Iran i arapsko proljeće (ČLANAK)

(Ahlul Bejt Novinska Agencija) - Iran kao zemlja sa bogatom kulturno istorijskom ulogom i zemlja nasljednica velikog Perzijskog carstva, sa najvećim rezervama nafte i zemnog gasa koje su po kvalitetu ubjedljivo na prvom mjestu u svijetu.Takav Iran, od svrgavanja sa vlasti Muhameda Reze Pahlavija 16.01.1979,  nalazi se pod budnim okom zapada, a razvoj nuklearnog programa za civilne svrhe i jačanje Iranske vojske, taj nadzor, naravno uz glavnu riječ Izraela, dovode do svih mogućih pokušaja rušenja vlasti u ovoj predivnoj zemlji, zemlji za koju se može reći da je jedna od rijetkih prestolnica ljudske civilizacije i kulture.Od dolaska na vlast Ruholaha Homeinia  01.02.1979. godine i talačke krize u 11. mjesecu iste godine, Islamska republika Iran nalazi se konstantno pod sankcijama, koje uvode Sjedinjene Američke Države i koje su još više uvećavane, do dana današnjeg.Međutim, pošto sankcije nisu davale rezultate, jer iranska privreda uz sve probleme uspijeva da status iranskog čovjeka održi veoma visoko, pokušalo se indirektno preko Sadama Huseina, doći do svrgavanja legitimne vlasti i uspostavljanja marionetske vlade koja bi služila kao paravan za isisavanje bogatstva ove države,kao u vrijeme nesretnog Šaha.Tako je Irak 22.06.1980. godine uz patronat SAD, V. Britanije i Izraela izvršio invaziju na tada još uvjek vojno nespremni Iran, pokušavajući zauzeti naftna polja Huzestan.Iako u tom trenutku znatno slabiji, Iran uspjeva zaustaviti iračku invaziju i iz ovog rata izlazi kao apsolutni pobjednik, prihvatajući rezoluciju UN br. 598 o obustavi vatre, a time rušeći želje svojih protivnika i dajući im do znanja da ova zemlja izrasta u jednog giganta, koji će se morati pitati za sva važna pitanja u regionu.Poslije ovog po Sadama Huseina, nesretnog rata iranska vlada upušta se opšte reforme, a među njima i reformu vojske.Problem kod vojne reforme nastaje kada Iranska vojska ne može zbog sankcija naći partnera za izvršenje modernizacije i usavršavanje svojih Oružanih snaga, što podstiče akciju razvoja vlastite vojne tehnologije i opreme.To se pokazalo kao pravi pogodak, jer iranska vojska počinje od 1992. godine proizvodnju vlastitih tenkova i oklopnih vozila.Takođe veoma veliki napredak je napravljen u izradi sofisticiranih raketa, treba napomenuti neke raketne sisteme kao što su Kovsar, Hut, Šahab, Fadžr-3 itd.Ova politika doprinosi da Islamska republika Iran ne zavisi čak ni u vojnoj opremi od bilo koje zemlje na svijetu, a posebno od zemalja koje je žele uništiti, na čelu sa Izraelom što je osnovni preduslov za vođenje samostalne politike i znatan činilac ravnoteže u regionu.Naveo sam sofisticirane raketne sisteme koje Iran razvija, shodno tome smatra se da upravo ova zemlja ima najveći broj raketa kratkog i srednjeg dometa i znatana je barijera bilo kakvom pokušaju direktnog napada od strane Izraela, kao najvećeg zagovornika ovog djelovanja.Iranska vojska se sastoji iz regularne vojske podjeljene na 3 grane.    Kopnene vojske (arteš) oko 350.000 pripadnika    Ratnog vazduhoplovstva (Niru Havaji) oko 18.000 pripadnika    Ratne mornarice (Niru Darjai) oko 18.000 PripadnikaI Korpusa Branitelja Islamske Revolucije (Garda) koja obuhvata sve tri grane i broji preko 125.000 ljudi.Sa ratom u Siriji iranska vlada je jasno prozrela cilj "Arapskog Proljeća" i apsolutno dala do znanja da bilo kakav pokušaj narušavanja njenih granica od bilo koga skupo će stajati, posebno Izrael kojeg će Americi predati u "Invalidskim" kolicima.Ova poruka je nagnala mentore ovih krvavih ratova na B. Istoku da taj scenariju unutrašnjeg sukoba nastoje instalirati i u Iranu.Međutim jednu stvar zaboravljaju, da vlast u Islamskoj republici Iran nije naivna kao vlade Iraka, Libije, Egipta i da ono što su zamislili teško će biti realizirati, jer ta ista vlast je dobro analizirala greške navedenih zemalja i dobro razradila odbranu i zaštitu svoje države.Još jedna stvar koja je i najbolji, možda pokazatelj snage iranske države, je bezrezervna podrška sirijskom predsjedniku Bašru Al-Asadu, izbjegavajući pokušaj uvlačenja u takozvani sukob Šiita i Sunita, već jasno određujući se prema Sirijskoj državi i svim njenim narodima i nacionalnim manjinama.Piše: H. S. / B. Z.