U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!
Ala hume sali ala Muhammed ve ali Muhammed
Čovjek htio ili ne htio čini dio društva u kojem živi. Još se kaže da je čovjek po stvaranju, po prirodi zapravo društveno biće. I u svojoj nutrini osjeća potrebu da bude sa drugim ljudima. A samoća mu ne prija, samoća ga pritišće. Same njegove potrebe su široke. I sam nije u stanju da ispuni sve te svoje potrebe. Prema tome gdje god da pogledamo vidjet ćemo da su se ljudi okupili jedni oko drugih. Ako pogledamo stanje u gradovima, ljudi kada idu , obično idu s nekim, obično u parovima hode ai kada stoje nikada neće stajati sami uvijek stanu gdje ih se okupi troje ili četvoro. Osjećaju u svojoj nutrini da trebaju biti sa drugim ljudima kako bi uspokojili svoju dušu i svoju prirodu.
A u stvarnosti i jeste tako jer je Bog stvorio ljude upravo na način da ispunjenje njihovih potreba je u njihovim rukama, odnosno ispunjenje potrebe jednog čovjeka je u rukama drugog čovjeka. Jedni prema drugima da iskazuju pažnju i ljubav i jedni drugima da budu iskušenje. Sam Bog nam poručuje. Bog je u stanju da da obilnu opskrbu siromašnima a On putem njih iskušava bogate. I u našim dovama nikada se neće naći zahtjev u kojem bi bile riječi Bože učini me potpuno neovisnim o drugim ljudima. A to je zapravo nemoguće upravo zbog načina na koji smo stvoreni i zbog prirode u kojoj smo stvoreni i ona nas tjera na to da trebamo jedni druge i od te zbilje se ne može umaći. I u jednoj predaji od Hzr. Alije u njegovoj oporuci svome sinu kaže se – I vodi brigu o porodičnim vezama ne prekidaj porodične veze, jer ukoliko ti zaboraviš svoju širu porodicu, oni su malu štetu pretrpili jer iz njihove skupine se izdvojio samo jedan dio dok je tvoja šteta ogromna jer si se ti odvojio od cijele te skupine i izgubio si cijelu tu skupinu i onda oni oni ti ne mogu pomoći u ispunjenju bilo koje tvoje pogtrebe, dok ono ispunjenje njihovih potreba koje si ti mogao ostvariti je neznatno. I naša šteta i naša korist su prožeti našim međusobnim vezama. Isto tako i sreća pojedinca je usko vezana za sreću društva i obrnuto nesreća pojedinca vezana je za nesreću društva.I među nama se neće naći niko razuman ko će tvrditi da mu ne trebaju drugi ljudi da je njegova sreća u njegovim rukama neovisno o vezama i odnosima sa drugim ljudima kao što ni društvo ne može tvrditi da je u potpunosti sigurno od njegovog djelovanja i da može reći – Nek radi šta hoće on je pojedinac a mi smo društvo i nama ne može pričiniti nikakvu štetu. zato što su dobra djela npr. itekako utjecajna u društvu. Utjecaj dobrih djela se osjeti u društvu. U predajama stoji da u posljedicama dobrih djela ljudi uživaju čak i životinje i biljke. Kao što i posljedice naših ružnih djela osjećaju i životinje a imamo bezbroj primjera za to. I loše djelo koje čovjek počini ne ostavlja utjecaj samo na njega već ostavlja utjecaj na njegovu bližu i na njegovu dalju okolinu. na njegove najbliže ostavlja sigurno više traga nego na široku okolinu, ali njegove posljedice nisu samo ograničene na počinioca tog djela. Isti je slučaj i sa dobrim djelima.
