CNN je prvi objavio ovu informaciju 15. oktobra, nakon čega je uslijedio talas prenošenja i pojačavanja ove priče u glavnim američkim i evropskim medijima. Američki predsjednik Donald Trump kasnije je u intervjuu za Newsmax govorio o ovoj temi, ne negirajući navode. Umjesto toga, ponudio je sebi svojstveno nejasno objašnjenje, opisujući MOAB kao „nešto poput male nuklearne bombe, ali nije nuklearna“, dodajući da bi Sjedinjene Američke Države možda morale „pokušati napad“ na planinu Piksek (Pickaxe Mountain) u iranskom planinskom masivu Karkas. Priča je tako postavljena, ali je potrebno razmotriti činjenice.
Šta zapravo može „Majka svih bombi“?
Bomba GBU-43/B ogromna je prema standardima konvencionalnog naoružanja. Sadrži približno 8.500 kilograma eksplozivnog punjenja, dok njena ukupna masa iznosi oko 9.800 kilograma, odnosno nešto manje od deset tona. Duga je nešto više od devet metara. Koristi GPS navođenje i prvenstveno je konstruisana tako da eksplodira iznad tla. MOAB je termobarično oružje, odnosno oružje koje koristi princip gorivo-zrak. Upravo ta činjenica objašnjava zašto nije prikladna za zadatak o kojem se sada govori. Za razliku od konvencionalnih eksploziva, termobarično oružje ne nosi u svom kućištu svu količinu oksidansa potrebnu za sagorijevanje. Umjesto toga, pri aktiviranju raspršuje sitne čestice goriva ili reaktivnog materijala u okolni zrak. Sekundarno paljenje zatim aktivira taj oblak, koristeći kisik iz atmosfere i stvarajući udarni talas izuzetno dugog trajanja i velikog dometa. Vatrena kugla praktično troši kisik iz okolnog prostora. Rezultat je oružje optimizirano za uništavanje ciljeva na površini ili neposredno iznad nje, poput nezaštićenog ljudstva, lakših objekata i ulaza u pećine, na širokom području. Međutim, MOAB ne može usmjeriti dovoljno energije duboko u tlo kako bi probio stotine metara čvrste stijene. Trumpov opis bombe kao „male nuklearne bombe“ nije samo neprecizan. Takva retorika pokazuje kako se trenutna neprijateljska vojna kampanja protiv Islamske Republike Iran može razumjeti kao komunikacijska strategija, a ne nužno kao ozbiljno vojno planiranje.
Jedina dosadašnja borbena upotreba MOAB-a
MOAB je u borbi upotrijebljen samo jednom. Dana 13. aprila 2017. godine, tokom Trumpovog prvog predsjedničkog mandata, jedna bomba GBU-43/B bačena je na kompleks tunela u provinciji Nangarhar na istoku Afganistana. Cilj je, prema tadašnjim američkim tvrdnjama, bila infrastruktura terorističke organizacije ISIS-K, odnosno ogranka takozvane Islamske države u Horasanu. Tadašnja američka administracija saopćila je da je u napadu ubijeno približno 90 pripadnika ISIS-K. Međutim, stvarna procjena nastale štete ostala je povjerljiva. Potvrđeno je da je došlo do veoma snažne eksplozije u planinskom području na istoku Afganistana. Ipak, strateški učinak napada na operativne sposobnosti ISIS-K u toj regiji bio je, u najboljem slučaju, nejasan. Organizacija je nastavila izvoditi napade i tokom narednih mjeseci i godina. To je cjelokupna borbena historija ovog oružja: jedan napad na nezaštićenu mrežu tunela u relativno mekom tlu, na području bez protivzračne odbrane, izveden sporim transportnim avionom u nekontrolisanom zračnom prostoru.
Planina Piksek: Cilj duboko ukopan u stijenu
Prema navodima koji se razmatraju, potencijalni cilj je Kuh-e Kolang Gaz La, međunarodno poznat kao Pickaxe Mountain, u planinskom masivu Karkas u centralnom Iranu. Objekt koji se navodno nalazi ispod planine smješten je na dubini većoj od 100 metara ispod čvrstog granita. Tvrdnja da bi oružje koje detonira iznad površine, bez obzira na njegovu veličinu, moglo ozbiljno ugroziti takav cilj pokazuje nerazumijevanje osnovne fizike ovog problema. Sjedinjene Američke Države posjeduju oružje koje je za takve zadatke zaista projektovano: GBU-57/B Massive Ordnance Penetrator (MOP). Riječ je o bombi teškoj približno 13.600 kilograma, posebno konstruisanoj da probija armirani beton i očvrsnute stijene prije detonacije. MOP je upotrijebljen protiv iranskih nuklearnih postrojenja 22. juna 2025. godine, tokom dvanaestodnevnog nametnutog rata. Međutim, efikasnost tog oružja protiv najdublje ukopanih i najbolje zaštićenih objekata, posebno postrojenja za obogaćivanje uranija Fordow, i dalje je predmet ozbiljnih rasprava.
