Prema novinskoj agenciji Ahlul Bayt (A.S.) - ABNA - Hojjatul Islam Syed Jawad Naqvi, vođa Pokreta buđenja Mustafinog Ummeta u Pakistanu, u jednom je članku naglasio: Ako sunnitska zemlja otvoreno vojno podržava Palestinu, ta se podrška smatra "halal", ali ako Iran učini isto, da li to odjednom postaje "sektaška agenda"?
Prenosimo njegov članak:
Zločini i genocid u Gazi potresli su savjest svijeta, ali iznenađujuće je da u zemlji poput Pakistana, čak i među vjerskim grupama, vlada čudna i teška tišina. Tišina koja nije samo privremena, već odraz intelektualne stagnacije i diskurzivnog raskola koji, umjesto da probudi kolektivnu savjest islamske nacije, zarobio ju je u sektaškim i geografskim predrasudama.
Ugnjetavanje Palestinaca nije ograničeno na određeni događaj ili trenutak. Mjesecima su tijela šehida, uništene bolnice, djeca bez roditelja, ranjeni očevi i majke i spaljena naselja postali dio svakodnevnog života stanovnika Gaze.
Dakle, pitanje je: Zašto su osjećaji odjednom povrijeđeni i zašto se sada izdaju fetve? Ako su ta osjećanja stvarna i odnose se na palestinski narod, zašto se o njima nije ni govorilo u trenucima kada su se Hezbollah, Hamas i Iran suprotstavili izraelskoj agresiji?
U to vrijeme, mnogi vjerski krugovi su ostali nijemi. Opravdanje za ovu šutnju bilo je da je "ovo pitanje povezano s Iranom" ili "dio je ši'itsko-centrične politike". Ovaj stav je ograničio palestinski otpor unutar sektaških okvira i učinio jedno od najvažnijih i najsvetijih pitanja islamske nacije žrtvom razdornih narativa.
Ova tišina nije slučajna; to je rezultat proračunate propagande, usmjerene na održavanje sektaških podjela unutar Ummeta. Kada se pokret otpora smatra sumnjivim samo zato što ga podržava određena zemlja ili religija, to zapravo pojačava opresivni narativ.
Ako sunnitska zemlja otvoreno vojno podržava Palestinu, da li se ta podrška smatra "halal", ali ako Iran učini isto, da li to odjednom postaje "sektaška agenda"? Imamo li pravo zauzeti stav protiv ugnjetavanja samo ako je taj stav u skladu s našim mezhepskim identitetom?
Ovakav način razmišljanja je veoma opasan. Ne samo da ograničava podršku palestinskom narodu, već i udaljava Ummet od principa prema identitetizmu. Ako je palestinsko pitanje zaista ummetsko pitanje, onda bi njegova podrška trebala uključivati svaku osobu, vladu ili grupu koja iskreno stoji uz potlačene, bez obzira na njihovu političku ili vjersku pozadinu.
Realnost je da je Iran, uprkos vlastitoj političkoj i vjerskoj pozadini, bio jedan od najodanijih i najiskrenijih pristalica palestinskog oružanog otpora. Ako odbijemo podršku te zemlje samo zato što je ši'itska, to je protivno pravdi i logici. Takav stav nije samo štetan za Palestince, već i potkopava jedinstvo islamskog svijeta.
Podržavanje palestinskog otpora je principijelna dužnost koja ne bi trebala biti uslovljena time ko stoji na njenom putu. Kada se Iran ili njegove savezničke grupe poput Hezbollaha ili Hamasa uključe u sukob, naš kriterij za podršku ili protivljenje ne bi trebala biti samo ideologija, već to da li stoje uz potlačene ili ne.
Sektaške podjele ne samo da štete Palestini, već i uništavaju jedinstvo Ummeta. Ako prihvatimo ili odbacimo otpor isključivo na osnovu toga ko ga predvodi, krećemo se ka selektivnosti u pravdi. To znači da o principima, pravdi i podršci potlačenima sudimo na osnovu pojedinaca, država i religija.
Protesti će se dizati samo kada se na društvenim mrežama objave srceparajuće slike ili kada arapski mediji budu prisiljeni odražavati činjenice. Ali kada na bojnom polju traje otpor, kada teče krv i neprijatelj odgovara, mi ostajemo nijemi ili to nazivamo iranskom agendom i odbacujemo je.
Ovo je također oblik intelektualnog ropstva. Mentalna zamka koja je toliko zaplela Ummet da je postao neutralan, a ponekad se i protivio.
Sada je više nego ikad bitno da islamski ummet ne posmatra palestinsko pitanje iz isključivo vjerske ili geografske perspektive. Palestina je humanitarno, moralno i principijelno pitanje. Svako, bez obzira na vjeru ili nacionalnost, zaslužuje podršku ako iskreno stoji uz potlačene.
Kao što islam nije ograničen na određenu rasu, etničku pripadnost ili jezik, tako ni podrška potlačenima ne bi trebala biti ograničena na sektaške granice. Ako odbacimo stav neke zemlje ili grupe isključivo na osnovu njenog vjerskog identiteta, i sami upadamo u istu predrasudu na koju nas je islam upozorio.
Palestinska zastava ne bi trebala biti samo izgovor za prolazne emocije ili trenutne proteste, već simbol principijelnog stava, intelektualne nezavisnosti i jedinstva Ummeta. Ova zastava ne bi trebala biti vezana ni za jednu određenu agendu, zastupnika ili religiju i mezheb, već bi je trebalo smatrati simbolom otpora ugnjetavanju i trijumfom istine.
Dok Ummet ne shvati ovaj fundamentalni princip, ne može učiniti pravdu ni Palestini ni sebi.
Your Comment