Prema Međunarodnoj novinskoj agenciji Ahlul Bayt (ABNA), nedavni govor Vođe Islamske revolucije i dalje izazva reakcije i analize u svjetskim medijima i političkim krugovima nakon dva dana. Arapski i zapadni analitičari smatraju da govor revolucionarnog vođe ima strateške dimenzije koje su direktno usmjerene na Sjedinjene Američke Države i njihove saveznike. Rušenje arogantne hegemonije Amerike i da agresor mora platiti visoku cijenu za svoju agresiju bile su dvije važne poruke govora revolucionarnog vođe Americi.
U tom smislu, jemenski pisac Abdul Qawi al-Saba'i je u članku u Al-Masirah napisao: U osjetljivom trenutku politike, gdje se jezik oštrih prijetnji prepliće sa složenim kalkulacijama moći, ajetullah Seyyed Ali Khamenei, vođa Islamske revolucije u Iranu, odlučio je svijetu predstaviti novu geopolitičku perspektivu i podići nivo retorike na neviđene nivoe.
Ovaj govor bio je odlučan u smislu vokabulara i pažljivo odabran u smislu vremena i mjesta. Govor je imao stratešku dimenziju koja je direktno usmjerena na Bijelu kuću, prenoseći poruku da Iran ne čita američke poruke iz perspektive tradicionalne diplomatije, već ih vidi kao ponovni pokušaj nametanja svoje volje silom i razbijanja jednačine jednakosti koju Teheran uspijeva uspostaviti decenijama.
Pažljivo čitanje govora Vođe revolucije prošlog utorka otkriva fundamentalnu promjenu u upravljanju ovim sporom i sukobom. Nuklearno pitanje, koje se dugo smatralo tehničkim ili tehnološkim pitanjem, u ovom govoru je postalo širok naziv za borbu za nacionalnu nezavisnost i apsolutni suverenitet, prevazilazeći detalje omjera obogaćivanja i međunarodnih mehanizama praćenja, do suštine prava države da ima vlastitu nezavisnu stratešku odluku, oslobođenu međunarodnog tutorstva ili imperijalističkih pritisaka.
Ova eskalacija Irana bila je direktan odgovor na ponovljenu retoriku Washingtona, posebno Trumpove frenetičke izjave kojima se zahtijevaju ponovni pregovori pod strožim i ograničenijim uslovima.
Međutim, iranski lider, sa svojim analitičkim pogledom na američku politiku, nije ove zahtjeve smatrao "inicijativom za dijalog", već pokušajem nametanja preduvjeta koji bi utjecali na samo postojanje iranskog režima. Ovdje leži centralna tačka govora: apsolutno odbacivanje pregovora čiji su ishodi unaprijed određeni u zatvorenim prostorijama u Washingtonu.
Iz iranske perspektive, kada se od neke zemlje zatraži da sjedne za pregovarački stol pod uslovom da prvo odustane od svojih izvora moći, to nije pregovaranje već nametanje i skrivena predaja. Iz ove perspektive, Vođa Islamske revolucije naglašava da spor sa Zapadom nije tehnički spor oko centrifuga, već egzistencijalna borba između volje za nacionalnim oslobođenjem i volje za globalnom hegemonijom.
Za Teheran, pitanje je suverenitet, koji je nedjeljiv i nepregovarajući, a ustupci po nuklearnom pitanju pod pritiskom nužno znače niz ustupaka koji samo slabe temelje Islamske Republike kao nezavisne države.
Na vrhuncu izazova, ajetullah Khamenei je prešao sa političke odbrane na direktno vojno odvraćanje, zadajući psihološki udarac teoriji "apsolutne superiornosti". Kada se Trump pohvalio da ima najmoćniju vojsku na svijetu, iranski odgovor ga je podsjetio na historijsku i stratešku stvarnost: da veličina vojske ne znači da je imuna na poraz. „Najmoćnije vojske mogu primiti razoran udarac koji će ih učiniti nesposobnim za uzdizanje“, a oružje sposobno da pošalje nosače aviona na dno mora opasnije je u ravnoteži modernog ratovanja od samog nosača aviona.
Ova poruka imala je dvije vrlo opasne dimenzije: Prvo: uništiti prestiž američke vojne moći naglašavajući da brojčana i tehnološka superiornost neće spriječiti ozbiljne gubitke koje Sjedinjene Države ne mogu priuštiti; i drugo: bilo je to jasno upozorenje protiv ciljanja vitalnih ili pomorskih interesa; što znači da svaka konfrontacija ne bi bila jednostrana, već bi bila skupa i destruktivna za agresora.
Nadalje, naglašavanje činjenice da Islamska Republika nije krhka država koju mogu srušiti prijetnje ukazuje na visok nivo samopouzdanja u njene odbrambene sposobnosti i unutrašnju koheziju, koja vanjske prijetnje vidi kao gorivo za jačanje ujedinjujućeg nacionalnog identiteta.
Na političkom nivou, govor Vođe Revolucije bio je formalna deklaracija o neuspjehu politike maksimalnog pritiska; umjesto sankcija i prijetnji koje uzrokuju povlačenje Teherana, prijeteća retorika izgleda je gurnula Teheran ka povećanom nivou strateškog odgovora.
Analitičko čitanje ovog stava sugerira da podizanje retoričkog plafona ne mora nužno značiti direktnu objavu rata, već taktiku za postavljanje pravila angažmana u bilo kojem potencijalnom budućem pregovaračkom procesu. Kroz ovu asertivnost, Teheran šalje poruku prijateljima i neprijateljima da je ponuda koju je dao u prethodnim pregovorima "maksimum koji se može postići", zapravo, ovaj vrhunac velikodušnosti.
Your Comment