Prema izvještaju Međunarodne novisnke agencije ABNA - Možda je Berlin postao previše samouvjeren pa nije vodio dovoljno intenzivnu kampanju za to mjesto. Ili je smanjenje njemačkog finansiranja određenih dijelova UN-a imalo tihi politički trošak, koji je uglavnom pao na teret zemalja Globalnog juga. Ili je možda njemački neuspjeh bio potaknut Rusijom kao odgovor na podršku Berlina Ukrajini. Ipak, i Portugal i Austrija, koje također podržavaju Ukrajinu, osigurali su mjesta u Vijeću sigurnosti.
Upravo u takvim trenucima počinju se oblikovati alternativna tumačenja kako bi objasnila ovakav razvoj događaja. Jedno od njih odnosi se na njemački stav prema Izraelu, posebno nakon oktobra 2023. godine.
Tu mogućnost je spomenuo ministar vanjskih poslova Johann Wadephul, koji je izjavio: „Činjenica da Njemačka uvijek mora polaziti od posebne odgovornosti prema Izraelu u bliskoistočnom sukobu možda nas je također koštala glasova.“
Na tu mogućnost ukazao je i Craig Mokhiber, bivši direktor njujorškog ureda Visokog komesarijata UN-a za ljudska prava (OHCHR). Međutim, ono što se ističe u Wadephulovim riječima nije ni tvrdnja da postoji uzročno-posljedična veza, niti njeno odbacivanje. To je prije stav koji liči na priznanje da dugogodišnja moralna orijentacija danas možda drugačije djeluje u promijenjenom diplomatskom okruženju. Istovremeno, u tome se može prepoznati i ono što je opisano kao „njemački kompleks mučenika“, koji povezuje „moralnu sliku o sebi“ sa osjećajem da je zemlja kažnjena zbog toga što je prihvatila takvu poziciju.
Veći dio tog svjetonazora ukorijenjen je u kolektivnom sjećanju Njemačke i onome što se smatra suočavanjem s vlastitim historijskim zločinima. Posebno nakon ponovnog ujedinjenja Istočne i Zapadne Njemačke 1990. godine, sjećanje na Šou (Holokaust) postalo je duboko institucionalizirano, nadilazeći same komemorativne prakse i ugrađujući se u državni identitet. Međutim, kada sjećanje postane prekomjerno institucionalizirano, ono počinje usmjeravati pažnju na neujednačen način.
Centralno mjesto koje zauzima Šoa koegzistira s drugim historijama nasilja koje su mnogo manje integrisane u simboličku srž njemačke javne kulture sjećanja. Njemački genocid u Namibiji između 1904. i 1908. godine, naprimjer, zauzima znatno manje prostora u moralnoj imaginaciji države. Isto važi i za približno 27 miliona sovjetskih građana koji su poginuli tokom nacističke invazije na Sovjetski Savez od 1941. do 1945. godine.
Unutar takve strukture, Izrael je postao sastavni dio njemačkog poslijeratnog samorazumijevanja kao nastavak historijske odgovornosti, a ne samo pitanje vanjske politike. Vremenom je to stvorilo gotovo neraskidivu povezanost između identiteta i politike.
Ipak, takva konfiguracija nije nastala jednostavno niti neposredno nakon rata. U prvim decenijama poslije 1945. godine, njemačko društvo i dalje je bilo obilježeno neujednačenim suočavanjem s vlastitom prošlošću. Javno prihvatanje kolektivne odgovornosti za genocid nad Jevrejima bilo je ograničeno.
„Još nisam pronašla Nijemca koji će priznati da je bio nacista“, izjavila je američka fotoreporterka Margaret Bourke-White, koja je nakon rata putovala Njemačkom i svoja zapažanja zabilježila u članku iz 1946. godine pod naslovom „Draga domovino, počivaj mirno“.
Treba imati na umu i činjenicu da su istraživanja javnog mnijenja u Zapadnoj Njemačkoj početkom pedesetih godina pokazivala da je samo mali broj građana izričito prihvatao odgovornost za sudbinu evropskih Jevreja, dok je značajan dio njih krivicu pripisivao samim Jevrejima.
U tom kontekstu, sporazum o reparacijama između Njemačke i Izraela iz 1952. godine, postignut za vrijeme kancelara Konrada Adenauera, nije bio samo moralni gest već i strateški čin reintegracije u zapadni poredak.
