To je govor čiju su dubinu veoma dobro mogli shvatiti i najprostiji ljudi. „Ljudi, ja vam želim dobro. Ja nisam došao da pravim razdor. Svi me poznaju. Znate da ja nisam lažljivac. Zašto vi želite da me ubijete? Ko vam je dao to pravo?“Ovdje su se smutljivci i kavgadžije uplašili da ovaj u potpunosti dobronamjeran govor ne ostavi uticaj na kamena srca ljudi. Uplašili su se da vojska ili dio nje ne bude potaknuta ovim Imamovim riječima. Ako se takvo nešto desi, oni neće ostvariti ono što žele-smutnju. Upravo je jedan takav zlotvor uzviknuo: „Uzalud obožavao Boga ako znam šta govoriš!“ Ove riječi je rekao onaj koji sigurno u cijelom životu nije, niti jednog trenutka, ni lažno ni istinski obožavao Boga, jer takvi nemaju put ka njemu. Mi smo dobro upoznati sa životom ovog čovjeka od onog dana kada se pridružio Aliju do ovog dana kada je očekivao svaki momenat da završi sa Alijevim sinom. Šimr ibn Zildžušan, bio je od one vrste mučitelja koji su uživali u maltretiranju slobodoljubivih i veselih ljudi onda kada u svoje ruke uzmu konce života bogobojaznog i plemenitog čovjeka. Nažalost, historija je prepuna ljudi kao što je bio Šimr ibn Zildžušan. Na kraju, desilo se ono do čega nije trebalo doći. Ili je počelo ono što je trebalo da bude. Desio se scenario o kome je Kuran obavijestio pola stoljeća ranije. „Ako bi on (Muhamed s.a.v.s.) umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili? Onaj ko je stopama svojim vrati neće Allahu nimalo nauditi...“Ovi ljudi su se nakon pedeset godina vratili svom starom karakteru, životu neznaboštva. Životu koji je vođen samo bijesom i strastima. Pedeset godina Kurana, hadisa i života velikih ashaba i ponašanja muslimana za nekoliko sati je ostavljeno u stranu. Oslobođena je divlja priroda koja je bila obuzdana ovim normama. Priroda, koja ne samo da nije imala ništa sa karakterom muslimana, nego je između nje i same ljudske prirode ogromna i duboka razdaljina.Broj ubijenih u ovom sukobu poznat je na jednoj strani. Svi muškarci u Huseinovoj vojsci iznad 14 godina su pobijeni. U nekim historijama čitamo da je Imam Ali ibn Husein pušten zato što nije stigao do punoljetstva. A koliko je bilo ubijenih u vojsci Kufe samo Bog zna. Najmanji zabilježeni broj je 73, a najveći ide i do nekoliko hiljada. Ono što je začuđujuće je to što je u nekoliko sati na ovom poprištu u potpunosti manifestovan divljački duh i neznabožačka priroda.U toj gužvi jedan doziva Huseina: „Huseine, vidiš li talas vode? Boga mi, iz njega nećeš piti dok se ne napiješ vrele vode Džehennema.“ Drugi bezobraznik se ovako obraća Poslanikovom s.a.v.s. potomku: „Mi smo čisti, a vi ste nečisti.“ Čak zapovjednik vojske, nakon takvog masakra, naređuje da mrtva tijela izgaze konjima. Ne možđe se vjerovati da su ovi ljudi neposredna generacija ili druga generacija ljudi koji su izmučeni žeđu prednost davali svom prijatelju da pije, a i taj je činio isto sve dok svi nisu poumirali od žeđi. Kada bi noću došao gost u njihovu kuću, oni bi mu davali svoju večeru, gasili svjetlo, a onda žvakali praznim ustima kako bi gost mislio da i njihov domaćin jede. Ovo su činili, jer su se bojali da će im gost, ako budu jeli sa njim ostati gladan.Možda je većina vas poštovanih čitalaca čula priču o Ibn Asu i dva goluba, koja se veže za osvajanje Egipta:Amr ibn As je prilikom osvajanja Egipta postavio šator na mjestu koje se danas zove Fesat. Kada je logor trebao da se ukloni i premjesti na drugo mjesto, zapovjedniku vojske su rekli: „Na krovu tvog šatora golub je napravio gnijezdo i položio jaja. Ako sklopimo šator jaja će se porazbijati, a golubovi, mužjak i ženka će patiti.