Iako SAD više ne prednjače u tehnologiji, a još manje u proizvodnji i industrijskoj trgovini, i dalje dominiraju finansijskim sistemom te medijsko-propagandnim aparatom, dok su ogromna sredstva ulagali u ratnu mašineriju kako bi zadržali privilegirani pristup resursima širom svijeta. Ovaj pad vjerovatno neće dovesti do direktnog rata s Kinom, rastućom ekonomskom supersilom, kako sugerira teorija „Tukididove zamke“. Umjesto toga, preferirani oblik američke intervencije u 21. stoljeću postali su hibridni i posrednički ratovi, odnosno „ratovi hegemonijskog opadanja“, koji bi se mogli širiti kako Washington bude dodatno gubio moć i utjecaj.
Narodi koji žele izbjeći potčinjavanje i eksploataciju te zagovaraju nastanak multipolarnog svijeta moraju posvetiti posebnu pažnju izgradnji odbrambenih saveza, ekonomskoj saradnji s istomišljenim državama, uključivanju u novu finansijsku arhitekturu (posebno kroz BRICS) te razvoju zajedničkih medijskih i komunikacijskih projekata. Zajedničko djelovanje je ključno, jer se SAD u velikoj mjeri oslanjaju na taktiku „zavadi pa vladaj“.
Ovaj rad razmatra elemente relativnog opadanja i relativne snage SAD-a, potom diktaturu dolara i američke ratove hegemonijskog opadanja, da bi se na kraju osvrnuo na glavne izazove s kojima se suočavaju narodi otpora u uslovima promjenjivog svjetskog poretka.
1. Neravnomjerno opadanje SAD-a
Sjedinjene Američke Države više nisu tehnološki predvodnik, niti lider u proizvodnji i industrijskoj trgovini, a ni domaća infrastruktura im ne parira vodećim silama. Ipak, značajno su ulagale u vojne tehnologije i sisteme ratovanja, te i dalje dominiraju finansijskim sektorom i medijsko-propagandnim prostorom.
Najčešći način mjerenja relativnog ekonomskog opadanja SAD-a jeste poređenje s Kinom, njihovim najbližim rivalom, putem nominalnog BDP-a. Sredinom 2025. godine američka ekonomija iznosila je 30,5 biliona dolara godišnje proizvodnje, ispred kineskih 19,2 biliona dolara. Međutim, kada se koristi paritet kupovne moći, Kina značajno prednjači s 40,7 biliona dolara naspram američkih 30,5 biliona (Statistics Times, 2025).
Detaljniji pokazatelji dodatno potvrđuju ovaj trend. Prema World Population Reviewu, SAD su 2025. godine bile četvrta tehnološki najnaprednija zemlja, iza Japana, Južne Koreje i Kine. Istovremeno, Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo rangirala je SAD na treće mjesto po inovacijama, iza Švicarske i Švedske, dok Kina brzo napreduje.
Čak i američke institucije, poput Harvardovog Belfer centra, priznaju da Kina ubrzano zatvara tehnološki jaz, naročito u biotehnologiji i kvantnim tehnologijama, dok koristi ekonomiju obima kako bi smanjila zavisnost od uvoza i ojačala industrijsku konkurentnost.
Kineska proizvodnja i ogromni trgovinski suficiti čine temelj njene ekonomske snage. Kina proizvodi oko 18% ukupne svjetske industrijske proizvodnje, dok SAD učestvuju s oko 9,5%. Kina bilježi trgovinski suficit od oko 100 milijardi dolara mjesečno, uključujući i više od 20 milijardi dolara mjesečno u trgovini sa SAD-om.
Dok SAD održavaju skupe vojne inovacije, Kina je postala lider u primijenjenim tehnologijama i javnoj infrastrukturi, s velikim ulaganjima u puteve, željeznice, luke i brze vozove, za razliku od SAD-a, gdje gotovo da ne postoji mreža brzih pruga. Ova infrastruktura donosi očite društvene i ekonomske koristi.
U vojnom smislu, Kina brzo sustiže SAD, iako ima manji nuklearni arsenal. SAD troše gotovo četiri puta više na vojsku, ali su kineske snage brojčano veće i ubrzano se moderniziraju. Zajedno, Kina i Rusija nadmašuju SAD po ukupnoj vatrenoj moći, što dodatno objašnjava američku sklonost hibridnim i posredničkim ratovima.