Kao što je čovjek odgovoran za sebe kao što je odgovoran za priskrbljivanje svoje sreće na ovom svijetu isto je odgovoran za društvo u kojem živi i za sreću i za blagodatno stanje društva u kojem živi. O značaju, odnosno utjecaju pojedinca na društvo, poslanik je jednom svojom predajom pokazao primjer ljudi koji su sjeli u čamac i plove more. Jedan čovjek koji je u tom čamcu. Uzme sjekiru i tom sjekiru ispod sebe udara po dnu tog čamca. Pa ga pitaju šta to radiš, on im kaže šta vas briga ja svoje mjesto ispod sebe uništavam čamac ne diram vaša mjesta. A logično je ukoliko se ošteti čamac na tom mjestu svi koji su se ukrcali na taj čamac biće potopljeni. Prema tome neko treba da zaustavi tog čovjeka i da mu ukaže na činjenicu da ukoliko ošteti taj čamac i ukoliko u taj čamac provali voda neće potopiti samo sebe već sve one koji su u tom čamcu. U društvu postoje pojedincii koji čine greške koji čine grijehe. Čovjek treba da se kontroliše, treba da se zauzda koliko god je to moguće da se kloni grijeha. Ukoliko čovjek vidi da neki članovi njegove zajednice društva u kojem živi čini grijehe onda treba da ga spriječi. Ukoliko to nije u stanju onda u svom srcu u svojoj duši treba da se da prezre to njegovo djelo i da se obrati Bogu riječima : Bože ja nemam ništa s ovim što on čini. Ukoliko posjeduje sposobnost da spriječi tog čovjeka u griješenju to je njegova obaveza, međutim ukoliko realno to nije u mogućnosti, onda u svom srcu mora mrziti to djelo. U suri Nur 19 ajet – Oni koji žele i vole da se među vjernicima raširi pokvarenost imat će bolnu patnju i na ovom i na onom svijetu. U tom ajetu koji smo naveli ukazuje se na samu činjenicu da neko voli da želi da se među vjernicima raširi pokvarenost i ta njegova volja i ta njegova težnja biće uzrokom bolne patnje i na ovom i na onom svijetu, a u jednoj predaji od poslanika kaže se da ukoliko čovjek bude prisutan na mjestu na kojem neka grupa čini neki grijeh pa u svom srcu sam sebi omrzne taj grijeh on neće biti pitan za to činjenje grijeha a čak onaj koji i ne bude prisutan kada se neki grijeh čini, a u svom srcu i u svojoj duši je zadovoljan da se taj grijeh čini, upisuje se u skupinu onih koji su činili taj grijeh.
Sadržaj ovog rivajeta potvrđuje i predaja od Hzr. Alije – Onaj koji je zadovoljan djelovanjem ljudi jeste dio tih ljudi. A činili oni dobro ili činili oni zlo. Ako čine dobro i njemu se pripisuje zasluga za to dobro ako je zadovoljan s tim djelom. Ukoliko oni čine zlo, a on je zadovoljan s tim onda se i njemu pripisuje zasluga za to zlo, odnosno kazna za to zlo.
Od Hzr. Sadika se prenosi jedno njegovo govorenje gdje on kaže da oni koji nisu bili prisutni na dan ašure, odnosno nisu bili na Kerbeli kada je pobijena skoro čitava poslanikova porodica a zadovoljni su tim činom, spadaju u skupinu onih koji su počinili to nedjelo. U Kur'anu se prenosi da je poslanik Salih a.s. bio poslan jednom nevjerničkom narodu pa su oni da bi mu povjerovali tražili od njega d im donese neko čučdo kao dokaz svog psoalnstva i na taj njihov zahtjev Bog je odgovorio slanjem jedne deve koja je izašla iz brda. I dalje u Kur'anu se kaže ovo je dokaz Božiji vama . Dokaz Božije moći i dokaz poslanstva poslanika Saliha a.s. pa pustite je neka se napas na vašim pašnjacima i neka se napaja na vašim izvorima. Međutim, grješnici toga naroda nisu mogli podnijeti čak ni to da ta deva kao Božiji dokaz pase na njihovim pašnjacima i da se napaja na njihovim pojilištima. Pa ta deva bila je jedna od hiljadu deva koje su pasle na njihovim pašnjacima. Oni su se koristili mlijekom te deve. Međutim, ona je grješnicima bila trn u oku, upravo zato jer je bila dokaz Božiji i kao takva ukazivala je na moć Božiju i na istinitost poslanstva Hzr. Saliha i oni odluku doniješe da je zakolju. Poslali su jednog svog pristašu i on je zaklao devu.
Kaže se u Kur'anu – I oni je zaklaše. Dakle ovo je ona predaja od Hzr. Sadika vezano za događaj na Kerbeli i on to pojašnjava navođenjem primjera iz Kur'ana. Hzr. Sadik kaže oni su poslali jednog čovjeka da je zakolje, ali se u Kuranu kaže – Oni je zaklaše. To klanje pripisano je cijeloj skupini. Ne samo onom čovjeku koji je to uradio i već i onima koji su bili zadovoljni tim njegovim djelom, tim njegovim činom i dalje se kaže – Mi njih sve kaznismo za to što je učinio taj koji je to učinio.
Kažu da kada je jednom prilikom pozivao na pripremanje u boj protiv nevjernika, poslanik je rekao svima da se pripreme i da dođu koji mogu koji su u stanju, pa kada su oni koji nisu bili u stanju, jer su bili bolesni, nemoćni ili stari ili nisu imali opreme (nisu imali mača, jahaće životinje, devu, nisu imali ništa čs čim bi mogli učestvovati u tom boju) kada su oni došli kod poslanika suze su im bile u očima i rekli su. O Božiji poslaniče i mi bismo željeli da idemo u boj, ali vidiš kakvo nam je stanje.
