On je ujutro otišao kod Ibn Ašasa, zapovjednika od Ubjedullahovog povjerenja i obavijestio ga da se bjegunac krije u njegovoj kući. Ibn Ašas je radostan dječaka odveo kod Ibn Zijada i obavijestio ga gdje se Muslima krije. Ovu priču, sa ovim pojedinostima zabilježio je Taberi, jedan od prvih historičara, od Ebu Minhefa, koji vremenski nije bio mnogo daleko od ovog događaja. Da li su detalji događaji ovakvi kako su zabilježeni ili ne? Bog zna, ali ono što je jasno je to da kompozicija priče nije izmišljena.Čim je Ibn Zijad saznao za Muslimovo skrovište, poslao je Ašasa sa šezdeset ili sedamdeset ljudi da ga uhapsi. Muslim je bio u kući Taveh kada je čuo topot konja i glasove vojnika. Znao je da su došli da ga uhapse. U takvoj situaciji bio je dužan da prvo vlasnika kuće sačuva od opasnosti napadača. Zbog toga je brzo skočio i isukanim mačom napao na njih i istjerao ih iz kuće. Kada su Ibn Zijadovi vojnici vidjeli njegovu hrabrost i vještinu, popeli su se na krovove i izmorili ga kamenjem i vatrom. Na kraju su mu oduzeli mač, popeli ga na mazgu i odveli prema palati.Tako su Muslima doveli u palatu Ibn Zijada. Umor, napor, krvarenje rana i vrelina teško su ha iscrpili i ožednili. U dvorištu palate Ibn Zijada ugledao je vrč sa vodom. Rekao im je da mu dadnu malo vode. Jedan od onih ljudi koji svaki dan mijenja boju, a Bog zna koliko je do toga dana napisao pisama Huseinu ibn Aliju i podsticao ga da dođe u Irak, rekao je: „Nećeš okusiti ni kap ove vode sve dok u vatri Džehennema ne popiješ vrelu vodu!“Nakon što je ubio Hanija i Muslima, Ibn Zijad je naredio da oko njihovih nogu svežu konopac i tako ih voze ulicama Kufe. Ko zna, možda je nekoliko onih koji su sklopili zavjet sa ovim napaćenim muslimanom, bilo među njegovim ubicama nastojeći da se ovom službom oslobode sumnji i novom vladaru stave do znanja da su uvijek bili i da jesu pokorne sluge vladara silnika. Glasnici, kao potvrda istinitosti riječi u pismima, jedan za drugim su dolazili i prenosili spremnost stanovnika Kufe da se žrtvuju na Huseinovom putu i u osvajanju vlasti nisu imali dileme. Imam treba da ide u Irak. Tih dana Husein je saznao za drugi događaj koji je još više učvrstio njegovu odlučnost da napusti Hidžaz. On je saznao da su Jezidovi izaslanici stigli u Meku kako bi ga napali tokom obreda hadža i iznenada ubili. Preduvjeti za ustanak su u svakom pogledu bili spremni na sljedeći način:Prvo: On, kao i ona druga dvojica velikana i dostojanstvenika među Muhadžirima, nije sklopio zavjet sa Jezidom i nije zvanično priznao njegovu vlast. Prema tome, nije imao nikakvu obavezu, niti zakonsku odnosno šeriatsku a niti moralnu prema tom čovjeku koji je tvrdio da je vođa muslimana.Drugo: On se smatrao dostojnim liderstva nad muslimanima i to je činjenica da su pored javnosti i njih dvojica prihvatili Huseinov imamet.Treće: On je Jezida smatrao pokvarenim, razvratnim i nesposobnim čovjekom koji je samo lukavstvom, urotom i prijetnjom ili uz podršku stanovnika Sirije i njihovom slijepom podrškom prisvojio pravo koje ne zaslužuje.Četvrto: Jezidovo vladanje nad muslimanima i tvrdnja o hilafetu bio je jasan prekršaj, jer njegova vlast nije zasnovana niti na savjetovanju sa muslimanima niti na osnovu njegovih sposobnosti. Na taj način to je bila novotarija koju nije želio niti jedan uvjereni musliman.Peto: Nastojanje na uklanjanju novotarija i sprečavanje grijeha obaveza je svakog muslimana i on, koji je potomak i unuk Poslanika s.a.v.s., u tom pogledu ima obavezu veću od bilo koga drugog.