“ Ibn As je rekao: „Neka šator ostane na svom mjestu. Neka jedan vojnik ostane ovdje i kada golub nauči mladunce da lete, neka sklopi šator.“Od tog događaja nije prošlo ni četrdeset godina a vidimo da sinovi tih ljudi pale šatore kćeri svoga Poslanika s.a.v.s. kako bi izgorjela malodobna Huseinova djeca i Poslanikovi unuci. Šta se dešava pa čovjek padne sa takvih visina na najnižu tačku? Govor Gospodara bolje od bilo kojeg drugog govora objašnjava ovu zagonetku: „Njima je ovladao šejtan i učinio da zaborave Allaha...“Od tog dana od sto hiljada, ili trideset ili osamnaest hiljada, onih koji su u kući Muhtara ibn Abu Ubejde sklopili zavjet sa Ibn Akilom, i od one grupe koja se iz gradova Iraka ili Hidžaza priključila ovom karavanu, u ovoj pustinju su se, na sve strane mogla vidjeti samo raskomadana tijela 72 čovjeka. Ko su bili ti ljudi? Istinski muslimani! Muslimani koji su došli na ispit i uspješno prošli tako teško iskušenje. Ne samo da su oni sami izašli dostojanstveni sa tog ispita nego su, dok postoji svijet, onima koji žele da učestvuju na takvom ispitu stavili do znanja da ukoliko žele uspjeh, trebaju biti čisti. Ko su onih deset hiljada drugih od kojih ne vidimo znaka? Mislim na ostale koji su položili zavjet. Zar oni nisu bili muslimani? Jesu! I oni su bili muslimani. Ali muslimanstvo su željeli u onoj mjeri u kojoj nema štete za njihov imetak i živote.Jedna druga grupa je pokazala malo veće požrtvovanje! Oni su učinili da dok postoji svijet i historija svijeta, budu za podsmijeh ljudima, za podsmijeh historiji i istini. Oni su taj dan otišli na vrh jednog brda, stavili maramice na oči, jecali, plakali i govorili: „Bože, pomozi Huseinu.“Prolazili su posljednji sati dana. Ludaci čiju je dušu i tijelo ispunio bijes i pomama za imetkom i slavom ovog svijeta, nakon što su ubili, spalili, opljačkali, odjednom su došli sebi i shvatili da su učinili užasno djelo. Ovo je drugo lice prirode ljudi koji nemaju ispravnu logiku i normalan razum ali, ako ih imaju, imaju ih malo. Brzo se razbjesne i brzo pokaju. „Ah, šta smo učinili? Da, šta smo učinili?“Prvo se javi govor savjesti, a zatim tihi govor od usta do usta. Malo po malo, stigao je od jednog do drugog! „Ah, šta smo učinili i kakvo smo zlo učinili! Ovaj čovjek nam je želio dobro! Sami smo ga pozvali, a onda ne samo da mu nismo pomogli, nego smo njega i njegove sljedbenike žrtvovali pred nogama sluge vlasti u Damasku! Predvodnika mladića Dženneta svojim smo rukama bacili u prašinu i krv, da bi zadovoljili zločince.“ Kajali su se, ali sada je bilo kasno. Kufa je još jednom na najgori mogući način Siriji pokazala svoju slabost i poniznost. Ne samo da nije porazila Damask, nego je još jednom ostala pod njegovom vlašću i dodala sramotu na ranije sramote.Husein ih je, u posljednjim minutama svoga života, zaplašio ovakvim krajem: „Ako mene ubijete, nasrnućete jedni na druge i međusobno prolijevati krv. Ali Bog se neće zadovoljiti takvom odmazdom prema vama. Za vas će pripremiti tešku patnju.