Poslanik im je rekao – Sama činjenica da želite da učestvujete u ovom boju, ali niste u mogućnsoti čini vas jednim od sudionika ovog boja. I vi sudjelujete u ovom boju, iako fizički nećete biti tamo prisutni.
Kaže se da će nevjernici i griješnici biti u džehenemskoj vatri zauvijek. Razlog za tu njihovu vječnu kaznu činjenica da bi oni da su mogli živjeti zauvjek, oni bi zauvijek činili grijehe i zauvijek ostali u svom nevjerovanju. Iako su proživjeli jedan kratki zemaljski život u odnosu na vječnost koja dolazi poslije. Na temelju njihovog htjenja da griješa da ostanu zauvijek u svom nevjerovanju, pripisana im je kazna vječna.
Upravo je ta namjera, težnja, želja ono čime se čovjek odvaja od drugih živih bića. Da bismo pojasnili ovo o čemu govorimo navest ćemo primjer evo recimo neka neko postavi neku dragocjenu vazu na nekom mjestu i neka neka životinja prođe pored te vaze, očeše seo nju, obori je i razbije je. Vi se nećete srditi na tu životinju i nećete govoriti ona je to namjerno uradila. Međutim, ako čovjek dođe, uzme tu vazu, baci je i razbije. Vi ćete se žaliti i tužiti na njega i govoriti da ono što je učinio on je to namjerno učinio . I onda ćete kazati dakle da je namjera ta koja njega odvaja i razlikuje od one životinje koja je isto to djelo učinila. Kaže se da čovjek u sebi sadrži mržnju i ljubav.
Ljubav gaji prema dobrima ovog svjeta, prema dobrim ljudima, prema ljepotama u svakom smislu, dok mržnju gaji prema lošim djelima, prema onom što je ružno i prema tminama, prema mraku. Čovjek zapravo treba da bude ovakav i njegova zbilja je zapravo ovakva. Međutim, ukoliko se čovjekova ljubav preusmjeri sa doba sa čistoće sa svjetla prema tmini i prema nečisti, onda je on izašao iz granica svoje prirode. I sigurno da će od tada pa nadalje težiti ka nečisti odnosno težiće ka grijesima. Jer čovjek slijedi svoje srce i ide tamo gdje ga srce vuče. Druži se sa onim s kim je njegovo srce uspostavilo neku vezu, ljubav i naklonost. I čovjek nikad neće otići na ono mjesto gdje mu se gadi. Osim naravno ukoliko ga na to ne primora neki njegov interes neka korist koja je veća od te gadosti koja je veća prema tom mjestu. A sigurno je da ljubav prema svjetlu, ljubav prema ljepoti čovjeka vuče ka istini i njega samog počne prožimati ta ljubav i to svjetlo. Dok opet samo preziranje dobra i dobara čovjeka dakle odvodi u drugom pravcu. Upravo stoga u predaji stoji da se djela cijene i vrjednuju prema namjerama.
U jednoj predaji stoji – pa zar je vjerovanje išta drugo do ljubav prema dobrotama i mržnja i odbojnost prema ružnim stvarima. I upravo iz tog razloga sad se vraćamo na onu predaju koju smano na početku naveli – Ukoliko ne možeš spriječiti činjenje ružnog djela onda da i sam ne bi počeo osjećati privlačnost prema tom ružnom djelu, moraš u svom srcu osjećati gadost prema takvom djelu, moraš ga u svom srcu odbaciti. Sada ćemo završiti govorenje o tome da čovjek u svome srcu treba da oživi ljubav prema dobrim stvarima, ljepotama prema svemu onom u čemu je Božansko svjetlo, isto tako da oživi mržnju, odbojnost, gadost, prema svemu onom što je ružno.
Čuli smo nebrojeno puta riječi onih koji kazuju da u srcu treba da bude samo ljubav. Ne smije da bude ni trunka mržnje ni prema čemu. Međutim, njihove riječi nisu utemeljene. Nemoguće je da neko bude sa Hz. Musaom pa da voli Hzr. Musaa a da istovremeno voli i faraona. Ili da mu se sviđa i ono što radi Hzr. Musa i ono što radi Karun. Zato što ove ljubavi ne mogu se sjediniti, ne mogu biti zajedno. Oni koji kažu da je u njihovom sru samo ljubav pa onda kažu evo ja sjedim i sa ovim što idu u džamiju i sa ovima što idu u kafanu zato što u mom srcu je prisutna samo ljubav. Oni se služe ovim riječima da bi opravdali svoja djela i druženje sa onima koji se i opijaju. Dok čovjek zapravo treba da osjeća odbojnost i mržnju ali prema ružnom djelu koje čini čovjek, naravno ne prema samom čovjeku, već prema njegovom ružnom djelu.
