Šta je smrt? Je li smrt nepostojanje, nestajanje, iščeznuće i uništenje ili promjena, preobražaj i premještanje s jednog mjesto na drugo i iz jednog svijeta u drugi? Na ovo pitanje, koje se stalno nametalo i nameće čovjeku, svako želi dobiti neposredan odgovor ili povjerovati u odgovor koji mu je već ponuđen. Mi, muslimani, budući da vjerujemo u časni Kur’an, odgovor na ovo pitanje dobit ćemo iz njega i vjerovat ćemo u ono što je u njemu rečeno u vezi s ovim pitanjem.Časni Kur’an ima poseban odgovor, s posebnim izrazom vezanim za suštinu smrti. To je riječ preuzimanje – teweffa (يَّفَوَت ), odnosno, Kur’an je smrt nazvao preuzimanjem. Riječi teweffa (preuzimanje) i istifa (traženje preuzimanja) imaju isto porijeklo, dolaze od riječi wefa, što znači “ispuniti”. Kada neko preuzme nešto potpuno i do kraja, bez umanjivanja i oduzimanja i, kako se to obično kaže, učini istifa, u arapskom jeziku koriste riječ يَّفَوَت, odnosno teweffejtu-l-mal (لاملا تيفوت), što znači “Preuzeo sam sve bez imalo umanjivanja.”U četrnaest kur’anskih ajeta ovaj se izraz koristi za smrt. Iz svih njih se može izvući zaključak da je smrt sa stanovišta Kur’ana preuzimanje. To znači da čovjek u trenutku smrti svu svoju ličnost i postojanje prepušta Božijim dužnosnicima na preuzimanje i oni je primaju. Iz ovog kur’anskog izraza može se zaključiti sljedeće:a. Smrt nije nepostojanje, nestajanje i iščeznuće, već predstavlja prelazak iz jednog u drugi svijet, gdje se također živi, samo na drugi način.b. Ono što čini čovjekovu stvarnu ličnost i predstavlja njegovo istinsko ja nisu njegovo tijelo, tjelesni organi i ono što pripada tijelu, jer se oni ne predaju nigdje i na Ovom svijetu postepeno propadaju. Ono što čini našu stvarnu ličnost i čini naše istinsko ja jeste upravo ono što se u Kur’anu spominje izrazom nefs ili ponekad ruh, što znači duša.c. Čovjekov ruh, tj. duša ili nefs, koja je mjerilo stvarne čovjekove ličnosti i putem čije vječnosti se, s gledišta i razine egzistencijalnog položaja, ostvaruje i čovjekova vječnost uopće, nalazi se na stepenu koji nadilazi materijalne stepene i pojave. Iako je ruh ili nefs proizvod supstancionalnog usavršavanja prirode, ipak prirodda, usljed ovog usavršavanja –koje se pretvara u ruh – mijenja svoje egzistencijalno obzorje, svoju stvarnu razinu i položaj, i zauzima mjesto na višoj razini, tj. počinje pripadati jednom drugom svijetu, koji nadilazi svijet prirode. Smrću se, dakle, duša premješta u svijet koji je iste vrste kao i ona sama, ili drugim riječima, u trenutku smrti ta nadmaterijalna suština biva ponovo preuzeta.Časni Kur’an u nekim drugim ajetima koji govore o stvaranju čovjeka, a koji se ne tiču proživljenja i budućeg života, podsjeća na činjenicu da u čovjeku postoji suština koja nadilazi kategoriju vode i gline. U vezi sa čovjekom prvo kaže: I u njega sam udahnuo od Ruha Svog. Pitanje duše i njene opstojnosti nakon smrti predstavlja jedno od glavnih islamskih učenja. Polovina izvornih i neporecivih islamskih učenja temelji se na izvornosti duše, njenoj nezavisnosti od tijela i njenom opstanku nakon smrti, isto kao što su i čovječnost i stvarne ljudske vrijednosti utemeljene na ovoj činjenici, bez koje bi bili puka imaginacija.Svi ajeti koji izričito i jasno govore o životu neposredno poslije smrti – čije smo primjere naveli i još ćemo ih navoditi – dokaz su da Kur’an dušu smatra jednom istinom, nezavisnom od tijela, koja opstaje i poslije nestajanja tijela.Neki smatraju da s gledišta Kur’ana duša ne postoji. Čovjek umiranjem skončava, tj. poslije smrti nema više svijesti i opažanja, niti radosti i muke, sve dok se ne desi veliki Sudnji dan kada čovjek iznova dobiva život. Samo tada čovjek ponovo pronalazi sebe i svijet. Međutim, ajeti koji izričito i jasno govore o životu neposredno poslije smrti čvrst su dokaz za pobijanje ove tvrdnje.Ova skupina smatra da je dokaz onima koji vjeruju u postojanje duše