, u Jezidovo doba bio je tako upečatljiv da je sjećanje na njega vječno sačuvano u srcima ljudi i, kako se možemo osvjedočiti, i danas, nakon toliko stoljeća, ljudi heroje s Kerbele smatraju svojim uzorima i nadahnjuju se njima kao primjerom junaštva i odanosti. Da je međutim, Imam Husein, mir neka je na nj, digao ustanak u Muavijino doba, vrlo je vjerovatno da ustanak ne bi bio doživljen tako emotivno niti bi stekao karakter svojevrsne epopeje. Razlog tome treba tražiti u Muavijinom vraškom utjecaju i njegovoj vještini manipulacije te posebnom načinu pristupa problemima. Iako je Muavija u praksi očito zanemarivao islam i prosti islamski način života prvih halifa zamijenjen je plemićkom vlašću Emevija, a muslimanska zajednica pretvorena je u neislamsko društvo, Muavija je ipak odlično shvatao da, s obzirom da vlada u ime vjere i pod nazivom islamskog halife, ne smije javno činiti ništa što bi ljudi doživjeli suprotnim vjeri u ime koje vlada. Štaviše, smatrao je nužnim da za svoje postupke uvijek ponudi vjersko opravdanje kako bi njegova djela odgovarala položaju kojeg obavlja i sve ono za što se nije moglo iznaći šerijatsko opravdanje činio je u tajnosti. Određeni dokumenti i historijska svjedočanstva pokazuju da je Muavija bio čovjek koji je bio indiferentan spram vjere i nije uopće imao nikakvih vjerskih stavova. Čak i Mugejre ibn Ša'ba, osvjedočeni smutljivac i raspusnik, nakon što je na nekim skupovima čuo šta Muavija priča, s ogorčenjem i tugom zaključuje: “Muavija je najzlobniji čovjek među ljudima!”
Ipak, puku je bilo teško shvatiti kakva je stvarna Muavijina priroda budući da je on nastojao prikazati se u javnosti kao ličnost koja drţi do onih vanjskih manifestacija vjere. Kako bi svom položaju i djelovanju dao vjerski karakter, Muavija se vrlo vješto koristio situacijom i uvjetima u kojima bi se našao. S jedne strane traţio je osvetu za Osmanovo ubistvo, a s druge strane, zahvaljujući mirovnom sporazumu s Imamom Hasanom i lojalnosti naroda, sebe je u javnim poslovima predstavljao kao legalnog halifu.
Prema tome, da je Imam Husein, mir neka je na nj, u Muavijino doba digao ustanak, Muavija bi javnosti to prosto predstavio kao politički sukob oko pitanja vlasti i moći, a ne ustanak istine protiv zablude.
Ipak, puku je bilo teško shvatiti kakva je stvarna Muavijina priroda budući da je on nastojao prikazati se u javnosti kao ličnost koja drţi do onih vanjskih manifestacija vjere. Kako bi svom položaju i djelovanju dao vjerski karakter, Muavija se vrlo vješto koristio situacijom i uvjetima u kojima bi se našao. S jedne strane traţio je osvetu za Osmanovo ubistvo, a s druge strane, zahvaljujući mirovnom sporazumu s Imamom Hasanom i lojalnosti naroda, sebe je u javnim poslovima predstavljao kao legalnog halifu.
Prema tome, da je Imam Husein, mir neka je na nj, u Muavijino doba digao ustanak, Muavija bi javnosti to prosto predstavio kao politički sukob oko pitanja vlasti i moći, a ne ustanak istine protiv zablude.
