Kritičari američke vanjske politike tvrde da Washington sve više napušta principe samostalnog odlučivanja i ulazi u dinamiku regionalnih sukoba koji ne proizlaze nužno iz njegovih primarnih nacionalnih interesa, već iz složenih savezništava i političkih pritisaka.
Jedna od centralnih teza koja se pojavljuje u političkim analizama jeste da Izrael nastoji podstaći oštriju konfrontaciju između SAD-a i Irana, smatrajući Teheran glavnom opasnošću. Prema toj perspektivi, potencijalni američko-iranski sukob uklonio bi značajnu prepreku izraelskoj regionalnoj dominaciji. Takvo viđenje polazi od pretpostavke da izraelsko rukovodstvo Iran doživljava kao egzistencijalnu prijetnju, prvenstveno zbog njegovog raketnog programa, podrške regionalnim saveznicima i pomaganja Palestincima u ostvarenju slobode.
U isto vrijeme, unutar Sjedinjenih Država vodi se intenzivna rasprava o prirodi američko-izraelskog savezništva. Dok jedni naglašavaju stratešku i vrijednosnu bliskost dviju država, drugi upozoravaju na mogućnost nerazmjernog uticaja proizraelskih lobističkih i političkih krugova na donošenje odluka u Washingtonu. Kritičari tvrde da takav uticaj može dovesti do situacije u kojoj američka vanjska politika biva oblikovana u skladu s prioritetima saveznika, a ne isključivo na temelju američkih nacionalnih interesa.
Posebno mjesto u ovoj raspravi zauzima uloga predsjednika Donalda Trumpa. Tokom svoje predizborne kampanje, Trump je naglašavao potrebu okončanja „beskonačnih ratova“ i fokusiranja na unutrašnje probleme Sjedinjenih Država. Međutim, njegovi protivnici i dio analitičara smatraju da su konkretni potezi njegove administracije – uključujući povećano vojno prisustvo u regionu Zapadne Azije, povlačenje iz nuklearnog sporazuma s Iranom i oštru retoriku prema Teheranu – doprinijeli rastu tenzija umjesto njihovom smirivanju.
Retorika koja uključuje prijetnje vojnom akcijom, raspoređivanje ratnih brodova i upozorenja o „teškim posljedicama“ u slučaju nepostizanja dogovora s Iranom, dodatno je pojačala osjećaj nestabilnosti. S druge strane, iranske vlasti su više puta poručile da će svaki napad na njihove interese ili teritoriju biti dočekan snažnim odgovorom. Time se stvara začarani krug prijetnji i protivprijetnji, u kojem i najmanji incident može prerasti u širu eskalaciju.
Važan element ove geopolitičke slagalice jeste pitanje vojne ravnoteže. Iran je tokom proteklih decenija razvio značajne raketne kapacitete i asimetrične vojne strategije koje mu omogućavaju da odgovori na potencijalne napade. Američke baze i trupe raspoređene širom regiona Perzijskog zaljeva i šire nalaze se u dometu iranskih projektila. Zbog toga mnogi stručnjaci upozoravaju da bi direktni sukob imao nepredvidive i potencijalno razorne posljedice, ne samo za region nego i za globalnu ekonomiju.
Pored vojnog aspekta, ključno je i pitanje suvereniteta i demokratskog odlučivanja. U Sjedinjenim Državama sve su glasnije debate o tome u kojoj mjeri vanjsku politiku oblikuju izabrani predstavnici u skladu s voljom građana, a u kojoj mjeri na nju utiču interesne grupe, lobiji i ideološki savezi. Kritički tonovi tvrde da američki poreski obveznici snose finansijski teret vojnih intervencija i obimne strane pomoći, dok istovremeno domaći socijalni i ekonomski problemi ostaju neriješeni.
Ipak, zagovornici čvrstog savezništva s Izraelom ističu da je ta država ključni američki partner na Bliskom istoku, važan za obavještajnu saradnju, tehnološki razvoj i regionalnu stabilnost. Prema tom stanovištu, suprotstavljanje tzv. iranskom uticaju predstavlja legitimni interes i SAD-a i Izraela, jer optužuju Iran za destabilizaciju regiona kroz podršku različitim oružanim grupama.
Upravo u toj suprotnosti percepcija – između onih koji Iran vide kao primarnu prijetnju i onih koji smatraju da se prijetnja preuveličava radi političkih ciljeva – leži suština trenutne polarizacije. Dok jedni pozivaju na diplomatiju i obnovu pregovora o nuklearnom programu, drugi zagovaraju politiku maksimalnog pritiska, pa čak i vojnu opciju.
Nedavni pokušaji pregovora, uz posredovanje regionalnih aktera poput Omana, pokazuju da još uvijek postoji prostor za diplomatsko rješenje. Međutim, takvi procesi su izuzetno krhki i podložni vanjskim uticajima, regionalnim tenzijama i unutrašnjim političkim pritiscima u obje zemlje.
Na kraju, pitanje potencijalnog sukoba između SAD-a i Irana nadilazi bilateralne odnose. Riječ je o testu sposobnosti međunarodne zajednice da sporove rješava diplomatskim putem, ali i o unutrašnjem preispitivanju američke vanjske politike. Da li će Sjedinjene Države nastaviti putem konfrontacije ili će se okrenuti dugoročnom dijalogu i deeskalaciji, zavisi od kombinacije političke volje, strateške procjene rizika i pritiska javnosti.
U svijetu u kojem su globalne krize međusobno povezane, novi veliki rat na Bliskom istoku imao bi posljedice koje bi daleko nadmašile regionalne okvire. Stoga je rasprava o uticaju savezništava, interesnih grupa i političkih ideologija na donošenje odluka od presudnog značaja za budućnost međunarodne sigurnosti.
(PIS Journal)
Your Comment