Šesto: Odgađanje odvraćanja od zla dozvoljeno je onda kada neko nema silu adekvatnu za taj poduhvat. Zbog toga je on dvadeset godina mirovao u vrijeme vladavine Muavije koji je, također, kao i njegov sin prekršio prava muslimana. Međutim, sada kada je za njega pripremljeno dovoljno snaga, više ne treba odgađati. Treba što prije da stupi u borbu protiv takvog zla.Sedmo: Kao što smo već rekli, i Husein je kao i njegov otac bio čovjek vjere. On je svojim ustankom htio Božije zadovoljstvo i olakšanje muslimanima. On nije bio političar čiji je jedini cilj osvajanje moći-i to na bilo koji način.Vidjeli smo da je, kada je narod položio zavjet za Alijev hilafet, njegov prvi korak je bio uklanjanje Muavije sa vlasti u Damasku. I koliko god da su mu savjetnici govorili da taj posao treba odgoditi nekoliko mjeseci dok ne učvrste temelje svoje vlasti, on bi rekao: „Ne želim da Muavija i za jedan momenat vrši nasilje nad muslimanima.“Osmo: Kao što smo rekli, Husein je znao da ga Jezid ni u kom slučaju neće ostaviti na miru, i sada, kada nije prihvatio njegov zavjet i kada je iz Medine došao u Meku, poslao je ljude da ga iznenada ubiju za vrijeme hadža. Prolivanjem njegove krvi javljaju se dva zla u islamskom društvu: skrnavi se svetost Božije kuće na mjestu gdje su i životinje i ptice sigurni i gdje niko ne treba da ih napada, na tom mjestu ubili bi sina Poslanikove s.a.v.s. kćerke, a kao drugo ovakvim ubistvom njegova krvu se uzalud proliva.Kada su se osigurali ovi uvjeti, njegova dužnost je bila jasna. On treba da ide u Irak. Gdje i kada je Husein saznao za ubistvo Muslima? Ono što se čini tačnijim je da je vijest o ubistvu Muslima do Imama stigla danima prije njegovog susreta sa Hurom, i također ono što je jasno je to da je Hur bio zadužen da mu presiječe put i da pazi na njega dok ne dobije sljedeću naredbu od Ibn Zijada.Kada je Husein saznao za ubistvo Muslima i Hanija te ubistvo dva glasnika koje je poslao u Kufu da najave njgeov dolazak, sakupio je svoje saputnike. Na tom skupu je učinio ono što se očekuje od slobodara kao što je on. On je znao da neki od onih koji su mu se pridružili iz Hidžaza ili su mu pristupili tokom puta, ovaj put nisu odabrali radi Božijeg zadovoljstva. Imam Husein je htio da umiri njihovu brigu. Kada su muslimani sklopili zavjet sa Imamom, preuzeli su obavezu koju trebaju izvršavati do posljednjeg momenta. Imam je želio da ove ljude oslobodi te obaveze. Rekao im je: „Stigla mi je žalosna vijest. Muslim i Hani su ubijeni. Sljedbenici su nas napustili. Sada sami znate, ko god ne želi da do kraja bude sa mnom, bolje je da odabere svoj put i ode.“ Jedna grupa njih su otišli i to su bili neljudi koji su željeli ovaj svijet, dok je jedna grupa njih ostala i to su bili istinski muslimani.Na odmorištu Šeraf, karavan je nakon odmora natočio vodu i nastavio put do sredine dana. Odjednom, neko iz karavana je uzviknuo tekbir. Husein je upitao: „Spominjanje Božijeg imena u svakom slučaju je dobro, ali šta je razlog ovog tekbira?“ Čovjek je odgovorio: „Ispred nas se vidi palmovik.“ Ostali iz karavana su odgovorili: „ Nikada na ovom putu nije bilo palmovika, ono što vidiš sigurno je nešto drugo.“ Čim su krenuli naprijed i vidjeli bolje, jedan od njih je rekao: „Ono što vidimo su vrhovi kopalja i uši konja.