Događaj koji nanovo istražujemo nije se skoro desio. Svi poznavaoci historije islama-bili muslimani ili ne-upoznati su sa tim događajem. Raspravljali su o njemu više od hiljadu godina, napisali knjige o njemu, spjevali pjesme, pravili predstave i obilježavali ga na razne načine. Ako neko želi da proučavanjem samo trideset godina historije islama, analizira događaj iz šezdeset i prve hidžretske godine, moguće je da dođe do sljedećeg zaključka:Od druge polovine Osmanovog hilafeta pa do kraja vladavine Muavije, postepeno su transformisani principi, ili neki od principa islamske vlasti i, kako to muslimani kažu, u vjeri su se pojavile novotarije. U Muavijinoj vlasti ove promjene su dostigle svoj vrhunac. Između ostalog pravda, koja je osnovni temelj ove vjere, otprilike je zatrta. Ubistva, progonstva, zaplijena imovine bez zakonske dozvole ili na osnovu neutemeljenih dozvola, mučenje i maltretiranje zbog prihvatanja nekog mezheba ili autentičnog mišljenja bile su raširene pojave. Širenje tih novotarija uzrokovalo je povećanje broja nezadovoljnih, stvarajući uslove za pobunu u arapskom društvu tog vremena.Smrt Muavije i dolazak na vlast Jezida otvorili su mogućnost nezadovlljnom narodu. Njima se pružila prilika da se okupe i sruše Jezida koji, ne samo da nije bio moralno podoban da preuzme ulogu vođe, nego je, suprotno uobičajenom načinu, zaposjeo hilafet. To je također, bila prilika da se obnovi praksa slobodnog izbora predvodnika putem konsenzusa umeta-uvažavanjem općeg stava-te da, u najvećoj mogućoj mjeri, iskorijene novotarije.Nova vlast u Damasku koja je uspostavljena na osnovu nasljeđivanja moći-što je oprečno muslimanskom običaju-htjela je da što prije učvrsti temelje novoosnovanog carstva. Prirodno je da su u takvoj situaciji prvi koraci bili usmjereni na pokoravanje islamskih pokrajina-Hidžaza i Iraka-i uzimanje zavjeta na pokornost od mogućih kandidata za hilafet u ovim pokrajinama. Jedina pokrajina koja je zabrinjavala novu vlast bio je Irak a jedini kandidat za hilafet koga se ta vlast plašila bio je Husein bin Ali (a.s.). Emevijska loza ni ranijih godina nije imala nikakve simpatije u Iraku.Jezid i njegovi pomoćnici su veoma dobro znali da, na svaki način treba Huseina podrediti sebi ili skončati sa njim kako bi Irak, konačno, bio pokoran njima. Upravo zbog toga Jezid je izvršio najveći pritisak na Huseina. Kada je Damask poražen u drugim zavjerama i kada se opasnost proširila, odlučio je da upotrijebi vojnu silu. Poslao je odgovarajućeg i surovog zapovjednika u Irak. On je ubio prvog Huseinovog predstavnika-Muslima Akila-i nekoliko njegovih pristalica, a zatim je okončao posao i sa Huseinom i njegovim prijateljima.Ovo je ukratko, opno što je napisano o uzrocima ovog događaja. Ova analiza i klasifikacija se na prvi pogled čine veoma logičnim i prirodnim i možda će zadovoljiti nele istraživače. Međutim, ovdje se ponovo postavlja pitanje čiji odgovor ne postoji u onome što je napisano. Onaj ko pažljivo čita o načinu na koji se desila tragedija na Kerbeli i upozna se sa masovnim ubistvima članova Poslanikove porodice-i to na tako okrutan način-vidjet će da su stanovnici Kufe, naizgled muslimani, sa potomkom svoga Poslanika i njegovim prijateljima činili ono što su činili i sa nevjernicima. Ukoliko čitalac upoznat sa pravnim i krivičnim odrdbama islama, javit će mu se sljedeće