Pa sa nekim od svoje rodbine za koga znam da čini neki grijeh, recimo opija se, u nekoj sam vezi, nisam prekinuo sve odnose, kad ga sretnem pitam se kako je i šta radi, ali u svom srcu istovremeno osjećam neku mržnju prema tom djelu kojeg on neće da se kani i neprestano ga opominjem da je ružno to što čini i da treba toga da se kloni. Kada god vidim da čini taj grijeh da pije, na mom licu neće vidjeli osmjerh, već izrazom svog lica uvijek ću nastojati da mu pokažem da mi se gadi to što čini i da prezirem to što radi.
Recimo ukoliko sam čovjek činii grijeh, prvi stadij činjenja grijeha jeste da ga čini u osami, recimo opija se, a drugi stadij puno opasniji jeste da čovjek izgubi stid zbog činjenja grijeha. Postaje mu svejedno da li će ga neko drugi vidjeti pa onda javno počinje činiti grijeh. Pa bitno je ovdje ukazati na obavezu da se griješenje drugih ljudi prikrije i sakrije. Čovjek ukoliko je vidio nekog da čini neki grijeh treba da to prikrije i sakrije, a ne da to obznani svim ljudima. Jer sam Gospodar skriva naše nedostatke, naše mahane. I voli da i njegovi robovi budu ovakvi. On ne želi da ljudi obznanjuju jedni drugima grijehe drugih, odnosno ne želi da se o grijesima nekih ljudi priča naširoko.
U jednoj predaji stoji da je Hzr. Isa poručio ljudima da čak i kada prolaze kraj nekog čovjeka koji se odmara i spava ali odjeća njegova ga je otkrila odnosno nije propisno pokriven svojom odjećom, čovjek treba u tom slučaju da mu priđe i da pokrije tu njegovu sramotu, a kamoli kada je riječ o griješenju i grijehu, tada čovjek treba više da se potrudi i da pokrije tu čovjekovu sramotu koja zapravo je najveća sramota za čovjeka da čini grijeh, i treba čovjek vjernik koliko god je u stanju da opravda kod drugih tog čovjeka koji je počinio neki grijeh da ga opravda riječima i kaže – Ma ne nije on to učinio zato što je htio, on je dobar čovjek, on je vjernik, ali eto to mu se desilo i sl. Sve dok bude mogao treba da kod drugih opravda to griješenje čovjeka.
U suri Hudžurat, stoji ajet u kojem se kaže - I klonite se sumnji jer zaista su neke sumnje grijeh,a to je slučaju kada čovjek vidi nekog da nešto radi, pa onda počne sumnjati u njegovu namjeru. – Vidi ovo što radi sigurno radi da bi počinio neki grijeh ili neku ovosvjetsku korist da bi za sebe pribavio. Sama ta sumnja u čovjekovom srcu u pobudu djelovanja računa se u grijehe.
Vratimo se opet na ovaj ajet iz sure Hudžurat 12 ajet. – O vi koji vjerujete klonite se mnogih sumnji, jer su zaista mnoge sumnje grijeh. I nemojte uhoditi jedni druge, nemojte jedni drugima tražiti nedostatke. I ne ogovarajte jedni druge. Pa zar neko od vas želi da jede meso svoga brata.?! A vi to zaista ne volite. Budite svjesni Boga, odnosno bojte se Boga, jer Bog zaista pokajanje prima i on je milostiv. Jedan od učenjaka kaže da kada je bio mali vidio je čuo je ustvari da neke dvije žene iz njegove porodice ogovaraju nekog. I onda im je on prišao i proučio im ovaj ajet i rekao im vi ogovarate tu i tu osobu. I kaže iste noćii usnio sam te dvije žene kako jedu i zubima trgaju meso te osobe koju ogovaraju, a ta osoba je mrtva.
I kaže se da je veliki grijeh onog ko čini grijeh, a još je veći grijeh onog ko to širi među drugim ljudima ko o tom grijehu obavještava druge ljude. S druge strane prikrivanje grijeha nečijeg povlači veliku nagradu kod Uzvišenog Boga. Čovjek ima čast ima ponos i s tom čašću živi u svojoj zajednici i putem te časti ljudi ga prihvaćaju i prema tome čovjek nema pravo da ako vidi nekog da je počinio neki grijeh da obznani grijeh članovima njegove zajednice i osramoti ga odnosno obešćasti ga u toj svojoj zajednici, samo zato što je vidio da čini jedan grijeh. Nije mu Bog dao to pravo. Jer on sam je to skrio od očiju drugih ljudi i mi nemamo pravo da to raskrinkamo.
