Ljudi su prihvatali ono što se odnosilo na nebesku Objavu, a tamo gdje se uplitalo mišljenje ljudi, Poslanik je to prihvatao. Kod različitih mišljenja i donošenja suda njegovo mišljenje je bilo konačno i izvršno. Nakon Poslanika, iako je došlo do razgovora oko vladavine koji se i danas, hiljadu i četiri stotine godina kasnije, vodi između različitih islamskih mezheba, ipak svi smatraju da nasljeđivanje nije faktor vladavine kod muslimana.Ako šiiti smatraju da je nakon Poslanika, Ali bio dostojan hilafeta, to je zbog njegovog znanja, njegovog prvenstva u prihvatanju islama, njegovog nastojanja na putu vjere, njegove bogobojaznosti u poslovima predvodništva i njegove pravednosti prema muslimanima, a ne zbog njegove rođačke veze sa Poslanikom. Šije, koje nakon Alija, smatraju da su jedanaest njegovih potomaka dostojni vođstva, zastupaju takav stav zbog vjere u bezgriješnost tih imama, i da je njihov imamet određen od Boga.Tačno je da je Ebu Bekr odredio Omera za halifu, ali izgleda da je za njega taj položaj postao zvaničan onda kada su Muhadžiri i Ensarije potvrdili taj Ebu Bekrov čin. Kada je Osman narodu pokazao pismo Ebu Bekra i pitao da li prihvataju za halifu onoga, čije ime je Ebu Bekr spomenuo u ovom pismu, predvodnici Muhadžira i Ensarija su prihvatili. Na taj način je u izboru Ebu Bekra i Omera ispoštovana jedna vrsta pozivanja na opći stav naroda. Nakon Omera, također hilafet nije naslijedio njegov sin. Šest osoba koje je Omer odredio kao članove vijeća izabrali su Osmana i muslimani si također prihvatili odluku vijeća. I Alija je, prema jednim navodima na dan ubistva Osmana, a prema drugim nekoliko dana nakon uvjeravanja i razmjene mišljenja izabralo vijeće Muhadžira, Ensarija i drugih muslimana. Dakle, kao što vidimo u periodu od dvadeset i pet godina nakon Poslanika, jedna grupa ljudi koji su zbog svoje prošlosti u islamu i truda na putu vjere, u očima muslimana imali duhovni ugled, kao svojevrsni predstavnici drugih, birala je vladare.Za čitav se taj period Ali, koji je prema mišljenju šiita, nakon Poslanika trebao biti halifa, radi očuvanja jedinstva riječi islama i poštivanja općeg interesa muslimana, slagao sa ostalima. Ovo pravo ozbora za muslimane je toliko smatrano prirodnim i očitim da su se smatrali pozvanim da kažu kako imaju pravo i da prekrše svoj zavjet s halifom ukoliko ovaj ne bude poštovao opći interes.U bici na Sifinu među muslimanima se pojavila prva novotarija. U momentima kada je Muavija vidio da je njegov poraz naspram Alijeve vojske neupitan, on je upotrijebio svoje poznato lukavstvo, postavio je listove Kurana na vrhove kopalja i pozvao narod Iraka da prihvati Božiju presudu. Prvo je Ali upotrijebio svu moć koju je imao da uvjeri svoje prijatelje da Muavija i Ibn As nikada nisu željeli i ne žele sud Kurana i da su ovu prevaru smislili zato što su vidjeli da će bitku sigurno izgubiti. Međutim, oni su to prihvatili i na kraju njegovi vojnici su ga primorali da pozitivno odgovori na poziv Muavije, na što nikako nisu imali pravo. Ako zanemarimo pitanje Imameta i negovo utemeljenje, vijeće Muahdžira i Ensarija je izabralo Alija za halifu. Metoda iz vremena Ebu Bekra, Omera i Osmana davala je Ensarijama i Muhadžirima to pravo. I Sirija i svi mimo Sirije trebali su prihvatiti tu odredbu. Muavija je izbjegao položiti zavjet Imamu svoga vremena i pored toga zaratio je s njim. Prema sudu Kurana muslimani treba da ratuju protiv njega dok se ne preda. Niti su muslimani sumnjali u izbor vladara da bi Kuran otklonio njihovu sumnju, a niti su imali pravo da ovlaste Ibn Asa i Abu Musa Ašarija