(Ahlul Bejt Novinska Agencija) - Jedna od važnih osobenosti Islamske revolucije jeste očuvanje nezavisnosti i apsolutno negiranje stranaca nad sudbinom iranske nacije.
Imam Homeini, mudri lider ove Islamske revolucije, uz parolu negiranja inostrane dominacije, zatražio je oslobađanje iranske nacije od uticaja i miješanja stranih sila. Stoga je nezavisnost i negiranje dominacije jedna od ključnih parola iranske muslimanske nacije u procesu Islamske revolucije. Sa početkom Islamske revolucije u Iranu kompletna iranska nacija, i staro i mlado i muškarci i žene su tražili nezavisnost i da se onemogući uplitanje stranih sila, posebno Amerike.
Kao što i sami znate uvijek su na svijetu postojale osobe koje, zbog svoje umišljenosti i težnje ka nadmoći, nikada nisu poštivali prava drugih ljudi i uopće nisu pridavali važnosti željama i težnjama drugih ljudi. Ček su, da bi ostvarili svoje niske ciljeve zloupotrebljavali lažne parole o slobodi, demokraciji i miru. Ovakva dominacija, uopćeno je još u prošlosti omogućila uplitanje velikih sila u ostale državne poslove. Iz tog razloga, ono što je trenutno više nego prije aktuelno jeste borba sa pojavom kolonizatorstva, kao simbola dominacije.
Pobjedom Islamske revolucije u Iranu, čitav svijet je svjedočio jednoj narodnoj revoluciji, koja se temeljila na islamskom učenju. Jedno od najvažnijih obilježja je nezavisnost i suprostavljanje nasilju.
Traženje nezavisnosti i negiranje dominacije, u različitim misaonim, kulturnim i ekonomskim dimenzijama se bazira na religiji. Jedna od logičnih i prirodnih činjenica u islamskom učenju je negiranje dominacije stranaca nad muslimanima. Uzvišeni Allah dž.š. ne dozvoljava muslimanima vjernicima da prihvate dominaciju. O ovoj važnoj činjenici se govori u dijelu ajeta 141, sura An-Nisa': „...i Gospodar nikada neće dati da nevjernici ovladaju vjernicima.“
O ovoj temi se govori kao o sprječavanju dominacije nevjernika nad vjernicima. Tokom historije islama desila su se brojna suprostavljanja muslimana nevjernicima, u različitim dimenzijama, a na temelju upravo ovog principa. Suprostavljana protiv dominacije stranaca, koja su predvodili vjerski autoriteti i putem kojih su uspjeli da presijeku uticaj stranaca na islamske zemlje. Kao primjer ove borbe navodimo Islamsku revoluciju u Iranu, koja je, kao što smo rekli okončala dugogodišnju dominaciju i uticaj inostranih sila, posebno Amerike u Iranu.
Islam je, oslanjajući se na Božiju volju, osnovu islamske zajednice utemeljio na časti, dostojanstvu i negiranju svake vrste dominacije. Ovo negiranje podrazumijeva negiranje ekonomske, političke i kulturne dominacije. Dominacija doslovno znači moć prinude i prisile. U Kur'anskoj terminologiji koristi se riječ „estekbar“, što je simbol dominacije i nasilništva; koje sačinjava tiranija i ekonomska, politička i kulturna dominacija nad drugim narodima ili zemljama. Jedna od osobina oholih ljudi je ta da sa osobinama uznositosti i samoljubivosti, a koje su rezultat vlastitog bogatstva, učenosti i vojne nadmoći, kao i uz korištenje propagande, gaze prava drugih ljudi i time ih potčinjavaju sebi. Iako se u međunarodnim pravima insistira na jednakosti vladavine država i međusobnom uvažavanju i zabranjivanju miješanja država u unutarnje poslove drugih država, međutim politička stvarnost u svijetu nam govori o postojanju dominatorskih i ratnički raspoloženih sila.