Ala hume sali ala Muhammed ve ali Muhammed
Ala hume sali ala Muhammed ve ali Muhammed
Čovjek htio ili ne htio čini dio društva u kojem živi. Još se kaže da je čovjek po stvaranju, po prirodi zapravo društveno biće. I u svojoj nutrini osjeća potrebu da bude sa drugim ljudima. A samoća mu ne prija, samoća ga pritišće. Same njegove potrebe su široke. I sam nije u stanju da ispuni sve te svoje potrebe. Prema tome gdje god da pogledamo vidjet ćemo da su se ljudi okupili jedni oko drugih. Ako pogledamo stanje u gradovima, ljudi kada idu , obično idu s nekim, obično u parovima hode ai kada stoje nikada neće stajati sami uvijek stanu gdje ih se okupi troje ili četvoro. Osjećaju u svojoj nutrini da trebaju biti sa drugim ljudima kako bi uspokojili svoju dušu i svoju prirodu.
A u stvarnosti i jeste tako jer je Bog stvorio ljude upravo na način da ispunjenje njihovih potreba je u njihovim rukama, odnosno ispunjenje potrebe jednog čovjeka je u rukama drugog čovjeka. Jedni prema drugima da iskazuju pažnju i ljubav i jedni drugima da budu iskušenje. Sam Bog nam poručuje. Bog je u stanju da da obilnu opskrbu siromašnima a On putem njih iskušava bogate. I u našim dovama nikada se neće naći zahtjev u kojem bi bile riječi Bože učini me potpuno neovisnim o drugim ljudima. A to je zapravo nemoguće upravo zbog načina na koji smo stvoreni i zbog prirode u kojoj smo stvoreni i ona nas tjera na to da trebamo jedni druge i od te zbilje se ne može umaći. I u jednoj predaji od Hzr. Alije u njegovoj oporuci svome sinu kaže se – I vodi brigu o porodičnim vezama ne prekidaj porodične veze, jer ukoliko ti zaboraviš svoju širu porodicu, oni su malu štetu pretrpili jer iz njihove skupine se izdvojio samo jedan dio dok je tvoja šteta ogromna jer si se ti odvojio od cijele te skupine i izgubio si cijelu tu skupinu i onda oni oni ti ne mogu pomoći u ispunjenju bilo koje tvoje pogtrebe, dok ono ispunjenje njihovih potreba koje si ti mogao ostvariti je neznatno. I naša šteta i naša korist su prožeti našim međusobnim vezama. Isto tako i sreća pojedinca je usko vezana za sreću društva i obrnuto nesreća pojedinca vezana je za nesreću društva.I među nama se neće naći niko razuman ko će tvrditi da mu ne trebaju drugi ljudi da je njegova sreća u njegovim rukama neovisno o vezama i odnosima sa drugim ljudima kao što ni društvo ne može tvrditi da je u potpunosti sigurno od njegovog djelovanja i da može reći – Nek radi šta hoće on je pojedinac a mi smo društvo i nama ne može pričiniti nikakvu štetu. zato što su dobra djela npr. itekako utjecajna u društvu. Utjecaj dobrih djela se osjeti u društvu. U predajama stoji da u posljedicama dobrih djela ljudi uživaju čak i životinje i biljke. Kao što i posljedice naših ružnih djela osjećaju i životinje a imamo bezbroj primjera za to. I loše djelo koje čovjek počini ne ostavlja utjecaj samo na njega već ostavlja utjecaj na njegovu bližu i na njegovu dalju okolinu. na njegove najbliže ostavlja sigurno više traga nego na široku okolinu, ali njegove posljedice nisu samo ograničene na počinioca tog djela. Isti je slučaj i sa dobrim djelima.