pitanje:Ukoliko je Jezid, radi očuvanja svoje vlasti zanemario očite islamske principe, ako su Jezidovi poslušnici u Sirji, Hidžazu i Iraku slušali zapovijedi vladara i nisu pridavali pažnju muslimanstvu i odredbama vjere, ako je nastojanje vladara u Kufi bilo isključivo da zadovolji Damask kako bi još jedan dan ostali na vlasti ili kako ne bi bili smijenjeni, ako su vojnici tri pokrajine: Sirije, Hidžaza i Iraka u tolikoj mjeri bili odani svojoj vlasti da su radi nje žrtvovali svoju vjeru, šta se onda desilo pa je zajednica muslimana tog vremena pred tom tragedijom bila toliko hladnokrvna i nezainteresirana?Šta se desilo da su, nakon pola stoljeća u tolikoj mjeri ostali neobaviješteni o islamskom pravu i odredbama vjere da nisu znali koliko griješe i u kakvu sramotu zapadaju, grijehom koji je prema Kuranskom tekstu, haram. Zašto su nepravedno ubistvo pred svojim očima smatrali nevažnim? Kakav su zločin počinili Husein i njegovi prijatelji da bi ih muslimansko pravo kaznilo smrću? Ako nosu bili krivi, zašto su muslimani sjedili skrštenih ruku dok ih je vojska Kufe ubijala? U Kufi su još uvijek živjeli Poslanikovi prijatelji čiji broj nije bio zanemariv. Oni su mogli, u saradnji sa velikim brojem druge generacije i uglednika Kufe, primorati vladara grada da izabere način drugačiji od onoga na koji se odlučio, ali to nisu uradili. Zašto?Ali bez obzira na događaje u Kufi, šezdeset i prve godine po Hidžri neki od Poslanikovih ashaba su se nalazili u Siriji i neki od njih su u Jezidovim očima imali veliki ugled. Zašto u ovom muslimanskom području nije poduzeto ništa da bi se suprostavilo ovoh tragediji? I dva druga velika grada, Medina i Meka, kojio nakon Kufe i Damaska nisu bili bez uticaja na određivanje političke strategije muslimana, nisu pokazali nikakvu reakciju. Začuđujuće je da su vojnici Kufe, koji su opkolili Huseina i ubili ga, pet puta dnevno klanjali namaz prema kibli muslimana i u svakom ezanu svjedočili poslanstvo Muhameda (a.s), Huseinovog djeda. Još je čudnije da su opd prvog susreta Huseina sa prethodnicom kufanske vojske, obje vojske klanjale namaz sa Huseinom bin Alijem. Znači da su ga smatrali muslimanom i dostojnim da im bude predvodnik u namazu. Jučerašnji odnos prema muslimanu i imamu, preko noći se promijenio-smatran je nevjernikom. Zašto?Moguće je da neki kažu: ubili su ga zbog toga što sa Jezidom nije sklopio zavjet. Tačno je da on sa Jezidom do posljednjeg daha nije htio sklopiti zavjet. Međutim, izbjegavanje zavjetovanja halifi nije haram, a ako je i haram kazna za to nije smrt. Odbijanje zavjeta u islamu je postojalo i ranije. Kada je Ebu Bekr postao halifa, prema nekim predajama, Ali i uglednici Beni Hašima šest mjeseci sa njim nisu sklopili zavjet. Kada je Ali od naroda uzeo zavjet za hilafet, neki su izbjegli da se zavjetuju njemu ali ih on nije prisiljavao. Dakle, odbijanje zavjetovanja halifi u islamu je postojalo i ranije i nije smatrano krivičnim djelom. Moguće je da neko kaže da se Husein usprotivio halifi i da se to protivljenje tretiralo kao unutrašnja pobuna. Tačno je da je Husein prigovarao Jezidu, njegovom hilafetu, njegovoj kompetenciji, njegovom moralu i njegovom muslimanstvu. Ali nazvati Jezida pokvarenim ne predstavlja pobunu protiv interesa muslimana. Ako je očito da se neki musliman sa grupom muslimana usprotivio drugoj grupi, Kuran upućuje da se ukoliko