“ Dakle, ono što su vidjeli je bila prethodnica neprijateljske vojske. Ljudi koji treba da se vesele i uzvikuju tekbire dočekujući svog dragog gosta, naoružali su se i spremili za rat protiv njega. Kakav čudan svijet! I koliko nepovjerljiv narod!Hur je prepriječio put Huseinovom karavanu. Imam je rekao: „ Ovi ljudi su me pozvali u svoju zemlju da uz njihovu pomoć uklonimo novotarije koje su se pojavile u Božijoj vjeri. Ovo su njihova pisma. Sada, ako su se pokajali, ja se vraćam.“ Hur je rekao: „Ja nisam od onih koji su pisali pisma niti o pismima išta znam. Moj vladar mi je naredio da te zaustavim gdje god da te nađem i da te odvedem kod njega.“ Jasno je da Imam Husein neće prihvatiti njegov proijedlog i da ovaj također neće pustiti Imama da se vrati u Hidžaz.Iako su, zapovjednik vojske i njihovi vojnici sa jedne strane spriječili Imama da nastavi put i prema njemu se odnosili kao prema zarobljeniku, sa druge strane kada bi došlo vrijeme namaza, priznavali su ga kao imama i za njim su klanjali namaz. To znači da on, ne samo da nije izašao iz vjere nego je kao musliman bio dostojniji predvodnik namaza od izaslanika aktuelnog vladara. Husein je želio da što prije stigne do Kufe jer je njegovim dolaskom u taj grad postojala mogućnost ponovnog okupljanja snaga, ali Hur to nije prihvatio i zaustavio ga je dok u vezi sa tim od Ibn Zijada ne dobije naredbu.Na kraju, obje grupe su prihvatile da dok pismo Ibn Zijada ne stigne, nastave kretanje u pravcu koji ne vodi niti u Kufu, niti u Hidžaz. I kao što znamo, stigli su do mjesta koje je danas poznato kao Kerbela. Huru je stiglo pismo od Ibn Zijada u kome mu naređuje da gdje god da mu to pismo stigne, zaustavi Huseina. U pismu se insistiralo da bude zaustavljen u suhom i bezvodnom području i da čeka do sljedeće naredbe.Među svim izvedenim oblicima koji su spomenuti za riječ „Kerbela“, možda je istini najbliži onaj koji kaže da je ova riječ nastala od dvije riječi „kerb“ što u aramejskom jeziku znači njiva, i riječi „al“ što znači Bog. U svakom slučaju ova izvedenica se vezuje za neko vrijeme prije ove tragedije. Od godine kada se ovaj tragični događaj desio riječ „kerbela“ se približila svom arapskom značenju „kerb“ što znači tuga i „bela“ što znači nesreća odnosno belaj. U nekim skorijim predajama čitamo da je Imam, kada je upitao za ime ovog mjesta i kada su mu odgovorili: „Kerbela“, rekao: „ Bože, utječem ti se od tuge i nesreće.“ Od dana kada se ovaj karavan zaustavio u ovom mjestu, Kerbela je postala poznata u historiji islama, tako da se može reći da poslije Meke nijedan grad nije toliko poznat. Od dana kada je Huseinov kabur postao mjesto hodočašća, ne može se naći niti ijedan sljedbenik ehli bejta koji ne želi da ga posjeti. I ranije su sljedbenici ehli bejta uz sav straj i opasnosti koje su vidjeli na ovom putu, nastojali da na ovoj zemlji proliju koju suzu i uz taj poklon učvrste svoje prijateljstvo sa šehidom koji je ondje ukopan.Koliko je ljudi koji su, odričući se imetka i života, nastojali da stignu do tog kabura i koliko je muškaraca i žena koji nisu uspjeli da stignu do tog mjesta i želju da ga posjete odnijeli na drugi svijet. I koliko je imetaka i njiva širom šiitskog svijeta poklonjeno i poklanja se za uređenje ovog mjesta. I malo će se naći poema i kasida u religijskoj književnosti u kojima se ne spominje Kerbela i imena šehida. Kerbela ne obuhvata samo Huseinov mezar. To je mjesti borbe istine i zablude i poprište borbe pravde sa nepravdom.Nastavlja se...
