(Ahlul Bejt Novinska Agencija) - Ujutro, sljedećeg dana, Ibn Zijad je otišao u džamiju i, kao što je od svog oca naučio, kratkom hutbom i ubitačnim rečenicama koje su ostavljale dubok utisak na lakovjerne i nepromišljene ljude, zastrašio ih je govoreći da im ukoliko budu neposlušni neće oprostiti, a ako budu okoristiće se njegovom darežljivošću. Potom je naredio da nadglednici svakog dijela grada pregledaju i naprave spisak stranaca i da budu oprezni kako neko ne bi napravio kakav prekršaj. Druga aktivnost mu je bila da sazna za Muslimovo skrovište da bi završio sa njim prije nego ovaj nešto preduzme. Pozvao je roba po imenu Makil i dao mu tri hiljade dirhema, rekavši mu: „Pokušaj da se upoznaš sa Muslimovim pristalicama i kada nađeš jednog takvog, reci mu da si jedan od šiita i da znaš da Muslim ovih dana treba pomoć i da mu želiš dati ovaj novac kako bi ga iskoristio u borbi protiv svojih neprijatelja.“Tih dana, dok je špijun Ibn Zijada odlazio kod Muslima ibn Avsedža, Muslim je iz Muhtarove kuće otišao u kuću Šerika ibn Avera. Šerik je bio cijenjen i poštovan čovjek i Ubejdullah ibn Zijad ga je mnogo poštovao. Kada je čuo da je Šerik bolestan, poslao mu je poruku da će navečeš doći da ga posjeti. Šerik je rekao Muslimu: „Ovaj čovjek mi dolazi u posjetu, i ti treba da ostaneš u skrovištu. Kada dođe u kuću i sjedne pored mene, ti ga napadni i ubij. Izaći ćeš napolje kada ja zatražim vode.“ Muslim je prihvatio, Ibn Zijad je došao u Šerikovu kuću i započeo razgovor sa njim. Šerik je zatražio vode i iščekivao kada će Muslim sa isukanim mačem izaći iz skrovišta, ali on to nije uradio. Šerik se uplašio da će izgubiti takvu priliku i počeo je da govori stih čije je značenje bilo: „Zašto iščekuješ?“ Pošto je taj stih ponovio nekoliko puta, Ibn Zijad se zabrinuo u uplašio da nešto nema iza zastora. Pitao je kakve su to riječi koje Šerik izgovara. Hani ibn Urve, koji se tada nalazio u Šerikovoj kući rekao je da je ovaj bolestan i da bunca te da je izgovaranje stihova upravo posljedica buncanja i bolesti. Međutim Ibn Zijad je ostao oprezan, ustao je i napustio kuću.Nakon Ibn Zijadovog odlaska, Šerik je upitao Muslima zašto ga nije ubio. Muslim mu je odgovorio: „Zbog hadisa koji je prenesen od Poslanika da čovjek vjernik nikada ne ubija iz zasjede.“Hani mu je rekao: „Da, ali da si njega ubio, ubio bi pokvarenjaka, razvratnika, silnika i spletkara.“ Na taj način je najveći neprijatelj Mualima, Huseina bin Alija, Hanija i Šerika izašao iz fatalne situacije u koju je svojom nogom došao, samo zato što jedan iskreni musliman, čistog ubjeđenja, koji nije mislio ni o čemu drugom osim o ispravnom izvršenju odredbi vjere, nije htio da zbog svoje sigurnosti i uspjeha misije koju je imao, prekrši jednu od odredbi vjere. Iako je poštivanjem te odredbe njegova budućnost i budućnost osobe koja ga je poslala dovedena u opasnost.Nakon Šerikove smrti, Muslim je otišao u Hanijevu kuću. Makil mu se također priključio i svaki dan prije svih odlazio u Hanijevu kuću a posljednji bi izlazio iz nje. Na taj način je imao potpune informacije o aktivnosti Muslima i njegovih pristalica, a te informacije je prenosio Ibn Zijadu. Saznavši za Muslimovo skrovište i informacije o njegovim prijateljima i pristalicama, Ibn Zijad je pošao u akciju. Pozvao je Hanija i kada se ovaj suočio sa Makilom, ostao je zatečen. Makil je stao pred njega i pitao ga: „Hani, poznaješ li me?“ Odgovorio je: „Da, poznajem, pa ti si najveći licemjer!“ Pošto je shvatio da je negiranje beskorisno, rekao je: „Ja Muslima nisam pozvao. On je iznenada došao u moju kuću i sada, čim se vratim istjerati ću ga.“ Međutim, Ibn Zijad to nije prihvatio i rekao mu je da neće biti oslobođen dok ga ne preda. Da je Ibn Zijad oslobodio Hanija, možda bi Hani od Muslima zatražio da ovaj napusti njegovu kuću. Ali prihvatanje odnoga na čemu je insistirao Ibn Zijad za Hanija je bilo nemoguće. Istaknuti i poštovani šejh nikada nije mogao podići gosta od svoje sofre i predati ga njegovom neprijatelju i tako na sebe, svoje potomke i pleme navući veliku sramotu. Došlo je do dugog razgovora, nekoliko prisutnih je posredovalo kako bi Hanija možda nagovorili da Muslima preda Ibn Zijadu, ali on to nije prihvatio. Ibn Zijad ga je pozvao kod sebe i štapom koji je imao kod sebe jako ga udario po glavi i povrijedio mu lice. Zatim je naredio da ga zatvore. Do plemena Mazhidž stigla je vijest da je Ibn Zijad ubio Hanija.Pripadnici plemena su se okupili oko palate. Ibn Zijad se uplašio i pozvao je sudiju Šurejha, rekavši mu da ode u ivjeri se da je Hani živ i da poslije sve isšriča okupljenim ljudima. Šerih je otišao u zatvor i našao Hanija ranjenog i krvavog, ali kada je izašao pred narod samo je rekao da je Hani živ i da se vrate svojim kućama, a oni su to i učinili. Na taj način, ovim lažnim svjedočenjem sudije muslimana koji je vjeru prodao za ovaj svijet, pristalice Hanija i Muslima su izgubili još jednu priliku. Tog dana, kada su ovi ljudi opkolili palatu, osim nekoliko službenika, niko nije bio sa Ibn Zijadom i da su se samo malo organizovali, mogli su skončati sa Ibn Zijadom.