Kao što je čovjek odgovoran za sebe kao što je odgovoran za priskrbljivanje svoje sreće na ovom svijetu isto je odgovoran za društvo u kojem živi i za sreću i za blagodatno stanje društva u kojem živi. O značaju, odnosno utjecaju pojedinca na društvo, poslanik je jednom svojom predajom pokazao primjer ljudi koji su sjeli u čamac i plove more. Jedan čovjek koji je u tom čamcu. Uzme sjekiru i tom sjekiru ispod sebe udara po dnu tog čamca. Pa ga pitaju šta to radiš, on im kaže šta vas briga ja svoje mjesto ispod sebe uništavam čamac ne diram vaša mjesta. A logično je ukoliko se ošteti čamac na tom mjestu svi koji su se ukrcali na taj čamac biće potopljeni. Prema tome neko treba da zaustavi tog čovjeka i da mu ukaže na činjenicu da ukoliko ošteti taj čamac i ukoliko u taj čamac provali voda neće potopiti samo sebe već sve one koji su u tom čamcu. U društvu postoje pojedincii koji čine greške koji čine grijehe. Čovjek treba da se kontroliše, treba da se zauzda koliko god je to moguće da se kloni grijeha. Ukoliko čovjek vidi da neki članovi njegove zajednice društva u kojem živi čini grijehe onda treba da ga spriječi. Ukoliko to nije u stanju onda u svom srcu u svojoj duši treba da se da prezre to njegovo djelo i da se obrati Bogu riječima : Bože ja nemam ništa s ovim što on čini. Ukoliko posjeduje sposobnost da spriječi tog čovjeka u griješenju to je njegova obaveza, međutim ukoliko realno to nije u mogućnosti, onda u svom srcu mora mrziti to djelo. U suri Nur 19 ajet – Oni koji žele i vole da se među vjernicima raširi pokvarenost imat će bolnu patnju i na ovom i na onom svijetu. U tom ajetu koji smo naveli ukazuje se na samu činjenicu da neko voli da želi da se među vjernicima raširi pokvarenost i ta njegova volja i ta njegova težnja biće uzrokom bolne patnje i na ovom i na onom svijetu, a u jednoj predaji od poslanika kaže se da ukoliko čovjek bude prisutan na mjestu na kojem neka grupa čini neki grijeh pa u svom srcu sam sebi omrzne taj grijeh on neće biti pitan za to činjenje grijeha a čak onaj koji i ne bude prisutan kada se neki grijeh čini, a u svom srcu i u svojoj duši je zadovoljan da se taj grijeh čini, upisuje se u skupinu onih koji su činili taj grijeh.
Sadržaj ovog rivajeta potvrđuje i predaja od Hzr. Alije – Onaj koji je zadovoljan djelovanjem ljudi jeste dio tih ljudi. A činili oni dobro ili činili oni zlo. Ako čine dobro i njemu se pripisuje zasluga za to dobro ako je zadovoljan s tim djelom. Ukoliko oni čine zlo, a on je zadovoljan s tim onda se i njemu pripisuje zasluga za to zlo, odnosno kazna za to zlo.
Od Hzr. Sadika se prenosi jedno njegovo govorenje gdje on kaže da oni koji nisu bili prisutni na dan ašure, odnosno nisu bili na Kerbeli kada je pobijena skoro čitava poslanikova porodica a zadovoljni su tim činom, spadaju u skupinu onih koji su počinili to nedjelo. U Kur'anu se prenosi da je poslanik Salih a.s. bio poslan jednom nevjerničkom narodu pa su oni da bi mu povjerovali tražili od njega d im donese neko čučdo kao dokaz svog psoalnstva i na taj njihov zahtjev Bog je odgovorio slanjem jedne deve koja je izašla iz brda. I dalje u Kur'anu se kaže ovo je dokaz Božiji vama . Dokaz Božije moći i dokaz poslanstva poslanika Saliha a.s. pa pustite je neka se napas na vašim pašnjacima i neka se napaja na vašim izvorima. Međutim, grješnici toga naroda nisu mogli podnijeti čak ni to da ta deva kao Božiji dokaz pase na njihovim pašnjacima i da se napaja na njihovim pojilištima. Pa ta deva bila je jedna od hiljadu deva koje su pasle na njihovim pašnjacima. Oni su se koristili mlijekom te deve. Međutim, ona je grješnicima bila trn u oku, upravo zato jer je bila dokaz Božiji i kao takva ukazivala je na moć Božiju i na istinitost poslanstva Hzr. Saliha i oni odluku doniješe da je zakolju. Poslali su jednog svog pristašu i on je zaklao devu.
Kaže se u Kur'anu – I oni je zaklaše. Dakle ovo je ona predaja od Hzr. Sadika vezano za događaj na Kerbeli i on to pojašnjava navođenjem primjera iz Kur'ana. Hzr. Sadik kaže oni su poslali jednog čovjeka da je zakolje, ali se u Kuranu kaže – Oni je zaklaše. To klanje pripisano je cijeloj skupini. Ne samo onom čovjeku koji je to uradio i već i onima koji su bili zadovoljni tim njegovim djelom, tim njegovim činom i dalje se kaže – Mi njih sve kaznismo za to što je učinio taj koji je to učinio.
Kažu da kada je jednom prilikom pozivao na pripremanje u boj protiv nevjernika, poslanik je rekao svima da se pripreme i da dođu koji mogu koji su u stanju, pa kada su oni koji nisu bili u stanju, jer su bili bolesni, nemoćni ili stari ili nisu imali opreme (nisu imali mača, jahaće životinje, devu, nisu imali ništa čs čim bi mogli učestvovati u tom boju) kada su oni došli kod poslanika suze su im bile u očima i rekli su. O Božiji poslaniče i mi bismo željeli da idemo u boj, ali vidiš kakvo nam je stanje.