časni ajet: Duša je nešto od moga Gospodara, te kažu da je u Kur’anu riječ ruh više puta spomenuta, ali se s njom misli na nešto drugo. I u ovom ajetu je predočeno upravo značenje koje ima u tim ajetima.Ova skupina ne zna da dokaz onima koji vjeruju u dušu nije ovaj ajet, već oko dvadeset drugih. Čak i ovaj ajet, uz pomoć nekih drugih ajeta u kojima se spominje ruh, u nekim neposredno, a u nekim posredno (Merjem, 17; Bekare, 87; Hidžr, 29; Šura, 52), pokazatelj je činjenice da sa gledišta Kur’ana postoji stvarnost uzvišenija od meleka i ljudi koja se zove ruh.Između ostalog i u vezi sa čovjekom rečeno je: I u njega sam udahnuo od Ruha Svog. Meleci i ljudi svoju suštinu iz svijeta emra, odnosno svoje duše, dobili su Božijom voljom zahvaljujući darivanju ruha. Znači, svi ajeti koji govore o ruhu, dodavši im i ajet I u njega sam udahnuo od Ruha Svog koji govori o čovjeku, pokazuju da je suština čovjekove duše (ruha) nematerijalna.Nije samo Kur’an taj koji u brojnim ajetima naglašava stvarnost duše. Potvrde ove činjenice Božijeg poslanika i čistih Imama u hadiskim zbirkama, u dovama i u Nehdžu-l-belagi toliko su brojne da ne ostavljaju mjesta nikakvoj sumnji. Negiranje duše je jedno prljavo, odbojno zapadnjačko razmišljanje koje izvire iz zapadnjačkog empirizma, a zahvatilo je, nažalost, i neke dobronamjerne sljedbenike Kur’ana.Sada ćemo, kao primjer, navesti ajete u kojima se riječ tewweffa (preuzimanje) koristi za smrt. U nekima od njih se ljudima neposredno poslije smrti pripisuje niz djela koja upućuju na život (kao što je razgovor, želja, molba). Mi ćemo navesti tri od četrnaest ajeta u kojima se koristi izraz tavaffa.إِنَّ الَّذِينَ تَوَفَّاهُمُ الْمَلَائِكَةُ ظَالِمِي أَنفُسِهِمْ قَالُوا فِيمَ كُنتُمْ ۖ قَالُوا كُنَّا مُسْتَضْعَفِينَ فِي الْأَرْضِ ۚ قَالُوا أَلَمْ تَكُنْ أَرْضُ اللَّـهِ وَاسِعَةً فَتُهَاجِرُوا فِيهَا ۚ فَأُولَـٰئِكَ مَأْوَاهُمْ جَهَنَّمُ ۖ وَسَاءَتْ مَصِيرًMeleci će pitati one koji su prema sebi zgriješili, kad im duše budu uzimali: “Na čemu ste vi bili?” A oni će odgovoriti: “Bili smo na Zemlji tlačeni!” A meleci će pitati: “A zar Zemlja Allahova prostrana bila nije pa da se po njoj selite?!” Eto, njima će Džehhennem biti stanište. A ogavno li je to borravište!Ovaj ajet govori o ljudima koji su boravili u nepovoljnoj sredini kojom su drugi upravljali kako im se sviđalo, a oni su bili osuđeni na takva dešavanja, i koji su riječi “sredina je pokvarena, sredina je nepovoljna, mi ne možemo ništa učiniti” uzimali za izgovor. Oni, umjesto da izmjene sredinu i da – ako to nisu u stanju, onda sebe izbave iz nevolja takve pokvarene sredine i premjeste se u povoljniju, nastavljaju život u njoj i potčinjavaju se dešavanjima koja ih okružuju, utapajući se u njima. Božiji meleci, nakon što im uzmu dušu i preuzmu ih, počinju razgovarati s njima i njihov izgovor smatraju neopravdanim, jer ono najmanje što su mogli uraditi – iseljavanje i premještanje u drugu sredinu – nisu uradili. Meleci ih podsjećaju i na taj način im daju do znanja da su oni sami odgovorni za nasilje koje im je naneseno, a time i za svoje grijehe.Časni Kur’an ovim ajetom nas podsjeća da se bespomoćnost u jednoj sredini ne prihvata kao opravdan izgovor, osim ako je put iseljenja i izbavljanja sebe na neko drugo mjesto zatvoren.Kao što vidimo, u ovom časnom ajetu se smrt, koja je u spoljašnjim očima nepostojanje, nestajanje i završetak, tumači kao tewweffa, tj. preuzimanje i primanje. Ovaj ajet, pored toga što za smrt koristi izraz teweffa, jasno govori i o razgovoru i raspravljanju koji se dešavaju između meleka i čovjeka u trenucima poslije smrti. Jasno je da razgovor nema smisla ako čovjekova suština nije ostala poslije tijela i ako je ostala kao lešina bez osjećaja i svijesti. Ovaj ajet daje do znanja da čovjek, nakon što ode s Ovog svijeta, drugim očima, ušima i jezikom razgovara s nevidljivim bićima zvanim meleci.