Ako nije moguće pouzdano potvrditi da je oružje posebno projektovano za probijanje podzemnih utvrđenja neutraliziralo Fordow, koji je znatno manje zaštićen od objekta kakav se navodno nalazi ispod planine Piksek, onda je tvrdnja da bi bomba koja eksplodira iznad planinske površine mogla postići nešto više od oštećenja same stijene teško održiva kao ozbiljna vojna procjena. Čak i kada se zanemare duboko ukopani i utvrđeni ciljevi, MOAB ne nudi značajnu prednost u odnosu na konvencionalne ciljeve na površini. Takvi ciljevi mogu se napadati efikasnije i uz mnogo manji operativni rizik upotrebom više precizno navođenih bombi JDAM, ispaljenih ili bačenih iz borbenih aviona s veće udaljenosti. MOAB ne proširuje skup ciljeva koje SAD mogu napasti. Ne donosi novu sposobnost. Donosi spektakl.
Problem koji američki mediji uglavnom zanemaruju
Postoji još jedan operativni problem kojem se u aktuelnoj američkoj medijskoj priči posvećuje veoma malo pažnje. Potvrđeno je da se GBU-43/B može isporučiti samo avionima iz porodice transportnih aviona C-130. Slanje takvog aviona u iranski zračni prostor u kojem djeluje protivzračna odbrana nije sitnica. To stvara ozbiljne operativne poteškoće i povećava rizik cijele misije. Sjedinjene Američke Države izgubile su dva aviona MC-130J Commando II tokom svog rata protiv Irana. Ideja o slanju još jednog sporog transportnog aviona u isto takvo okruženje, kako bi izbacio bombu koja ne može dosegnuti cilj koji bi navodno trebala uništiti, dodatno naglašava nelogičnost čitavog scenarija.
“Čudesno oružje“ kao sredstvo propagande
Aktuelna priča o MOAB-u više podsjeća na njemačku doktrinu takozvanog Wunderwaffea, odnosno „čudesnog oružja“, iz završne faze Drugog svjetskog rata, nego na ozbiljan proces vojnog planiranja. Pod sve većim pritiskom i suočena s nepovoljnom strateškom situacijom, nacistička Njemačka najavljivala je izvanredna nova oružja koja su navodno trebala preokrenuti tok rata. Rakete V-1 i V-2 zaista su izazivale strah i odnosile ljudske živote. Međutim, nisu promijenile konačan strateški ishod rata. Svrha „čudesnog oružja“ nije prvenstveno vojna. Ona je politička. Takvo oružje domaćoj javnosti i nesigurnim saveznicima šalje poruku da još postoje mogućnosti, da su na raspolaganju novi instrumenti moći i da situacija nije toliko loša koliko izgleda. Kada strategija zakaže, spektakl popunjava prazninu.
Trumpova administracija vodi rat koji, prema ovoj analizi, nije proizašao iz američkih strateških interesa. SAD su se uključile u rat kako bi podržale izraelske ciljeve i ekspanzionističke ambicije, pretrpjele značajne gubitke i političke neugodnosti te se sada približavaju međuizborima u trenutku kada javnosti nije ponuđeno jasno objašnjenje kako bi pobjeda uopće trebala izgledati. Upravo u takvom kontekstu priča o MOAB-u ima smisla kao kampanja upravljanja informacijama: cilj je stvoriti sliku snažne američke vojske, iako stvarnost izgleda drugačije.
Napad na Iran mogao bi izazvati novu eskalaciju
Postoji još nešto što treba jasno reći. Čak i ako MOAB bude upotrijebljen, čak i ako avion C-130 uđe u iranski zračni prostor, izbaci bombu iznad planine Piksek i izazove najveću konvencionalnu eksploziju viđenu u regiji, Iran će biti primoran odgovoriti. Ne zato što bi napad nužno oštetio nešto od vojnog značaja, već zato što veliki napad koji ne ostvari deklarisani cilj ne završava rat. On ponovo pokreće ciklus eskalacije. Teheran bi se našao pod pritiskom da odgovori, i to potezom koji bi po svojoj vidljivosti odgovarao razmjerama napada. Iran je više puta pokazao da posjeduje sredstva i odlučnost da to učini. MOAB je veoma velika bomba, ali je posebno pogodna za ono što bi u ovom trenutku trebala simbolizirati. U sadašnjem kontekstu ona je prije svega rekvizit: korisna za televizijski intervju, korisna za medijsku kampanju, ali suštinski beskorisna za uništavanje cilja koji se nalazi stotinu metara ispod površine granitne planine u centralnom Iranu.
PIS Journal
Your Comment