Poslanik im je rekao – Sama činjenica da želite da učestvujete u ovom boju, ali niste u mogućnsoti čini vas jednim od sudionika ovog boja. I vi sudjelujete u ovom boju, iako fizički nećete biti tamo prisutni.
Kaže se da će nevjernici i griješnici biti u džehenemskoj vatri zauvijek. Razlog za tu njihovu vječnu kaznu činjenica da bi oni da su mogli živjeti zauvjek, oni bi zauvijek činili grijehe i zauvijek ostali u svom nevjerovanju. Iako su proživjeli jedan kratki zemaljski život u odnosu na vječnost koja dolazi poslije. Na temelju njihovog htjenja da griješa da ostanu zauvijek u svom nevjerovanju, pripisana im je kazna vječna.
Upravo je ta namjera, težnja, želja ono čime se čovjek odvaja od drugih živih bića. Da bismo pojasnili ovo o čemu govorimo navest ćemo primjer evo recimo neka neko postavi neku dragocjenu vazu na nekom mjestu i neka neka životinja prođe pored te vaze, očeše seo nju, obori je i razbije je. Vi se nećete srditi na tu životinju i nećete govoriti ona je to namjerno uradila. Međutim, ako čovjek dođe, uzme tu vazu, baci je i razbije. Vi ćete se žaliti i tužiti na njega i govoriti da ono što je učinio on je to namjerno učinio . I onda ćete kazati dakle da je namjera ta koja njega odvaja i razlikuje od one životinje koja je isto to djelo učinila. Kaže se da čovjek u sebi sadrži mržnju i ljubav.
Ljubav gaji prema dobrima ovog svjeta, prema dobrim ljudima, prema ljepotama u svakom smislu, dok mržnju gaji prema lošim djelima, prema onom što je ružno i prema tminama, prema mraku. Čovjek zapravo treba da bude ovakav i njegova zbilja je zapravo ovakva. Međutim, ukoliko se čovjekova ljubav preusmjeri sa doba sa čistoće sa svjetla prema tmini i prema nečisti, onda je on izašao iz granica svoje prirode. I sigurno da će od tada pa nadalje težiti ka nečisti odnosno težiće ka grijesima. Jer čovjek slijedi svoje srce i ide tamo gdje ga srce vuče. Druži se sa onim s kim je njegovo srce uspostavilo neku vezu, ljubav i naklonost. I čovjek nikad neće otići na ono mjesto gdje mu se gadi. Osim naravno ukoliko ga na to ne primora neki njegov interes neka korist koja je veća od te gadosti koja je veća prema tom mjestu. A sigurno je da ljubav prema svjetlu, ljubav prema ljepoti čovjeka vuče ka istini i njega samog počne prožimati ta ljubav i to svjetlo. Dok opet samo preziranje dobra i dobara čovjeka dakle odvodi u drugom pravcu. Upravo stoga u predaji stoji da se djela cijene i vrjednuju prema namjerama.
U jednoj predaji stoji – pa zar je vjerovanje išta drugo do ljubav prema dobrotama i mržnja i odbojnost prema ružnim stvarima. I upravo iz tog razloga sad se vraćamo na onu predaju koju smano na početku naveli – Ukoliko ne možeš spriječiti činjenje ružnog djela onda da i sam ne bi počeo osjećati privlačnost prema tom ružnom djelu, moraš u svom srcu osjećati gadost prema takvom djelu, moraš ga u svom srcu odbaciti. Sada ćemo završiti govorenje o tome da čovjek u svome srcu treba da oživi ljubav prema dobrim stvarima, ljepotama prema svemu onom u čemu je Božansko svjetlo, isto tako da oživi mržnju, odbojnost, gadost, prema svemu onom što je ružno.
Čuli smo nebrojeno puta riječi onih koji kazuju da u srcu treba da bude samo ljubav. Ne smije da bude ni trunka mržnje ni prema čemu. Međutim, njihove riječi nisu utemeljene. Nemoguće je da neko bude sa Hz. Musaom pa da voli Hzr. Musaa a da istovremeno voli i faraona. Ili da mu se sviđa i ono što radi Hzr. Musa i ono što radi Karun. Zato što ove ljubavi ne mogu se sjediniti, ne mogu biti zajedno. Oni koji kažu da je u njihovom sru samo ljubav pa onda kažu evo ja sjedim i sa ovim što idu u džamiju i sa ovima što idu u kafanu zato što u mom srcu je prisutna samo ljubav. Oni se služe ovim riječima da bi opravdali svoja djela i druženje sa onima koji se i opijaju. Dok čovjek zapravo treba da osjeća odbojnost i mržnju ali prema ružnom djelu koje čini čovjek, naravno ne prema samom čovjeku, već prema njegovom ružnom djelu.