Ipak, SAD i dalje zadržavaju kontrolu nad globalnim finansijskim sistemom i dominaciju u medijima i propagandi, uključujući digitalne platforme, pretraživače i sisteme umjetne inteligencije, što čini osnovu savremenog medijskog imperijalizma.
Ovaj relativni pad i istovremeni uspon Kine često se opisuje kao „Tukididova zamka“, prema zapažanjima grčkog historičara Tukidida o rivalstvu i preventivnom ratu između Atene i Sparte. „Unutrašnji“ elementi hegemonijske države (npr. precijenjena valuta) navodno pomjeraju „raspodjelu sposobnosti“ na druge, uzrokujući nestabilnost i potencijalno rat
2. Diktatura dolara
Posebnu pažnju zaslužuje dominacija američkog dolara i njen postupni pad. Od Bretton Woods sistema iz 1944. godine dolar je postao centralna svjetska valuta. Iako je sistem fiksnih kurseva napušten 1971. godine, globalna potražnja za dolarom održala je njegovu precijenjenost i omogućila SAD-u finansiranje ogromnog duga.
Kontrola nad SWIFT sistemom omogućila je Washingtonu da „oružjem“ pretvori finansijski sistem, blokira države i koristi sankcije kao sredstvo ekonomskog rata. Kao odgovor, mnoge zemlje su započele proces dedolarizacije.
Udio dolara u globalnoj trgovini i deviznim rezervama opada, ali dolar i dalje dominira finansijskim tržištima i dugom. Posljedice ove dominacije po zemlje u razvoju uključuju slabljenje lokalnih valuta, nepovoljne trgovinske odnose, prenošenje američkih kamatnih stopa i smanjenje investicija.
Međunarodni monetarni fond i druge institucije potvrđuju da jačanje dolara nesrazmjerno pogađa ekonomije u razvoju, uzrokujući pad rasta, trgovine i kapitalnih tokova.
3. Ratovi hegemonijskog opadanja
Sukobi u Zapadnoj Aziji treba posmatrati kao dio šireg obrasca hibridnih ratova 21. stoljeća, povezanih s opadanjem američke hegemonije. Washington koristi kombinaciju vojnih intervencija, posredničkih ratova i ekonomskih sankcija kako bi očuvao globalni poredak koji mu ide u korist.
Iran i Venezuela predstavljaju ključne mete zbog svoje uloge u okupljanju nezavisnih država. Američke administracije, bez obzira na stranačku pripadnost, slijede istu suštinsku strategiju očuvanja „američke izuzetnosti“.
Višestruki pokušaji slabljenja, destabilizacije i razdvajanja rivala i nezavisnih država proizilaze upravo iz te zabrinutosti. Republikanske i Demokratske administracije predstavljaju taktičke varijacije iste osnovne strategije – očuvanje američke „izuzetnosti“. Republikanci su naglašavali rivalstvo s Kinom, dok su Demokrati bili fokusiraniji na antagonizam prema Rusiji. Ipak, osnovna motivacija ostaje ista.
Iran se vidi kao zajednički cilj, jer predvodi koaliciju nezavisnih država i naroda u Zapadnoj Aziji (Palestina, Sirija do 2024., Jemen i otpor u Libanu i Iraku). Slično, Venecuela igra sličnu ulogu u Americi. Ostale države koje prijete neposluhom ili normalizacijom odnosa s nezavisnim „polovima“ moći bile su meta pritisaka.
Od Afganistana i Iraka do Ukrajine, američki pristup se oslanja na posrednike, ekonomsku prisilu i informacione operacije. Većina jednostranih sankcija nema uporište u međunarodnom pravu i nanosi štetu civilnom stanovništvu.
4. Izazovi: nova partnerstva u ekonomiji, finansijama i medijima
Narodi koji žele živjeti u multipolarnom svijetu bez hegemonijske prisile moraju graditi nove oblike saradnje. BRICS, Šangajska organizacija za saradnju, CELAC i druge inicijative nude alternative postojećem poretku.
Dedolarizacija, razvoj alternativnih platnih sistema i jačanje nezavisnih medija predstavljaju ključne korake ka oslobađanju od finansijske i informacione dominacije SAD-a. Ovaj proces će dugoročno oslabiti sposobnost Washingtona da nameće svoju volju putem ekonomskog i vojnog pritiska.
Na kraju, izlazak iz diktature dolara i hegemonijskog unipolarizma zahtijeva stratešku saradnju, poštivanje međunarodnog prava i insistiranje na pravednim, obostrano korisnim odnosima – temelje budućeg multipolarnog svijeta.
Your Comment