Činjenica da sukob u Sudanu ostaje neriješen više od tri godine nije samo rezultat zastoja uzrokovanog vojnom ravnotežom na terenu. Ova situacija je direktna posljedica strukturne neaktivnosti međunarodnog sistema, licemjerja zapadnih sila usklađenih sa svojim finansijskim interesima i percepcije regionalnih aktera koji Sudan vide kao geopolitičko bojno polje.
Ravnodušnost međunarodne zajednice prema zločinima koje su milicije Snaga za brzu podršku (RSF) počinile u Sudanu u protekle tri godine predstavlja najkonkretniji dokaz neuspjeha globalne savjesti i multilateralnih mehanizama. Sudan, po strani u sjeni drugih geopolitičkih kriza usmjerenih na Ukrajinu , Gazu i rat u Iranu , efektivno se tretira kao ” zaboravljeni rat “, uprkos tome što su ga Ujedinjene nacije označile kao najveću humanitarnu i raseljavajuću krizu na svijetu .
Strašne razmjere razaranja u zemlji i međunarodna ravnodušnost očigledni su u ratom razorenim državama, gdje su opsada gradova od strane milicija RSF-a, korištenje gladi kao ratnog oružja , sistematsko seksualno nasilje i namjerno ciljanje civilne infrastrukture postali rutinske prakse za milicije.
Zastoj nepovjerenja
Duboko nepovjerenje koje sudanska država i narod osjećaju prema zapadnim silama nije ukorijenjeno u historijskim predrasudama, već u konkretnim praksama iskusnim iz prve ruke tokom trenutnog rata.
Najnoviji i najupečatljiviji primjer ovog nepovjerenja bio je očit na Berlinskoj konferenciji o Sudanu održanoj u aprilu 2026. godine, koju su zajednički organizovale Njemačka, Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Sjedinjene Američke Države, Evropska unija i Afrička unija.
Time što nisu direktno uključili zvaničnu vladu i vojno rukovodstvo, koji su legitimni predstavnici Sudana, u proces, organizatori konferencije zauzeli su pristrasan stav koji je “ignorisao legitimnost” sudanske vlade. Sudansko ministarstvo vanjskih poslova i premijer Kamil Idris zvanično su protestovali protiv ovog pristupa, bojkotovali konferenciju i okarakterisali isključivi format kao “kolonijalni pristup tutorstva” i “fatalnu grešku”.
Argument koji iznose zapadne sile kako bi opravdale isključenje sudanske vlade, naime, “izostavljanje iz ratova za legitimnost”, u stvarnosti je diplomatska dimna zavjesa osmišljena da zaštiti aktere koji direktno finansiraju zločine na terenu.
Dok je paralelni mirovni plan potpisan na Berlinskoj konferenciji pod vodstvom Abdalla Hamdokove građanske koalicije “Somoud”, Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE), navodni podržavalac RSF-a, također su dobrodošli za pregovarački stol. Ova situacija je s pravom pojačala percepciju u sudanskoj javnosti da Zapad pokušava nametnuti “rješenje od vrha prema dolje” putem vlastitih civilnih posrednika.
Sudanska vlada je optužila UAE za saučesništvo u genocidu pred Međunarodnim krivičnim sudom i Vijećem sigurnosti UN-a, dok administracija Abu Dhabija negira ove optužbe.
U međuvremenu, zapadne vlade su izdavale prazne, generičke izjave, poput “strana intervencija mora prestati”, bez eksplicitnog imenovanja ko su te “strane sile” koje pomažu RSF-u. Za sudansku državu, ova situacija je jasan primjer kako se međunarodno pravo i odbrana ljudskih prava instrumentaliziraju u interesu globalnog kapitala.
Najkonkretniji asimetrični razlog za sukob u Sudanu, koji ostaje neriješen više od tri godine, jeste obezbjeđivanje neprekidne vojne i logističke linije snabdijevanja paravojnih milicija RSF-a.
Sam obim ove mreže snabdijevanja dokazuje da RSF nije samo pobunjenička grupa, već međunarodni konzorcij kompanija s regionalnim imperijalističkim ciljevima. Interes za Sudan proizilazi iz strategije uspostavljanja “arhipelaga utjecaja” nad lukama na Crvenom moru, kontrole poljoprivrednog zemljišta i održavanja finansijske hegemonije putem sudanskog zlata.
Ka vojnoj dezintegraciji
Kako sadašnji rat ulazi u svoju četvrtu godinu, vojna realnost na terenu pokazuje da paravojna struktura prolazi kroz duboku unutrašnju eroziju i raspad. RSF, koji se oslanja na logiku plaćeničkih snaga, očekivanja brzog pljačkanja i heterogenih plemenskih saveza, počeo je pokazivati strukturne pukotine zbog produžavanja rata i strateške kampanje iscrpljivanja koju vodi vojska.
Najznačajnija prekretnica u ovom raspadu bila je predaja Abu Agle Keikela, najvažnijeg operativnog vođe RSF-a u saveznoj državi al-Džazira, u oktobru 2024. godine, pod garancijom amnestije koju je dala vojska. Keikelovo prebjegavanje nije samo urušilo vojnu odbrambenu strukturu milicija u toj regiji, već je omogućilo vojsci da brzo povrati strateška područja.