Pa sa nekim od svoje rodbine za koga znam da čini neki grijeh, recimo opija se, u nekoj sam vezi, nisam prekinuo sve odnose, kad ga sretnem pitam se kako je i šta radi, ali u svom srcu istovremeno osjećam neku mržnju prema tom djelu kojeg on neće da se kani i neprestano ga opominjem da je ružno to što čini i da treba toga da se kloni. Kada god vidim da čini taj grijeh da pije, na mom licu neće vidjeli osmjerh, već izrazom svog lica uvijek ću nastojati da mu pokažem da mi se gadi to što čini i da prezirem to što radi.
Recimo ukoliko sam čovjek činii grijeh, prvi stadij činjenja grijeha jeste da ga čini u osami, recimo opija se, a drugi stadij puno opasniji jeste da čovjek izgubi stid zbog činjenja grijeha. Postaje mu svejedno da li će ga neko drugi vidjeti pa onda javno počinje činiti grijeh. Pa bitno je ovdje ukazati na obavezu da se griješenje drugih ljudi prikrije i sakrije. Čovjek ukoliko je vidio nekog da čini neki grijeh treba da to prikrije i sakrije, a ne da to obznani svim ljudima. Jer sam Gospodar skriva naše nedostatke, naše mahane. I voli da i njegovi robovi budu ovakvi. On ne želi da ljudi obznanjuju jedni drugima grijehe drugih, odnosno ne želi da se o grijesima nekih ljudi priča naširoko.
U jednoj predaji stoji da je Hzr. Isa poručio ljudima da čak i kada prolaze kraj nekog čovjeka koji se odmara i spava ali odjeća njegova ga je otkrila odnosno nije propisno pokriven svojom odjećom, čovjek treba u tom slučaju da mu priđe i da pokrije tu njegovu sramotu, a kamoli kada je riječ o griješenju i grijehu, tada čovjek treba više da se potrudi i da pokrije tu čovjekovu sramotu koja zapravo je najveća sramota za čovjeka da čini grijeh, i treba čovjek vjernik koliko god je u stanju da opravda kod drugih tog čovjeka koji je počinio neki grijeh da ga opravda riječima i kaže – Ma ne nije on to učinio zato što je htio, on je dobar čovjek, on je vjernik, ali eto to mu se desilo i sl. Sve dok bude mogao treba da kod drugih opravda to griješenje čovjeka.
U suri Hudžurat, stoji ajet u kojem se kaže - I klonite se sumnji jer zaista su neke sumnje grijeh,a to je slučaju kada čovjek vidi nekog da nešto radi, pa onda počne sumnjati u njegovu namjeru. – Vidi ovo što radi sigurno radi da bi počinio neki grijeh ili neku ovosvjetsku korist da bi za sebe pribavio. Sama ta sumnja u čovjekovom srcu u pobudu djelovanja računa se u grijehe.
Vratimo se opet na ovaj ajet iz sure Hudžurat 12 ajet. – O vi koji vjerujete klonite se mnogih sumnji, jer su zaista mnoge sumnje grijeh. I nemojte uhoditi jedni druge, nemojte jedni drugima tražiti nedostatke. I ne ogovarajte jedni druge. Pa zar neko od vas želi da jede meso svoga brata.?! A vi to zaista ne volite. Budite svjesni Boga, odnosno bojte se Boga, jer Bog zaista pokajanje prima i on je milostiv. Jedan od učenjaka kaže da kada je bio mali vidio je čuo je ustvari da neke dvije žene iz njegove porodice ogovaraju nekog. I onda im je on prišao i proučio im ovaj ajet i rekao im vi ogovarate tu i tu osobu. I kaže iste noćii usnio sam te dvije žene kako jedu i zubima trgaju meso te osobe koju ogovaraju, a ta osoba je mrtva.
I kaže se da je veliki grijeh onog ko čini grijeh, a još je veći grijeh onog ko to širi među drugim ljudima ko o tom grijehu obavještava druge ljude. S druge strane prikrivanje grijeha nečijeg povlači veliku nagradu kod Uzvišenog Boga. Čovjek ima čast ima ponos i s tom čašću živi u svojoj zajednici i putem te časti ljudi ga prihvaćaju i prema tome čovjek nema pravo da ako vidi nekog da je počinio neki grijeh da obznani grijeh članovima njegove zajednice i osramoti ga odnosno obešćasti ga u toj svojoj zajednici, samo zato što je vidio da čini jedan grijeh. Nije mu Bog dao to pravo. Jer on sam je to skrio od očiju drugih ljudi i mi nemamo pravo da to raskrinkamo.
Ala hume sali ala Muhammed ve ali Muhammed