“ Zatim ih je iz dubine srca prokleo prokletstvom kakvo su zaslužili: „Bože moj, podigni kišu Svoje milosti sa ovih ljudi! Oduzmi im blagodati zemlje! Neka vladari nikada ne budu njima zadovoljni! Ne daj im da se ikada ujedine u zajednici!“Nije prošlo više od četiri godine kada je ove neljude u Iraku stigla Imamova kletva. U Iraku su počeli masakri i krvoprolića. Nastao je haos. Rasplamsali su se plamenovi vatrene osvete i prvo su zahvatili ubice nedužnih i prije nego što su vidjeli kaznu drugog svijeta, doživjeli su poniženje ovoga. Šta je bilo sa onima koji su su zatvorili u svoje kuće i nisu učestvovali u sukobima? Ni oni nisu ostali bez kazne. Ali, uistinu, zašto su tako učinili? Dozvolite da još jednom čujemo riječi predvodnika šehida: „Ljudi su robovi ovog svijeta, vjeru žele toliko dok ne urede poslove ovog svijeta i kada dođe dan iskušenja, broj vjernika će biti mali.“Od tog datuma do danas Kufa je zapamtila nekoliko generacija. Ali svaka nova generacija koja dolazi na mjesto prethodne, svake godine na taj datum, okuplja se oko Huseinovog mezara i kao da ih je stid zbog djela njihovih predaka, liju suze na njegovom mezaru i sa njim sklapaju savez prijateljstva i pokornosti. Ali, uistinu, kada bi bilo moguće da se historija vrati unazad i ponovi se takav događaj, šta bi učinili ovi postiđeni i uplakani i na čijoj bi strani bili?Bože, kada iskušavaš Svoje robove, podari im ustrajnosti i čvrstine! Prethodnica poraza je postala jasna nekoliko momenata nakon smirenja oluje kada su zapovjednici pobjede izrazili kajanje. Uspavana svijest nepouzdanih ljudi ponovo se probudila na nekoliko trenutaka i nekoliko sati. Ali to nije dovoljno, ovi ljude treba da se vrate u svoj grad da tamo vide kako će se sa njima suočiti njihovi sugrađani, znači oni saveznici od prije mjesec dana koji su se zadovoljili kršenjem saveza i na njega dodali sramotu ubistva svoga gosta.U predvečerje, razdragan čovjek žurno ide svojoj kući. Domaćica ga pita: „Šta se desilo da izgledaš tako radostan?“ „Zar ne znaš? Donio sam ti bogatstvo ovog svijeta! Sa mnom je glava Huseina ibn Alija.“„Teško tebi! Ljudi donose zlato i srebro, a ti glavu sina Poslanikove s.a.v.s. kćerke. Tako mi Boga, moja glava nikada neće biti pored tebe.“Kufa je potpuno postala svjesna i vidjela prljavštinu svoga djela onda kada su žena i Huseinove kćeri, Alijeva djeca i Poslanikovi s.a.v.s. unuci kao nevjernički zarobljenici dovedeni u ovaj grad. Nije prošlo ni dvadeset godina od dana kada je Ali, Poslanikov s.a.v.s. halifa i zapovjednik muslimana, nakon pet godina vlasti ubijen u ovom gradu. Žene koje su imale preko trideset godina viđale su Zejneb tih dana i zapazile su poštovanje u Alijevim očima i čast u očima svojih muževa i očeva prema toj ženi. Pogled na taj prizor oživljavao je prošle uspomene i naselja, trgovi, ulice i pazari ispunili su se lelekom. Lelek žena je izazvao plač djece, a plač djece je razmekšao tvrda srca staraca.Nastavlja se...
