Kada je Iran objavio da je preuzeo kontrolu nad Hormuškim moreuzom, bez obzira na to kako se ta kontrola planira provesti, stanje moreuza promijenilo se iz potpuno slobodnog plovnog puta u regiju kojom upravlja Iran. U takvim okolnostima, najveću zabrinutost ne izražavaju Sjedinjene Američke Države, već zemlje izvoznice nafte u Perzijskom zaljevu. Ovo pitanje je svakako najvažnije za Saudijsku Arabiju.
Godinama Saudijska Arabija pokušava da se etablira kao dominantna regionalna sila. Međutim, s obzirom na to da većina njenog izvoza nafte prolazi kroz moreuz, Iran – ili bilo koja druga zemlja – mogao bi smanjiti prihode kraljevstva i dobiti veliki adut ukoliko neprijateljstva eskaliraju.
Tokom prvih nekoliko sedmica rata, globalne brodske rute reagovale su na prijetnju zatvaranja moreuza. U prve dvije sedmice, pomorski saobraćaj oko Rta dobre nade, Bab-el-Mandeba i Sueskog kanala višestruko se povećao, donoseći sa sobom brojne nove rizike.
To je bila prirodna reakcija kako bi se izbjeglo zaglavljivanje u moreuzu. Ali ubrzo je postalo jasno da nijedna od tih alternativnih ruta ne može zaista zamijeniti moreuz. U takvim okolnostima Saudijska Arabija odlučila je aktivirati svoj rezervni plan – naftovod Istok-Zapad.
Promjena je bila brza. Do četvrte sedmice rata Saudijska Arabija je kroz taj naftovod prevozila 2,4 miliona barela nafte dnevno, što predstavlja povećanje od 320 posto u odnosu na period prije rata. Međutim, kako se preusmjeravanje ubrzavalo, brzo je postalo očigledno da i ova alternativa nosi vlastite opasnosti.
Naftovod Istok-Zapad predstavlja najvažniju saudijsku rezervnu alternativu Hormuškom moreuzu. On povezuje rafinerije na obali Perzijskog zaljeva u istočnoj Saudijskoj Arabiji sa zapadnom lukom Yanbu na Crvenom moru, gdje se nafta utovara u tankere. Odatle brodovi imaju dva izbora: krenuti kroz Sueski kanal prema Mediteranu i Evropi ili proći kroz tjesnac Bab-el-Mandeb prema Adenskom zaljevu i Indijskom okeanu, ka istočnoj Aziji.
Saudijska Arabija tvrdi da naftovod može prenositi oko 7 miliona barela dnevno. Međutim, Međunarodna agencija za energiju procjenjuje da je stvarna brojka znatno niža – između 3,5 i 5,5 miliona barela dnevno. Taj kapacitet je daleko manji od 20 miliona barela koji su ranije prolazili kroz moreuz.
Osim toga, rat je pokazao da ni ova alternativna ruta nije nužno sigurna. Prije svega, tu je sam naftovod. Izvještaji pokazuju da su i cjevovodi i njihove stanice za pojačavanje pritiska bili meta napada dronovima tokom rata, što je danima prekidalo protok nafte.
Drugi problem odnosi se na krajnju tačku ove energetske rute – Yanbu, regiju koja može biti laka meta raketnih i napada dronovima. Konačno, brodovi koji prolaze kroz Bab-el-Mandeb mogli bi lako pasti u ruke jemenskih snaga Ansarallaha, baš kao tokom rata u Jemenu kada je ta grupa otpora djelovala u znak podrške Gazi, stvarajući situaciju sličnu onoj u Hormuškom moreuzu. Ovi rizici, zajedno s rastućim regionalnim tenzijama nakon rata u Gazi, naveli su Saudijsku Arabiju i UAE da počnu tražiti načine da potpuno zaobiđu Hormuz.
U aprilu 2026. godine saudijska željeznička uprava najavila je pet novih trgovačkih ruta koje povezuju različite dijelove kraljevstva s Crvenim morem. Rijad i Abu Dhabi također su predstavili zajedničku inicijativu za stvaranje alternativnog koridora koji zaobilazi Hormuški moreuz. Ove nove morsko-kopnene rute povezivat će rafinerije nafte u saudijskom Dammamu s lukom Khor Fakkan u UAE-u, na Omanskom zaljevu. Koridorom će zajednički upravljati Mawani (Saudijska uprava luka) i GulfTainer, logistička kompanija sa sjedištem u Sharjahu. Mawani je također uspostavio pomorsku vezu s Bahreinom, omogućavajući pristup luci Kralj Abdulaziz u Dammamu.
Ipak, iako ove planirane alternative zaobilaze Hormuški moreuz, one ne rješavaju dugoročnu potrebu za diverzifikacijom energetskih ruta izvan Perzijskog zaljeva. U slučaju većeg sukoba između regionalnih aktera i drugih sila koje imaju utjecaj u Perzijskom zaljevu, ove nove rute jednako lako mogu postati mete.
Stalni pritisak na energetsku infrastrukturu Perzijskog zaljeva mogao bi prisiliti zemlje regije da pojačaju međusobnu saradnju u cilju šire diverzifikacije. Upravo tu postaje jasna potreba za uključivanjem većih igrača, iako same regionalne tenzije značajno smanjuju spremnost na dugoročna ulaganja.
Your Comment