da kažu da li njihov izabrani vladar ima pravo da vlada ili ne. Na taj način Muavija je na osnovu zastupništva, koje nije bilo ispravno, stigao na vlast. Njegova vladavina nije slična vladavini nijednog prethodnika, niti su se Muhadžiri složili sa njegovim hilafetom, niti Ensarije, a niti narod Egipta i drugih pokrajina podložnih islamskoj vlasti.Omer se uvijek zbog Muavije i njegovog oca brinuo za muslimane. Kada je Omer otišao u Siriju, on i Abdurahman ibn Avf jahali su na magarcu. Muavija je sa raskošnom svitom naišao na njih i nastavio dalje, ne poznavši Omera. Kada su mu rekli da na magarcu jaše halifa, vratio se i sjahao. Omer se nije obazirao na njega. Muavija je nastavio da ga prati pješke. Abdurahman je rekao Omeru:“Umorio si Muaviju“. Tada mu se Omer okrenuo i rekao:“Muavija, putuješ sa tolikom poslugom i opremom! Čuo sam da ljude dugo ostavljaš da čekaju pred tvojom kućom dok im dadneš dozvolu za ulazak?“Muavija je u prvih deset godina svoje vladavine nastojao da ukine princip izbora vladara od strane naroda i konačno zanemari stav muslimana u izboru vlasti. Još nije bilo prošlo dvadeset godina od posljednjeg obraćanja javnom mišljenju u o izboru halife, kada se javila još jedna novotarija u islamu, novotarija koja je odjednom promijenila sistem islamske vlasti. Vladar muslimana je izabran na način da se pri tome nije poštovao ni Bog a niti narod. Nije prošlo ni četrdeset godina od Poslanikove smrti kada je oživljen još jedan od predislamskih običaja. Kao što je u plemenskom sistemu običaj, kada god poglavar plemena umre, njegovo mjesto zauzima njegov najstariji sin i Muavija je odlučio da oživi ovaj običaj.Pedeset i pete godine po Hidžri uputio je pisma u velike gradove i od njih tražio da u Damask pošalju svoje predstavnike na savjetovanje o vladavini Jezida. Riječi ovih izaslanika pokazuju do koje se mjere zajednica bila udaljila od muslimanskih principa. Ili, u najmanju ruku, pokazuje kako su ovi izaslanici prodali svoju vjeru radi unapređenja ovog svijeta za druge. Jedini odgovor u kome se može osjetiti malo protivljenja bile su riječi Muhameda bin Amra bin Hazma, izaslanika Medine, koji je rekao:“Jezid je bogat čovjek prosječne pameti. Bog će svakog vladara ispitati o njegovom odnosu prema njegovom narodu. Boj se Boga i gledaj koga ćeš postaviti da vodi poslove umeta Muhamedovog.“ Muavije mu je rekao:“Ti si čovjek savjetnik! I učinio si prema svojoj dužnosti, ali osim mog sina i njihovih sinova (Beni Hašim) niko više nije ostao. Ja svog sina volim više nego njihove sinove. Odlazi od mene!“ Drugi su također znali svoju dužnost i hvalili su Jezida govoreći da ima one osobine koje nije posjedovao, a nosu govorili o onim koje jeste. Takmičenje u skrivanju istine i prodaji vjere stiglo je do posljednjeg nivoa. Veliku većinu stanovništva šezdeset i prve godine po Hidžri činili su oni koji su rođeni u vrijeme vladavine Osmana, a pred kraj Alijeve vladavine su dostigli zrelost, dok su u periodu vladavine Muavije ušli u društvo i društveni život. Oni su imali nejasna sjećanja o onačinu na koji je Muavija došao na vlast i ono čemu su samu svjedočili bio je dolazak Jezida na vlast. Možda je za ove ljude, u određenoj mjeri bilo prirodno da misle kako je svako protivljenje Jezidu narušavanje islamskog društva. Ono što znamo iz Jezidovog života jeste to da nije imao ispravan odgoj. Kada je Muavija čuo njegovu majku kako govori:“Više voli oblačiti ogrtač i živjeti u šatoru nego ostati u palati sa skupocjenom odjećom“, poslao ju je zajedno sa djetetom u njeno pleme. Jezid je tamo stekao pustinjski odgoj, niti