وَقَالُوا أَإِذَا ضَلَلْنَا فِي الْأَرْضِ أَإِنَّا لَفِي خَلْقٍ جَدِيدٍ ۚ بَلْ هُم بِلِقَاءِ رَبِّهِمْ كَافِرُونَ ﴿١٠﴾ قُلْ يَتَوَفَّاكُم مَّلَكُ الْمَوْتِ الَّذِي وُكِّلَ بِكُمْ ثُمَّ إِلَىٰ رَبِّكُمْ تُرْجَعُونَA oni vele: “Zar kad pod zemljom nestanemo mi, zar ćemo iznova biti stvoreni?” Dakako! Oni u susret s Gospodarom svojim ne vjeruju! Ti reci: “Melek smrti, koji je za to vama određen, vas će preuzeti, potom ćete se vi svome Gospodaru vratiti!”U ovom ajetu časni Kur’an spominje jednu sumnju onih koji poriču i odgovara na nju. Sumnja je u sljedećem: poslije smrti će svaka naša čestica nestati, otići će negdje i od nas neće biti ni traga, pa kako je moguće da budemo ponovo stvoreni? Kur’anski odgovor – pored toga što ukazuje na to da su ove sumnje izgovori koje se iznose zbog inata i poricanja – jeste da, za razliku od tvrdnji nekih, ljudi (njihovo istinsko ja i njihova istinska ličnost) nisu ono za šta oni misle da će se izgubiti. Oni će sa svom svojom ličnošću i suštinom biti stavljeni na raspolaganje Božijem meleku.Oni koji ubacuju sumnju kada kažu “gubljenje“ žele reći da svaka čestica našega tijela propada i ne ostaje nikakvog traga od nje. Pa kako će se ovo naše tijelo ponovo vratiti u život?Ista ova sumnja koja se odnosi na rasutost i propadanje dijelova tijela spominje se i u drugim kur’anskim ajetima i na nju je dat drugi odgovor. S ljudske i ovosvjetske tačke gledišta, svi ti propali dijelovi zaista su izgubljeni, jer je čovjeku teško, odnosno nemoguće da sakupi sve ove čestice. Međutim, za Boga, Koji ima neograničeno znanje i moć, nema nikakvih teškoća u tome.U spomenutim ajetima, riječi onih koji poriču odnose se neposredno na dijelove tijela, tj. oni pitaju kako i odakle će se ovi dijelovi sakupiti.Međutim, ovdje je odgovoreno na drugi način, jer se ne govori samo o tome da dijelovi tijela, svaki ponaosob, propadaju i gubi im se trag, već o tome da gubljenjem dijelova tijela i mi postajemo izgubljeni i više ne postoji „mi“ i „ja“. Drugim riječima, oni koji sumnjaju kažu da razbacanošću dijelova tijela naša stvarna ličnost propada i nestaje. Kur’an ovako odgovara: za razliku od vaših pretpostavki, vaša stvarna ličnost nikada neće propasti, pa da bi imala potrebu da bude pronađena. Od samog početka bit će data na raspollaganje našim melecima. I ovaj ajet sasvim jasno spominje opstanak stvarne ličnosti čovjeka (opstanak duše) nakon smrti, unatoč nestajanju dijelova tijela.اللَّـهُ يَتَوَفَّى الْأَنفُسَ حِينَ مَوْتِهَا وَالَّتِي لَمْ تَمُتْ فِي مَنَامِهَا ۖ فَيُمْسِكُ الَّتِي قَضَىٰ عَلَيْهَا الْمَوْتَ وَيُرْسِلُ الْأُخْرَىٰ إِلَىٰ أَجَلٍ مُّسَمًّى ۚ إِنَّ فِي ذَٰلِكَ لَآيَاتٍ لِّقَوْمٍ يَتَفَكَّرُونَAllah uzima duše u vrijeme smrti njihove, a i one koje nisu umrle u snu njihovo pa zadržava one kojima smrt odredio je, a druge vraća do roka određenoga. Doista su u tome znaci za ljude koji razmišljaju.Ovaj ajet govori o sličnosti i srodnosti između sna i smrti, a uz to i o sličnosti i srodnosti budnosti i onosvjetskog proživljenja. San je slaba i mala smrt, a smrt snažan i velik san, i na obje ove razine čovjekova duša se premješta iz jednog svijeta u drugi, s tom razlikom da u snu čovjek najčešće nije svjestan i kada se probudi ne zna da se u stvari vratio s putovanja, za razliku od smrti, gdje mu je sve jasno. Iz ova tri ajeta jasno se može shvatiti da suština smrti prema Kur’anu nije nestajanje, nepostojanje i završetak, već premještanje iz jednog svijeta u drugi. Treba još naglasiti da je također jasna i suština sna, s gledišta Kur’ana. Postalo je jasno da je san, iako je u tjelesnom i vanjskom pogledu obustavljanje prirodnih snaga, u duševnom pogledu ipak bijeg i povratak u unutrašnjost i nebeski svijet. Pitanje sna je, kao i pitanje smrti, s naučnog gledišta jedna od nepoznanica. Ono što nauka na ovom polju zna samo je dio fizičkih dešavanja koji se odvijaju na tijelu. Izvor: Islamski svjetonazor, Vječni život / Mutreza Mutahari