Taj mehanizam omogućio je da se nacizam zamišlja kao nešto izvan historijskog kontinuiteta Evrope, a ne kao pojava duboko ugrađena u njega. Istovremeno je omogućio da se arapski lideri koji su se protivili Izraelu predstavljaju kroz analogije s fašizmom. Egipatski predsjednik Gamal Abdel Naser, naprimjer, bio je nazivan „Hitlerom na Nilu“.
Slična logika prisutna je i danas u njemačkim raspravama o antisemitizmu. Javni diskurs često stavlja nesrazmjerno veliki naglasak na imigrantske zajednice, posebno one porijeklom s Bliskog istoka, uprkos činjenici da istraživanja dosljedno pokazuju kako krajnje desničarski akteri čine većinu počinilaca antisemitskih zločina.
Rezultat nije samo empirijska neravnoteža već i oblikovanje percepcije u kojem podrška Izraelu postaje isprepletena s demonstracijom demokratske legitimnosti. Dugo vremena takva konfiguracija proizvodila je malo međunarodnih trzavica.
Međutim, ta „ravnoteža“ počela se mijenjati nakon oktobra 2023. godine, a Berlin se našao suočen s promijenjenim međunarodnim okruženjem. Odgovor, odnosno pokušaj prilagođavanja, bio je slab i polovičan. Berlin je više puta naglašavao humanitarne brige i pozive na uzdržanost, bilo u Palestini ili Libanu, ali bez značajnije promjene u svom pogledu na Izrael.
Dok su Palestinci u Gazi masovno ubijani, njemačka vlada se protivila sankcijama Izraelu, usprotivila se tužbi Južne Afrike pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) za genocid protiv Tel Aviva te je tokom većeg dijela tog perioda nastavila isporuke oružja izraelskoj vojsci.
Na domaćem planu, to je bilo praćeno restriktivnim praksama prema aktivizmu vezanom za Palestinu, koje su povremeno po svojoj ozbiljnosti bile uporedive s mjerama koje Izrael primjenjuje protiv Palestinaca ili njihovih pristalica. Opravdanje za takve mjere uglavnom je bilo zasnovano na historijskoj odgovornosti i imperativu da se spriječi ponovno pojavljivanje antisemitizma u bilo kojem obliku.
Ipak, značajnija promjena nije unutrašnja već vanjska. Ona se ogleda u promjeni načina na koji se Izrael danas posmatra u dijelovima međunarodnog sistema.
Čak i u sredinama gdje je Izrael ranije imao stabilan i snažan položaj, poput Sjedinjenih Američkih Država, došlo je do promjena.
Prema istraživanju centra Pew iz aprila 2026. godine, američko javno mnijenje, posebno među mlađim generacijama, primjetno se udaljilo od ranijih stavova. Riječ je o zemlji u kojoj je sama riječ „Palestina“ nekada bila „politički osjetljiva“, kako je objašnjavao Edward Said.
U međuvremenu, nekoliko država počelo je preispitivati pitanje priznanja palestinske državnosti, dok Njemačka i dalje odlučno odbija priznati palestinsku državu.
I u samom Izraelu ovi trendovi postaju sve vidljiviji, iako se često tumače drugačije i uglavnom kroz prizmu antisemitizma.
Zabrinutost zbog diplomatske izolacije, bojkota i dugoročnog vanjskog pritiska ušla je u javni diskurs. Pozivanja na ekonomsku samodovoljnost i strateško prilagođavanje, uključujući Netanyahuova poređenja Izraela sa Spartom, ne odražavaju samopouzdanje već svijest o sužavanju međunarodnog prostora za djelovanje.
Njemačka, međutim, i dalje djeluje unutar moralnog okvira oblikovanog u ranijem historijskom trenutku, umjesto kroz jezik međunarodne političke percepcije koji se mijenja. To predstavlja oblik unutrašnje dosljednosti zasnovane na strukturi sjećanja, ali koja ne garantuje da će naići na odjek u promjenjivom međunarodnom poretku.
Kao rezultat toga ne nastaje nagli raskid, već postepeno udaljavanje: sve veći jaz između moralnog samopredstavljanja i načina na koji ga drugi akteri čitaju i razumiju.
Upravo u tom raskoraku rezultat glasanja za Vijeće sigurnosti dobija svoju simboličku težinu. Ne kao uzrok ili konačan dokaz, već kao trenutak u kojem neusklađenost postaje vidljiv pokazatelj napetosti između vanjske stvarnosti i unutrašnje slike koju država ima o sebi.
To se sve više doživljava kao gubitak međunarodnog kredibiliteta Njemačke, otkrivajući njenu rastuću nesposobnost da prati promjenjive globalne percepcije i očekivanja.
PIS Journal
Your Comment