U aprilu 2026. general-major Al-Nour Ahmed Adam „al-Qubba“, jedan od najuglednijih osnivačkih komandanata RSF-a, potražio je utočište kod vojske zajedno s više od 50 potpuno opremljenih borbenih vozila, potvrđujući kraj jedinstva ciljeva unutar komandne strukture paravojne organizacije.
Nakon toga je u maju 2026. uslijedilo prebjegavanje brigadnog generala Ali Rizqallaha „Al-Savannah“, jednog od najbrutalnijih komandanata na frontovima Kartuma i Kordofana, koji je optužio rukovodstvo milicije za „nedostatak vizije, eksploataciju resursa, rasizam i nedisciplinu“ prije nego što je potražio utočište kod vojske.
Temeljna dinamika iza ovih pukotina jeste raspad plemenskih linija podjele. Savez plemena Rizeigat, koji je činio osnivačko jezgro RSF-a, pretrpio je smrtonosan udarac kada su milicije napale Mustarihu, historijsko uporište plemena Mahamid, i ciljale plemenskog vođu Musu Hilala.
Ovaj raskol na plemenskom nivou počeo je iscrpljivati najveći izvor ljudstva RSF-a na terenu. Obavještajni podaci koje su dali predati komandanti povećali su sposobnost vojske da izvodi precizne operacije protiv linija snabdijevanja milicija, tajnih skrovišta i mreža vanjske podrške.
Činjenica da načelnik sudanske vojske Abdel Fattah al-Burhan lično prima ove pojedince i koristi ih kao sredstvo psihološkog rata dodatno ubrzava trend dezertiranja unutar redova milicije.
Posrednički napori
Najveća prepreka rješavanju sudanske krize jeste fragmentacija i neiskrenost globalnih i regionalnih diplomatskih platformi. Mehanizmi posredovanja s više strana aktivni u Sudanu, poput Trojke i Kvadrilaterale (Quad), potpuno su lišeni zajedničke strategije i koordinacije.
Platforma Quad, koju čine SAD, Egipat, Saudijska Arabija i UAE, strukturno je paralizovana jer uključuje aktere koji podržavaju različite strane u ratu. Međunarodne organizacije poput Ujedinjenih nacija, Afričke unije i Međuvladine uprave za razvoj (IGAD), umjesto provođenja konkretnih mehanizama sankcija, zadovoljile su se stalnim ponavljanjem prazne retorike poput „Berlinskih principa“.
Dakle, šta međunarodne organizacije i svjetske sile čekaju u Sudanu?
Odgovor na to pitanje leži u politici međunarodnog sistema „čekaj i posmatraj“. Globalne sile čekaju da državne institucije i vojska Sudana budu potpuno iscrpljene, te da sposobnost države za suverenitet padne na minimum. Cilj je prisiliti zemlju na vještačku formulu podjele vlasti u kojoj su obje strane oslabljene i mogu opstati samo kroz vanjsku pomoć. Tako bi Sudan bio pretvoren u federalnu strukturu bez centralnog autoriteta, kojom se lako može manipulisati i koja svoje resurse, poput zlata i luka, nudi svjetskim tržištima jeftino i bez nadzora.
Tvrdnja da „ne postoji vojno rješenje rata“ zapravo je geopolitička zamka osmišljena da spriječi sudansku vojsku da potpuno demontira paravojne milicije i da zadrži strukturu milicije za pregovaračkim stolom kao legitimnog partnera.
Mapa puta za budućnost Sudana
Najtemeljnija i najbeskompromisnija procjena budućnosti Sudana jeste sljedeća: opstanak Sudana kao države moguć je ne kroz vještačke formule poput zapadnocentričnog „humanitarnog primirja“ ili „podjele vlasti“, već isključivo kroz bezuslovno obnavljanje državnog suvereniteta od strane zvanične vojske i potpuno raspuštanje paravojnih struktura.
Zato recept za stabilnost u Sudanu mora biti izgrađen na tri osnovna stuba.
Prvo, jedina garancija mira u Sudanu jeste integracija svih oružanih grupa pod jednu nacionalnu vojsku. Javni red se ne može uspostaviti ni u jednom scenariju u kojem RSF nastavlja postojati kao suvereni entitet.
Drugo, test iskrenosti međunarodne zajednice prema Sudanu leži u konkretnim sankcijama koje će uvesti kako bi prekinula vazdušne mostove i tokove oružja koje države pružaju milicijskim snagama. Sve dok vanjska podrška traje, posrednički ratovi regionalnih aktera će se nastaviti.
Treće, Sudan mora uspostaviti novi sigurnosni i razvojni pakt s regionalnim partnerima poput Turske, Egipta i Saudijske Arabije, koji poštuju njegov suverenitet i teritorijalni integritet, umjesto zapadnocentričnih „berlinskih formata“ usmjerenih na podjelu i kolonizaciju zemlje.
Principijelan stav Turske, oblikovan „moralnim realizmom“, usmjeren na očuvanje državnog kapaciteta i insistiranje da „rješenje za Sudan mora biti prepušteno Sudancima“, mora biti u središtu ovog novog okvira za rješenje.
Your Comment