je to moguće, spor riješi mirnim putem. Kaže se: „Ako pobunjena grupa istraje u svojim protivljenjima i dođe do rata, onda se tako borite protiv nje dok se ne povinuje Božijoj odredbi“.Sada da vidimo šta je htio Husein i kako je Kufa postupila prema njemu? Da li je on bio taj koji je započeo rat? Da li je on insistirao na nastavku rata? Ne! On je na početku ustanka, u odgovoru na pozive stanovnika Kufe, u odgovoru na pitanje o uzroku ustanka, u hutbama i svojim govorima, neprekidno govorio: „Dozvoljeno kod Boga je postalo haram, a haram kod Boga je postalo dozvoljeno (halal). Mi znamo da je dužnost svakog muslimana da se podigne radi oživljavanja suneta i iskorijenjivanja novotarija.“ On je došao u Irak onda kada su u njegove ruke stigli brojni pisani pozivi. On je od dana kada se sreo sa prethodnicom kifanske vojske i kada ga je zapovjednik te grupe pitao šta želi, rekao:“ Stanbovnici ovog područja su od mene tražili da dođem kod njih i da uz njihovu podršku oživim vjeru. Sada, kada se oni odriču svojih riječi, ja se vraćam u Hidžaz.“ Kada je vidio da vojnici Kufe ne odustaju od poslušnosti Ibn Zijadu i ne pridružuju se njemu, Husein je natojao, onoliko koliko je mogao, da ne dođe do borbe. Čak je i u posljednjim razgovorima sa Ibn Saadom od njega tražio da prihvati jedan od dva prijedloga. Da je zapopvjednik Kufe to i uradio, stvari bi se drugačije odvijale. Ali Ibn Zijad nije htio ništa drugo osim da njega ponizi i dovede pod svoju vlast, a to je bilo ono što taj Slobodnjak nikada ne bi prihvati. Kao što jke rekao: „Ja se nikada, poput robova, neću predati vama“.Događaj iz muharema 61. Godine po Hidžri jedan je od onih događaja čiji glavni uzrok ili uzroke treba tražiti, ne u toj godini ili u nekoliko godina prije događaja. Moguće je da istraživanje ove priče uzrokuje da se vratimo u godine prije hilafeta Ebu Bekra i prije pojave islama ili čak u godine rođenja Poslanika islama, jer su ti događaji međusobno povezani kao karike lanca i ne mogu se odvojiti jedan od drugog.Od dana kada je Muhamed (s.a.v.s.) sklopio poznati sporazum sa stanovnicima Medine, islam je ušao u drugu fazu postojanja. Vjera se ispreplela sa vladavinom i poprimila je formu države. Dok se Muhamed (s.a.v.s.) nalazio u Meki, islam je bio samo religija, njegove praktične odredbe se se ograničavale na obavljanje vjerskih obreda, ibadet, te poštivanje jednog dijela moralnih formi. Međutim, u Medini je poprimila kompleksnu formu vlasti, vlasti u kojoj je Božija odredba nadzirala odnos roba i Stvoritelja i čovjeka sa drugim ljudima.Nema sumnje da je Muhamedova (s.a.v.s.) misija bila nebeska. On je po Božijoj odredbi poslan da ljude poziva obožavanju jenog Boga. Odredbe koje je, na osnovu Kuranskih ajeta ili svoga suneta učinio obaveznim za muslimane, prije njega nisu postojale u takvoj formi, mada se za neke odredbe mogu vidjeti slične forme u ranijim zakonima. Mnoge odredbe koje su kasnije formirale islamsko pravo postale su osnova za civilno i političko pravo, kao i mnoge odredbe vezane za odnose među ljudima. Poslanik se u pitanjima vladavine i državne politike savjetovao sa svojim prijateljima i ponekada bi prihvatio ono što su oni govorili. Može se reći da je njegova vladavina jedna vrsta obostranog dogovora i preuzeta obaveza između njega i Boga sa jedne strane i njega, Boga i ljudi sa druge strane.Nastavlja se...