Čim se po gradu proširila vijest i hapšenju i zatvaranju Hanija, Muslim je znao da više ne može čekati, da mora izaći iz skrovišta i započeti borbu. Zato je poslao svoje glasnike da obavijeste ljude. Zabilježeno je da se od 18 hiljada onih koji su sklopili zavjet sa njim, odazvalo samo 4 hiljade. Glasnici su uzvikivali parolu: „O pomognuti, usmrti!“ i sa svih strana pozivali Muslimove prijatelje. Muslim ih je podijelio u grupe i svaku grupu predao nekom od istaknutih šiita. Jedna od ovih grupa je otišla prema palati Ibn Zijada. Prema onome kako je zapisano, kada su napadači stigli, u palati je bilo samo dvadeset ili trideset osoba, dostojanstvenika Kufe kao i porodica Ibn Zijada. Međutim, radilo se o onoj vrsti ljudi koji prvo nešto učine a potom razmišljaju o onome što su učinili.Kada je Ibn Zijad shvatio da je u problemima, od onih dostojanstvenika Kufe koji su bili sa njim izabrao je nekoliko i poslao ih da ubijede narod da se raziđu. Pošto su imali iskustvo, oni su znali kako se mogu smiriti uzbuđeni i neorganizovani, pobunjeni ljudi. Svaki od njih je otišao do jedne grupe i pitao ljude: „Šta želite? Šta radite? Zar ne znate da sutra stiže sirijska vojska? Zar ne znate da se ne možete suprotstaviti sirijskoj vojsci. Ako ova vojska stigne do Kufe sve će vas uništiti.“ U tom momentu nije nikoga bilo da promisli da je sirijska vojska zauzeta bitkom oko glavnom grada, Damaska, Egipta, Hidžaza i drugih mjesta spremnih na pobunu i čak, pod pretpostavkom da je takva vojska krenula i da je spremna, za mjesec dana nije mogla stići do Kufe. Prijetnje ovih bogataša i licemjernih poglavara ostavile su svoj trag i sa svake strane roditelji su trčali i svoju djecu vraćali u dom.Rezultat je bio da od 18 hiljada koji su sa Muslimom sklopili zavjet za život, pred mrak ih nije ostalo više od trideset, a kada je klanjao jaciju namaz, više niko nije bio uz njega. Ibn Zijad i njegovi saradnici toliko su se bili uplašili mase ljudi da ni nakon što su oni napustili Muslima i nakon što se galama stišala, nisu imali hrabrosti da napuste palatu. Mislili su da su Muslim i njegovi prijatelji upotrijebili ratnu zamku, da žele da ih izvuku iz njihovog skrovišta i da ih pobiju. Nakon što je prošao jedan dio noći i nakon što su vidjeli da po njih niko ne dolazi, poslali su bakljonoše da pretraže okolinu. Međutim, što su više tražili, shvatali su da nema ničega. Vratili su se i obavijestili Ibn Zijada da oko njih nema nikoga. Pošto je bio siguran da su stanovnici Kufe napustili Muslima, dvojicu svojih saradnika je poslao da kroz ulice obavijeste narod da se u džamiji treba klanjati jacija namaz i da oni koji ne dođu neće biti sigurni. Ubrzo je džamija bila prepuna ljudi. Ibn Zijad se popeo na minber i uz prijetnje i dodvoravanje prisutnima rekao: „Ljudi, vidjeli ste kakvu je uzbunu u gradu podigao onaj nerazumni Akilov sin i kako je narušio sigurnost grada. Znajte, ko god tog čovjeka pusti u svoju kuću i ko god bude znao njegovo skrovište a ne obavijesti vlast, njegova krv je halal.“ Zatim se okrenuo zapovjedniku svoje straže i rekao: „Husejne bin Tamime! Mati te ožalila, ako ti Muslim izmakne iz šaka! Ti imaš dozvolu da uđeš u svaku kuću u Kufi i izvršiš pretres!“Pošto je klanjao akšam namaz i uvidio da je ostao sam, Muslim je krenuo ulicama Kufe. Gdje god da je išao na svom putu bi vidio neku grupu koja čuva prolaze i traga za njim. Na kraju je ušao u jednu slijepu ulicu. U toj ulici je, teško izmoren, zakucao na vrata i od vlasnika kuće, žene po imenu Tavah zatražio vode. Žena mu je dala vode a zatim od njega zatražila da ode svojoj kući jer njegov ostanak pred kućom u kojoj nema muškarca nije bio primjeren postupak. Muslim je bio primoran da se predstavi ovoj ženi koja je bila sljedbenik Alija. Ona ga je uvela unutra i sakrila. Međutim, kada je njen sin vidio neobično ponašanje majke, postao je sumnjičavi uz ispitivanje i insistiranje saznao da se u njegovoj kući krije onaj za koji traga Ibn Zijad.Nastavlja se...
