Jedina osoba koja je u toj masi mogla da svojim riječima uzbuđenje dovede do vrhunca bila je Alijeva kćerka. Koja, Zejneb ili Umu Kulsum? Ne znamo. Nakon Huseina, Zejneb je zbog godina i ugleda u karavanu zarobljenika imala ulogu staratelja. Riječi koje pišemo većina šiitskih historičara i hroničara pripisali su njoj, ali najstariji izvor bilježi da se radi o Umu Kulsum. Ibn Ebi Zahir, koji je rođen stotinu i četrdeset godina nakon tragedije, a umro je dvije stotine i dvadeset godina nakon nje, u knjizi pod nazivom „Belagat En-Nisa“, koja je zbirka govora istaknutih žena Arapa i islama, govor je zabilježio pod imenom Umu Kulsum. „Ali ibn Husein, mladić koji je u to vrijeme bio bolestan i nemoćan, kada je vidio plač stanovnika Kufe, rekao je: „Ljudi, zbog nas plačete? Niko nas drugi nije ubio nego vi.“ U tom momentu Umu Kulsum je rukom narodu pokazala da ušute!“ spomenuti autor je u svojoj knjizi napisao da se poslije toga u masi čulo lagano disanje.„Narode Kufe! Narode podmukli i izdajnički! Nikada vam pogled ne bio bez suza! Nikada ne prestao jecaj u vašim grudima! Vi ste poput žene koja je isplela što je imala i odmah to isparala. Niti vaš zavjet ima vrijednosti, niti vaša zakletva kredibiliteta! Šta imate osim šepurenja, hvalisanja, osim laskanja u javnosti, poput robinje, i dogovaranja sa neprijateljima u tajnosti? Vi ste poput zelenih travki izniklih na gomili balege i poput kreča koji je korišten za krečenje groba. Kako ste lošu opskrbu pripremili za onaj svijet, Božiju srdžbu i Džehennemsku patnju! Plačete? Da, tako mi Boga! Plačite! Jer zaslužujete plač. Puno plačite i malo se smijte! Zašto da ne plačete sa ovakvom sramotom koju ste navukli na sebe? Sramotom koja se nikakvom vodom neće saprati. Koja je sramota veća od ubistva Poslanikovog s.a.v.s. sina i predvodnika mladića u Džennetu. Čovjeka koji je bio svjetlo na vašem putu i pomoćnik u vašim crnim danima. Umrite! Oborite glavu srama! Odjednom ste svoju prošlost bacili u vjetar a za budućnost ništa niste dobili! Od sada treba da živite osramoćeni i poniženi jer ste za sebe priskrbili Božiju srdžbu! Učinili ste nešto da se nebo sruši na zemlju, zemlja otvori i planine uruše. Znate li koju ste krv prolili? Znate li kosu ove djevojke i žene koje ste bez zastora doveli u ulice i pazare? Znate li da ste rasparali džigericu Božijeg Poslanika s.a.v.s.? Kakav pokvaren i glup čin. Čin čija je pokvarenost napunila svijet. Čudite se što iz neba padaju kapi krvi, ali znajte da će poniženje zbog kazne Sudnjeg dana biti još teže. Ako vas Bog već sada ne uzima zbog grijeha koji ste počinili, ne opuštajte se. Bog grijehe ne kažnjava brzo, ali ni krv nevinih ne ostavlja bez odmazde. Bog ima račun za sve.“Ovaj govor koji je sa ovako tečnim izrazom dolazio iz sagorjelog srca i crpio snagu iz ustalasanog mora vjere u Boga, svakoga je potresao. Slušaoci su sa rukama na ustima očajavali.Karavan zarobljenika su doveli u palatu Ibn Zijada. Tamo je, koliko je to bilo moguće, bio pripremljen skup koji je bio sredstvo pokazivanja snage i moći. Ibn Zijad je umislio da je do posljednje tačke prešao put pobjede. Ubio je Huseina, a njegove kćerke i žene zavezane doveo ispred sebe. Dakle, sada je sve gotovo. Sada je on pobjednik, a Muhamed s.a.v.s. poražen: „Hvala Bogu kada vas je raskrinkao i pokazao da je ono što ste govorili obična laž.