Karakteristike, kojima Kur'an opisuje aroganciju veoma su slične tlačiteljskim namjerama kolonizatorskih zemalja u savremenom periodu te se može Kur'anski stav prenijeti i na trenutno stanje. Oholost sa iskorištavanjem i gaženje prava naroda zanemaruju ljudske vrijednosti. Sve je to veoma slično dominatorskim potezima faraona u Egiptu. Ovakve neravnopravne i nadmene relacije su pokuđene sa stanovišta islama. U takvoj situaciji Allah dž.š. ne priznaje nevjernicima bilo kakav oblik dominacije nad muslimanima. Shodno tome, vjernici ne smiju za prijatelje i staratelje uzimati nevjernike. Vjernici ne samo da nemaju pravo na prijateljstvo i prihvatanje starateljstva od strane Božijih neprijatelja, nego su dužni da na putu sticanja Božijeg zadovoljstva i zaštite potlačenih, krenuti u borbu protiv nasilnika.
Kao što smo već rekli Uzvišeni Allah u okviru šerijatskih propisa nije ostavio nimalo prostora nevjernicima za vladavinu nad muslimanima. Prema tome, nevjernik ni u kojem kontekstu ne može nadvladati muslimane. Drugim riječima, muslimanima je strogo zabranjeno uspostavljanje bilo kakve veze i povlačenje bilo kakvog poteza koji bi rezultirali superiornošću nevjernika spram njih. Prema tome, vanjska politika islama zasnovana je na principima čije ispravno sprovođenje mora rezultirati vrijednim plodovima, bez čijeg poštivanja ne mogu jačati veze sa narodima i državama svijeta niti uopće mogu biti ispravno uspostavljene.
Princip zabrane neprijateljskog ovladavanja muslimanima je uspostavljen u vrijeme vladavine Poslanika a.s. u Medini, tojest u vrijeme kada su muslimani napredoovali i imali nezavisnu vlast i kada su imali potrebu za jasnim principima u cilju uspostave ispravnih odnosa sa drugim narodima i religijama, a sve iz razloga da što bolje izgrade piramidu odnosa sa susjedima. Tako je nakon kraćeg perioda poslije uspostave vlasti u Medini, poslanik Muhamed s.a.v.s. odvojenim pismima pozvao velike vladare svoga vremena da prihvate islam.
Da bi dokazali princip zabrane neprijateljskog ovladavanja muslimanima vjerski pravnici su iznijeli određene racionalne argumente. Uzvišeni Allah je u osmom ajetu sure Munafiqun, čast vjernika spomenuo uz sopstvenu čast i čast Poslanika: „Čast pripada Allahu, Njegovom Poslaniku i vjernicima.“ Stoga, kao što Gospodar ne određuje zakone koji će rezultirati slabošću i poniženjem muslimana, ni islamska država ne može postići sporazum koji će biti suprostan časti i nezavisnosti muslimana.
Princip zabrane neprijateljskog ovladavanja muslimanima u stvari zabranjuje vladavinu nevjernika svim dimenzijama islamske zajednice- vojnim, kulturnim, ekonomskim i političkim. Lider Islamske revolucije u Iranu, Imam Homeini vezano za negiranje političke vladavine nevjernika piše:
„Ukoliko diplomatske veze sa drugim državama znače njihovu vladavinu i političku povezanost i ovisnost islamskih vlasti uspostavljanje takvih odnosa je haram- strogo zabranjeno, pa čak i ukoliko bude potpisan neki sporazum i taj sporazum je u ovom slučaju ništavan. Naravno, negativan stav je zbog izdaje koju čine neki državni čelnici, ali ukoliko bude potpisan akt, i to na ispravan način, ne može se govoriti o njegovoj neispravnosti.“
Vezano za ekonomske odnose države Imam Homeini također piše: „Ukoliko uspostavljanje trgovinskih veza islamske države ili trgovaca sa nekim stranim državama ili trgovcima prijeti tržištu muslimana i njihovom ekonomskom životu, raskid takvih veza i odnosa je stroga islamska dužnost i takva trgovina je strogo zabranjena. Vjerski poglavari su dužni da bojkotiraju takve robe ili da trguju sa njima, dok je islamskom ummetu obaveza da slijedi učenjake.“
U ovoj odredbi Imam Homeini djeluje u skladu sa principom zabrane neprijateljskog ovladavanja muslimanima, te trgovinske odnose, koji će rezultirati vladavinom stranaca nad ekonomskim životom muslimana smatra strogo zabranjenim. Sa stanovišta Imama Homeinija, bilo kakva politička, ekonomska, kulturna i vojna veza ukoliko rezultira vladavinom stranaca nad muslimanima i islamskim zemljama je zabranjena jer će za sobom povući kolonizaciju. Zato se toga treba i čuvati.
