Uobičajena je greška pitanje „oružja“ i „oružanih frakcija“ tretirati kao homogeni blok koji bi na bilo kakav politički dogovor odgovorio jednim glasom. Stvarnost je mnogo složenija.
Neke frakcije koje su stekle stvarnu izbornu i političku prisutnost, te imaju zastupnike u parlamentu i funkcije u izvršnoj vlasti, potpunu integraciju u zvanični sistem vide kao manje skupocjenu opciju od sukoba s njim. To je posebno izraženo zbog međunarodnog pritiska kroz sankcije, koji „zvanično rješenje“ čini prihvatljivim izlazom bez oduzimanja njihovog stvarnog utjecaja.
Nasuprot tome, druge frakcije nemaju uporedivu izbornu težinu i zvanične institucije ne smatraju alternativom oružanoj borbi. Njihova vojna doktrina zasniva se na principu „otvorenog otpora“, koji se teško može uklopiti u institucionalnu integraciju.
U nedostatku stvarnih garancija, a ne samo izjava, koje bi osigurale nastavak njihove uloge i sigurnost njihovih pripadnika, zadržavanje oružja iz njihove perspektive postaje sigurnija opcija, a ne čin većeg prkosa.
U praktičnom smislu, to znači da bilo kakvo rješenje pitanja oružja u ovoj fazi neće predstavljati sveobuhvatan dogovor. Umjesto toga, radit će se o djelimičnom preusmjeravanju koje će neke strane ostaviti izvan zvaničnog okvira.
Zbog toga slogan „država mora imati monopol nad oružjem“ nema mnogo smisla ukoliko ga ne prate stvarne garancije i realni poticaji, umjesto prolaznih obećanja.
Ekonomski front
Nema mnogo smisla govoriti o potpunom sigurnosnom suverenitetu ako se istovremeno dopušta da ekonomska ranjivost potkopava taj suverenitet iz pozadine. Zemlja ne može tvrditi da u potpunosti kontroliše svoje sigurnosne odluke dok ostaje izložena ekonomskim šokovima nad kojima nema kontrolu.
Kada Federalne rezerve podignu kamatne stope, posljedice se mogu proširiti kroz globalna tržišta, utječući na troškove zaduživanja, tokove kapitala, dolar i, na kraju, širu iračku ekonomiju. Iračani možda nemaju nikakav utjecaj na takve odluke, ali ipak osjećaju njihove posljedice.
Dok Irak nastoji vratiti kontrolu nad svojim sigurnosnim odlukama, istovremeno se suočava sa strukturnom krizom ukorijenjenom u gotovo potpunoj ovisnosti o prihodima od nafte. Nafta i dalje predstavlja glavni kanal kroz koji Sjedinjene Američke Države zadržavaju značajan utjecaj nad iračkim finansijskim tokovima.
U takvim okolnostima, malo je vjerovatno da će dinar potisnuti dolar na domaćem iračkom tržištu. Ovaj problem dodatno pogoršavaju glomazan administrativni aparat i korupcija, koji su tokom više od dvije decenije iscrpili resurse. Ti resursi mogli su biti uloženi u izgradnju modernog odbrambenog i obavještajnog sistema sposobnog da smanji ovisnost države o vanjskoj podršci.
Tu je i borba za povjerenje, bitka koju država teško dobija nakon što nije uspjela osigurati radna mjesta i usluge za svoje mlade. Rezultat je društveni vakuum koji nije ništa manje opasan od sigurnosnog vakuuma duž granica, a možda je čak i lakše iskoristiv, jer društveni vakuum ne zahtijeva infiltraciju preko graničnog prijelaza. On već postoji u svakom iračkom gradu.
Arapske države zabrinute za Irak, koje tvrde da su njegovi prijatelji i da podržavaju njegovu stabilnost, imaju odgovornost koja nije ništa manja od odgovornosti samog Bagdada. Stručnjaci smatraju da one moraju ozbiljno preispitati svoj ekonomski odnos prema Iraku, kao što to moraju učiniti i Sjedinjene Američke Države, te se udaljiti od iskorištavanja njegove hitne potrebe za investicijama i razvojnom pomoći.
Stabilnost Iraka, kao što su prethodna regionalna iskustva više puta pokazala, nije samo unutrašnje pitanje. Ona predstavlja temeljni stub stabilnosti širom šire regije, od Perzijskog zaljeva do Levanta.
Svaka strana koja ekonomsku krizu Iraka vidi kao priliku za „jeftine“ investicije, umjesto kao zajedničku odgovornost za podršku njegovom razvoju, rizikuje da održi isti vakuum, koji se može koristiti i u političke i u sigurnosne svrhe.
Podrška uz uslove, a ne slijepa podrška
Tekući pregovori o regulisanju pitanja oružja zaslužuju podršku, ali ta podrška treba biti praćena jasnim uslovima, a ne predstavljati blanko ček.
Jedini uslov oko kojeg ne može biti kompromisa jeste da proces državi mora dati stvarnu kontrolu nad sigurnosnim odlukama. Ne može se raditi o kozmetičkom rješenju koje ostavlja postojeću stvarnost nepromijenjenom, dok se preko nje postavlja novi pravni okvir koji svima donosi zadovoljstvo, a zapravo nikoga istinski ne obavezuje.
Ova rezerva ne proizlazi iz unaprijed formirane sumnje u namjere domaćih aktera. Ona odražava jednostavno shvatanje da pitanje ovakve osjetljivosti mogu iskoristiti vanjske sile koje nastoje produžiti krizu iz razloga koji nemaju veze s interesima iračke države. To se posebno odnosi na one sile koje su imale ulogu u komplikovanju odnosa Iraka s njegovim susjedima.
Iraku danas ne treba niko da ga uvjerava da je sposoban braniti samog sebe. To je dokazao vlastitom krvlju kada se suočio s terorizmom, uz jedinu podršku susjednog Irana tokom svojih najmračnijih godina.
Ono što se sada testira nije sposobnost, već volja; ne slogani, već detalji. Ko će zaista kontrolisati granice kada se dogodi prvi incident? Ko će riješiti pitanje oružja putem stvarnih garancija, a ne medijskih izjava? Ko će spriječiti da ekonomska kriza postane gorivo za nove nerede? I ko će prepoznati pokušaje narušavanja odnosa Iraka s njegovim susjedima prije nego što prerastu u potpunu diplomatsku krizu?
Sva ova pitanja, kao i desetine drugih koja postavlja tiha većina, zahtijevaju praktične odgovore. Ipak, usijana atmosfera i sve veći intenzitet događaja oko Iraka ukazuju na to da najviše državno rukovodstvo još uvijek nije pokazalo jasnu strategiju za suočavanje s onim što dolazi i odbranu od toga.
Čini se ni da ne uzima dovoljno u obzir regionalna dešavanja niti poduzima neophodne mjere kao odgovor na njih.
Povlačenje međunarodnih koalicionih snaga predvođenih Sjedinjenim Američkim Državama iz Iraka, koje se sada odvija pred televizijskim ekranima, nije kraj priče. Svako ko na to gleda na taj način, tvrde stručnjaci, pogrešno je shvatio situaciju. Istina je da je ovo tek uvodno poglavlje.
Irak se sada suočava s dva izbora, dok se mnogi nadaju da će se pojaviti i treći: ili će vlastitim rukama ispisati ovu priču o suverenitetu, ili će dopustiti da je neko drugi napiše umjesto njega. A kada neko drugi drži pero, cijenu će platiti iračka krv, a ne oni iz čijih je planova sve to proizašlo.
Your Comment