je sticao obrazovanje niti neke vještine. Pošto je odrastao među nomadima, imao je tečan govor i lijepo je skladao pjesme. Međutim, ono što nije poznavao bilo je muslimansko učenje i islamsko pravo. Siguran i miran život, lov i igr sa psima os njega su stvorili pohotnog i raskalašenog čovjeka. Na žalost, Muavijina autokratija, tokom dvadeset godina vladavine iz njegove blizine udaljila je sposobne ljude privršene vjeri. Tako da su u drugoj deceniji njegove vladavine, ljudi iz njegove okoline, ili zbog porodičnih odnosa ili zbog očuvanja svoje pozicije, izbjegavali da ga savjetuju ili da u njegovom prisustvu progovore istinu. Čim se Jezid iz Havarejna vratio u Damask, zapazio je da je okružen ulizicama bez vjere, bezvoljnim i što je bilo gore od svega glupim ljudima.Ovdje se čini potrebnim da analiziramo stanje u velikim islamskih gradovima i stanovnike tih gradova na kraju Muavijine i na početku Jezidove vladavine.Damask : Stanovnici ove pokrajine, od onog dana kada su primili islam, kao svoje vladare vidjeli su Halida ibn Velida, Muaviju ibn Sufijana i Dahaka ibn Kajsa. Primjer pravog muslimana u njihovim očima bili su ljudi tog kalibra i odredbe Kurana su tretirali kroz ponašanje i djelovanje ovih namjesnika i vladara. Muavija je svome sinu o stanovnicima Damaska rekao sljedeće: “Stanovnike Sirije stavi ispred sebe. Ako se bojiš napada neprijatelja, njih pošalji u borbu. Ali čim završe svoj zadatak, ne dozvoli da ostanu izvan Sirije, brzo ih vrati njihovim kućama, da ne prime uticaj od stranaca.“ Od trideset i pete godine po Hidžri kada je Osman ubijen u Medini, a Ali postao halifa, Muavija je postepeno uvjerio stanovnike Sirije da je Ali bio umiješan u ubistvo halife muslimana. I pošto se Muavija digao radi osvete njegove krvi i izvršenja Božije odredbe i od Alija zatražio da preda ubice kako bi im se osvetio, ovaj je izbjegao da to učini. Na taj način neprijateljstvo prema Aliju je dobilo vjersku dimenziju.Meka : Ovaj grad se u događajima 61. Godine po hidžri povukao u stranu, i otprilike zauzeo poziciju posmatrača. Ovakvo povlačenje je imalo nekoliko uzroka. Jedan je taj što je Ibn Zubejr od ranije od Meke napravio svoju bazu pa mu je dobar dio stanovnika Meke i Hidžaza bio privržen. Drugi razlog je taj što je Muavija, u posljednim godinama svoga života, posebno nakon što je odlučio da postavi Jezida za svog nasljednika, mnogo veličao sinove Poslanikovih prijatelja, Muhadžira i Ensarija. Kada se Husein iz Meke uputio u Irak, osim dvije tri osobe koje su prema njihovim riječima htjele da ga dobronamjerno odgovore od putovanja, i osim izaslanika Meke koji je bio zabrinut zbog njegovog puta, niko drugi nije rekao ni riječ odobravanja niti protivljenja.Medina : Medina je također tokom pola stoljeća doživjela značajne promjene. Medina je bila prvi grad čiji su stanovnici iskrena srca prihvatili Poslanikov poziv. Ovaj grad je trideset i pet godina bio poslovni centar muslimana i mnogi velikani islama su u njemu živjeli i umrli. Ensarije, koji su bili od Jemanskih Arapa, pozvali su Poslanika iz Meke u Medinu. Oni su mu pomogli da pobijedi Kurejšije i otvori vrata Meke. Kada je Husein iz Medine otišao u Meku, kod ljudi se nije zapazila neka značajna reakcija i to pokazuje da su stanovnici Medini u to vrijeme davali prednost komforu u odnosu na pokret i podnošenje tegoba. Prirodno je da su Huseinovi rođaci i njegovi sljedbenici koji su boravili u Medini bili zabrinuti za njega, ali kada je karavan krenuo iz Medine, osim njegovih najbližih rođaka i članova porodice, niko drugi ga nije pratio.Nastavlja se...