Vrijedi podsjetiti da borba za nezavisnost i negiranje bilo kakve vladavine u okviru Islamske revolucije u Iranu, ne znači prekid odnosa sa drugim zemljama. U slučaju poštivanja principa balansa, poštivanja prava jednakosti može doći do ovih odnosa.
Kao islamska država, Islamska Republika Iran gaji bileteralno dobre odnose i poštovanje svih država u svijetu. Iz tog razloga, ona ne teži dominaciji nad ostalim zemljama i proporcionalno tome, ne priznaje dominaciju i nasilje bilo koje svjetske sile. Ovaj princip u inostranim odnosima islamske države, Imam Homeini ovako opisuje:
„Sve one zemlje koje nas poštuju, poštujemo i mi njih, a ako neke države žele da nam nametnu nešto mi to nećemo prihvatiti. Niti ćemo nanositi nepravdu drugima, niti ćemo trpiti nasilje drugih.“
U članu vanjska politika, Ustava Islamske Republike Iran, negiranje svake vrste dominacije i očuvanje nezavisnosti, što je rezultat negiranja dominacije, je stub i osnova vanjske politike.
Shodno tome, Islamska Republika Iran, u cilju očuvanja nezavisnosti države i negiranja dominacije, već 35 godina podnosi teške uslove uz otpor i postojansot iranske nacije. Polazeći od osmogodišnje svete borbe nasuprot agresiji Sadamove vojske, pa sve do suprostavljanja ekonomskim sankcijama zapadnih zemalja, sve to jasno pokazuje važnost ovog principa za iranski narod. Stoga je Islamska revolucija, otvarajući novi front u međunarodnom poretku, uspjela da uspostavi kulturološku saradnju u oblasti težnje ka nezavisnosti i borbe protiv kolonijalizma među potlačenim narodima. Ova revolucija, otkrivajući hegemonističku prirodu i jednostrane politike velikih sila, je poništila mit o njihovoj neuništivosti i pružila tračak nade u srcima svih liberalista i potlačenih ljudi na svijetu.
Imam Homeini, mudri lider ove Islamske revolucije, uz parolu negiranja inostrane dominacije, zatražio je oslobađanje iranske nacije od uticaja i miješanja stranih sila. Stoga je nezavisnost i negiranje dominacije jedna od ključnih parola iranske muslimanske nacije u procesu Islamske revolucije. Sa početkom Islamske revolucije u Iranu kompletna iranska nacija, i staro i mlado i muškarci i žene su tražili nezavisnost i da se onemogući uplitanje stranih sila, posebno Amerike.
Kao što i sami znate uvijek su na svijetu postojale osobe koje, zbog svoje umišljenosti i težnje ka nadmoći, nikada nisu poštivali prava drugih ljudi i uopće nisu pridavali važnosti željama i težnjama drugih ljudi. Ček su, da bi ostvarili svoje niske ciljeve zloupotrebljavali lažne parole o slobodi, demokraciji i miru. Ovakva dominacija, uopćeno je još u prošlosti omogućila uplitanje velikih sila u ostale državne poslove. Iz tog razloga, ono što je trenutno više nego prije aktuelno jeste borba sa pojavom kolonizatorstva, kao simbola dominacije.
Pobjedom Islamske revolucije u Iranu, čitav svijet je svjedočio jednoj narodnoj revoluciji, koja se temeljila na islamskom učenju. Jedno od najvažnijih obilježja je nezavisnost i suprostavljanje nasilju.
Traženje nezavisnosti i negiranje dominacije, u različitim misaonim, kulturnim i ekonomskim dimenzijama se bazira na religiji. Jedna od logičnih i prirodnih činjenica u islamskom učenju je negiranje dominacije stranaca nad muslimanima. Uzvišeni Allah dž.š. ne dozvoljava muslimanima vjernicima da prihvate dominaciju. O ovoj važnoj činjenici se govori u dijelu ajeta 141, sura An-Nisa': „...i Gospodar nikada neće dati da nevjernici ovladaju vjernicima.“
O ovoj temi se govori kao o sprječavanju dominacije nevjernika nad vjernicima. Tokom historije islama desila su se brojna suprostavljanja muslimana nevjernicima, u različitim dimenzijama, a na temelju upravo ovog principa. Suprostavljana protiv dominacije stranaca, koja su predvodili vjerski autoriteti i putem kojih su uspjeli da presijeku uticaj stranaca na islamske zemlje. Kao primjer ove borbe navodimo Islamsku revoluciju u Iranu, koja je, kao što smo rekli okončala dugogodišnju dominaciju i uticaj inostranih sila, posebno Amerike u Iranu.