“Za silnika, koji nema druge zaleđine osim sile, ništa nije poraznije i bolnije nego kada ga ismijavaju obezvrijeđuju njegovu moć. Alijeva kćerka je došla do riječi. Kao da se do sada ništa nije desilo, kao da niko njen nije bio ubijen, kao da nju nisu zarobili, kao da ovaj čovjek koji čeka njene odgovore ne može jednim znakom uništiti nju i sve one koji su sa njom.„Hvala pripada Bogu koji nas je počastio Muhamedom s.a.v.s. Laž ne govori osim pokvarenjak, i raskrinkan ne biva osim zlobni, a mi to nismo, drugi su.“Vrat koji je Ibn Zijad htio da povije stajao je uspravnije. Htio je da je po drugi put suoči sa porazom koji se može dodirnuti.„Jesi li vidjela šta je Bog učinio sa tvojim bratom?“„Od Boga ne vidjesmo ništa osim dobra! Moj brat i njegovi prijatelji otišli su putem koji je Bog htio. Oni su odabrali šehadet s ponosom i dostigli su do te blagodati, ali ti!? Ibn Zijade, pripremi se da odgovaraš za ono što si učinio!“Ni iz ovih riječi Ibn Zijad nije dobio ono što je želio. Bio je još poraženiji i utučeniji. Šta je posljednje oružje nerazumnog? Ponižavanje i vrijeđanje:„Bog je ubistvom tvog neposlušnog i buntovnog brata izliječio moje srce.“„Ibn Zijade! Ubio si našeg starješinu, polomio si naš podmladak, ranio si naša srca. Ako je to tvoj lijek, neka ti bude.“„Zejneb govori u ritmu, Boga mi i otac joj je pričao tako.“„Ibn Zijade! Šta ja imam sa ritmom i kakvo je sada vrijeme za moj ritmičan govor.“Niti je neko od stanovnika Damaska vidio Poslanika s.a.v.s., niti je čuo njegove riječi, a niti je poznavao islam onakav kakav je bio uobičajen u Medini. Stotinu trinaest Poslanikovih s.a.v.s. prijatelja je učestvovalo u osvajanju ove teritorije ili su se postepeno tu nastanili. Pogled na životopise ovih ljudi pokazuje da su, osim nekoliko njih, bili kratko vrijeme u prisustvu Poslanika s.a.v.s. i nisu imali osim jednu ili dvije predaje koje potiču od njega. Većina ih je umrla u vrijeme hilafeta Omera i Osmana, do početka vladavine Muavije. U vrijeme tragedije bilo ih je samo jedanaest živih i nalazili su se u Siriji. Bili su to ljudi između sedamdeset i osamdeset godina koji su preferirali izoliranost u odnosu na miješanje u mase. Kao rezultat generacija mladih-oni koji su bili Jezidovih godina-nije znala ništa o istinskom islamu i možda je sa njihovog stanovišta islam bio vlast poput vlasti onih koji su i prije toga vladali ovom zemljom. Raskoš Muavijinog dvora, rasipanje i potkradanje naroda, afirmiranje vanjskih manifestacija civilizacija, kao što je izgradnja raskošnih palata, formiranje počasne garde, progon, zatvaranje i ubijanje protivnika, za njih su bile normalne pojave.Oni čak nisu znali ni ko su bili Poslanikovi s.a.v.s. rođaci. Prema tome, ako neki historičari i hroničari kažu da su stanovnici Sirije slavili na dan dovođenja zarobljenika i veselili se ubistvu njihovih muškaraca, to nije daleko od istine. Kada je karavan zarobljenika stigao u palatu, oko Jezida su se nalazili takvi ljudi. Ja ne znam da li su pjesme koje se pripisuju Jezidu zaista njegove ili ne, ali ova tri stiha Ibn Ebi Tahir je pripisao njemu. Kažu da je Jezid štapom udarao po Huseinovim zubima i govorio:„Kamo sreće da su moji preci koji su bili na Bedru i koji su pogođeni strijelama Hazredža danas prisutni na ovom skupu da se vesele i da kažu: „Jezide, ruka ti se pozlatila! Alijevoj porodici si naplatio dan Bedra i osvetili smo im se.