Islam je, oslanjajući se na Božiju volju, osnovu islamske zajednice utemeljio na časti, dostojanstvu i negiranju svake vrste dominacije. Ovo negiranje podrazumijeva negiranje ekonomske, političke i kulturne dominacije. Dominacija doslovno znači moć prinude i prisile. U Kur'anskoj terminologiji koristi se riječ „estekbar“, što je simbol dominacije i nasilništva; koje sačinjava tiranija i ekonomska, politička i kulturna dominacija nad drugim narodima ili zemljama. Jedna od osobina oholih ljudi je ta da sa osobinama uznositosti i samoljubivosti, a koje su rezultat vlastitog bogatstva, učenosti i vojne nadmoći, kao i uz korištenje propagande, gaze prava drugih ljudi i time ih potčinjavaju sebi. Iako se u međunarodnim pravima insistira na jednakosti vladavine država i međusobnom uvažavanju i zabranjivanju miješanja država u unutarnje poslove drugih država, međutim politička stvarnost u svijetu nam govori o postojanju dominatorskih i ratnički raspoloženih sila.
Karakteristike, kojima Kur'an opisuje aroganciju veoma su slične tlačiteljskim namjerama kolonizatorskih zemalja u savremenom periodu te se može Kur'anski stav prenijeti i na trenutno stanje. Oholost sa iskorištavanjem i gaženje prava naroda zanemaruju ljudske vrijednosti. Sve je to veoma slično dominatorskim potezima faraona u Egiptu. Ovakve neravnopravne i nadmene relacije su pokuđene sa stanovišta islama. U takvoj situaciji Allah dž.š. ne priznaje nevjernicima bilo kakav oblik dominacije nad muslimanima. Shodno tome, vjernici ne smiju za prijatelje i staratelje uzimati nevjernike. Vjernici ne samo da nemaju pravo na prijateljstvo i prihvatanje starateljstva od strane Božijih neprijatelja, nego su dužni da na putu sticanja Božijeg zadovoljstva i zaštite potlačenih, krenuti u borbu protiv nasilnika.
Kao što smo već rekli Uzvišeni Allah u okviru šerijatskih propisa nije ostavio nimalo prostora nevjernicima za vladavinu nad muslimanima. Prema tome, nevjernik ni u kojem kontekstu ne može nadvladati muslimane. Drugim riječima, muslimanima je strogo zabranjeno uspostavljanje bilo kakve veze i povlačenje bilo kakvog poteza koji bi rezultirali superiornošću nevjernika spram njih. Prema tome, vanjska politika islama zasnovana je na principima čije ispravno sprovođenje mora rezultirati vrijednim plodovima, bez čijeg poštivanja ne mogu jačati veze sa narodima i državama svijeta niti uopće mogu biti ispravno uspostavljene.
Princip zabrane neprijateljskog ovladavanja muslimanima je uspostavljen u vrijeme vladavine Poslanika a.s. u Medini, tojest u vrijeme kada su muslimani napredoovali i imali nezavisnu vlast i kada su imali potrebu za jasnim principima u cilju uspostave ispravnih odnosa sa drugim narodima i religijama, a sve iz razloga da što bolje izgrade piramidu odnosa sa susjedima. Tako je nakon kraćeg perioda poslije uspostave vlasti u Medini, poslanik Muhamed s.a.v.s. odvojenim pismima pozvao velike vladare svoga vremena da prihvate islam.
Da bi dokazali princip zabrane neprijateljskog ovladavanja muslimanima vjerski pravnici su iznijeli određene racionalne argumente. Uzvišeni Allah je u osmom ajetu sure Munafiqun, čast vjernika spomenuo uz sopstvenu čast i čast Poslanika: „Čast pripada Allahu, Njegovom Poslaniku i vjernicima.“ Stoga, kao što Gospodar ne određuje zakone koji će rezultirati slabošću i poniženjem muslimana, ni islamska država ne može postići sporazum koji će biti suprostan časti i nezavisnosti muslimana.
Princip zabrane neprijateljskog ovladavanja muslimanima u stvari zabranjuje vladavinu nevjernika svim dimenzijama islamske zajednice- vojnim, kulturnim, ekonomskim i političkim. Lider Islamske revolucije u Iranu, Imam Homeini vezano za negiranje političke vladavine nevjernika piše:
„Ukoliko diplomatske veze sa drugim državama znače njihovu vladavinu i političku povezanost i ovisnost islamskih vlasti uspostavljanje takvih odnosa je haram- strogo zabranjeno, pa čak i ukoliko bude potpisan neki sporazum i taj sporazum je u ovom slučaju ništavan. Naravno, negativan stav je zbog izdaje koju čine neki državni čelnici, ali ukoliko bude potpisan akt, i to na ispravan način, ne može se govoriti o njegovoj neispravnosti.“
Vezano za ekonomske odnose države Imam Homeini također piše: „Ukoliko uspostavljanje trgovinskih veza islamske države ili trgovaca sa nekim stranim državama ili trgovcima prijeti tržištu muslimana i njihovom ekonomskom životu, raskid takvih veza i odnosa je stroga islamska dužnost i takva trgovina je strogo zabranjena. Vjerski poglavari su dužni da bojkotiraju takve robe ili da trguju sa njima, dok je islamskom ummetu obaveza da slijedi učenjake.“
U ovoj odredbi Imam Homeini djeluje u skladu sa principom zabrane neprijateljskog ovladavanja muslimanima, te trgovinske odnose, koji će rezultirati vladavinom stranaca nad ekonomskim životom muslimana smatra strogo zabranjenim. Sa stanovišta Imama Homeinija, bilo kakva politička, ekonomska, kulturna i vojna veza ukoliko rezultira vladavinom stranaca nad muslimanima i islamskim zemljama je zabranjena jer će za sobom povući kolonizaciju. Zato se toga treba i čuvati.
Vrijedi podsjetiti da borba za nezavisnost i negiranje bilo kakve vladavine u okviru Islamske revolucije u Iranu, ne znači prekid odnosa sa drugim zemljama. U slučaju poštivanja principa balansa, poštivanja prava jednakosti može doći do ovih odnosa.
Kao islamska država, Islamska Republika Iran gaji bileteralno dobre odnose i poštovanje svih država u svijetu. Iz tog razloga, ona ne teži dominaciji nad ostalim zemljama i proporcionalno tome, ne priznaje dominaciju i nasilje bilo koje svjetske sile. Ovaj princip u inostranim odnosima islamske države, Imam Homeini ovako opisuje:
„Sve one zemlje koje nas poštuju, poštujemo i mi njih, a ako neke države žele da nam nametnu nešto mi to nećemo prihvatiti. Niti ćemo nanositi nepravdu drugima, niti ćemo trpiti nasilje drugih.“
U članu vanjska politika, Ustava Islamske Republike Iran, negiranje svake vrste dominacije i očuvanje nezavisnosti, što je rezultat negiranja dominacije, je stub i osnova vanjske politike.
Shodno tome, Islamska Republika Iran, u cilju očuvanja nezavisnosti države i negiranja dominacije, već 35 godina podnosi teške uslove uz otpor i postojansot iranske nacije. Polazeći od osmogodišnje svete borbe nasuprot agresiji Sadamove vojske, pa sve do suprostavljanja ekonomskim sankcijama zapadnih zemalja, sve to jasno pokazuje važnost ovog principa za iranski narod. Stoga je Islamska revolucija, otvarajući novi front u međunarodnom poretku, uspjela da uspostavi kulturološku saradnju u oblasti težnje ka nezavisnosti i borbe protiv kolonijalizma među potlačenim narodima. Ova revolucija, otkrivajući hegemonističku prirodu i jednostrane politike velikih sila, je poništila mit o njihovoj neuništivosti i pružila tračak nade u srcima svih liberalista i potlačenih ljudi na svijetu.