“U ovim stihovima nema nikakvog spomena o Poslaniku s.a.v.s., vjeri i Kuranu Časnom. Ono što vidimo je podsjećanje na krv iz vremena neznaboštva. Krv smo krvlju saprali. Da je skup ovim okončan, Jezid bi bio dobitnik a ono što je učinjeno po njegovoj naredni ne bi se činilo tako ružnim. No Zejneb nije dozvolila da se završi na taj način. Ono što je Jezid smatrao veseljem postalo mu je gorče od otrova. Zejneb im je pokazala da je islam utemeljen na bogobojaznosti a ne sili:„Kraj onih koji su zlo činili bio je to da su Božije ajete nazivali lažnim i podvikivali na njih. Jezide! Misliš, pošto si nam ograničio nebo i zemlju i kao zarobljenike nas vodio od jendog do drugog grada, da smo mi poniženi, a da ti trijumfuješ! Umišljaš da je sa ovim činom uzvišena tvoja veličina pa se tako razmećeš i naokolo oholiš? Pošto vidiš da su ti sredstva moći sigurna i uređeno carevanje, sav si se usplahirio. Ne znaš da ti je ova prilika data zbog toga da bi pokazao svoju prirodu onakvom kakva jeste. Zar si zaboravio Božije riječi: „Neka nikako ne misle nevjernici da je dobro za njih to što im dajemo dug život. Mi im ga dajemo samo zato da što više ogreznu u grijehu; njih čeka sramna patnja.“ Sine oslobođenog, je li ovo pravda da tvoje žene, kćerke i robinje, dostojanstveno sjede iza zavjese, a da ti zarobiš Poslanikove s.a.v.s. kćeri, podereš zastore njihove časti i dostojanstva, zagušiš glas u njihovom grlu i da ih neznani ljudi na kamilama vode od jednog do drugog grada? Da im niko ne da utočište, niti da se iko brine o njima, niti da sa sobom imaju staratelja? Da se ljudi okupljaju sa svih strana kako bi ih gledali? Ali šta se drugo može očekivati od onoga čije su grudi ispunjene mržnjom prema nama? Govoriš kako sreće da su moji preci koji su ubijeni na Bedru danas ovdje i kada si to govorio udaraša po zubima Poslanikovog s.a.v.s. sina? Uopće ti ne opada na pamet da si počinio grijeh i veliko zlo. Zašto i ne bi? Ti si prolijevanjem krvi Poslanikove s.a.v.s. djece i Abdul-mutalibove porodice, koji su bili zemaljske zvijezde, obnovio neprijateljstvo dvije porodice. Ne raduj se, jer ćeš ubrzo doći pred Boga. Onda ćeš poželjeti da si bio slijep i da nisi vidio ovaj dan. Kamo sreće da nisi govorio: „Da su mi preci ovdje pucali bi od radosti.“Bože moj, Ti nam uzmi naše pravo i naš jad naplati onome ko nam je učinio nasilje. Tako mi Boga, svoju kožu si poderao i pokidao si svoje meso. Na dan kada Poslanik Božiji i njegovi rođaci i dijelovi tijal njihovih budu u sjeni Božije milosti, ti ćeš sa najvećim poniženjem stati pred Njega. To je dan kada će Bog ispuniti svoje obećanje. On će oko sebe okupiti ove mučenike koji su na sve strane zaspali u svojoj krvi. On sam kaže: „Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovom putu izginuli! Ne, oni su živi i u obilju Gospodara svoga“Nastavlja se...
