Božija stvorenja dijele se u tri skupine: one koji se povode samo za svojim instinktima i prohtjevima, poput životinja; one koja slijedi samo svoj razum poput meleka; i one koji ponekad slijede razum, a ponekad porive – poput čovjeka.
Kad god se čovjek nađe na raskrsnici između prohtjeva i dužnosti, a odabere ovo prvo, približava se životinjama, ili biva i gori od njih, kako se to i u kur’anskom ajetu kaže: “Oni su poput stoke, pa i gori od nje”. Takvi su imali mogućnost, a nisu se okoristili razumom i uputom poslanika. Kod Uzvišenog Allaha najgora su stvorenja koja su kao gluha i slijepa i ne žele razmišljati.
Ali, čim čovjek na toj raskrsnici odabere dužnost, staje u red meleka i čistih odabranih ljudi, te mu to biva povodom za praznik, za eid, za bajram.
Naprimjer, glad i žeđ čovjeka gone prema jedenju i pijenju, ali dužnost kaže da se, naprimjer, u mjesecu Ramazanu treba postiti. Onaj ko odabere dužnost, obilježava i Ramazanski bajram i veliča tu svoju pobjedu.
U brojnim islamskim predaja i kur’anskim ajetima govori se o velikom poslaniku hazreti Ibrahimu a.s. i o tome da je kao starac dobio sina kojemu je dao ime Ismail. On mu je bio izuzetno drag i mio. Ali, nakon nekog vremena, kada je Ismail bio tek stasali mladić, Ibrahimu je nkoliko puta u snu došla naredba od Uzvišenog Gospodara da, ne spominjući nikakav razlog, zakolje svog sina Ismaila i prinese ga kao žrtvu.
Nakon unutrašnjih sukoba sa samim sobom, uz iskreni pristanak njegovog sina, odlazi na određeno mjesto i priprema se odrubiti svom voljenom sinu glavu. Ali u tim trenucima, kada su Ibrahim i Ismail položili ispit svoje odanosti, Uzvišeni Allah šalje mu ovcu kao kurban i zamjenu za Ismaila.
Historija kurbana i žrtvovanja za Boga seže sve do hazreti Adema a.s, a najpoznatiji kurbani u ljudskom svijetu su oni koje su zaklali Ademovi sinovi Habil i Kabil.
Također, hazreti Nuh a.s. je nakon velike oluje koja je zadesila njegov narod za kurban zaklao veliki broj životinja.
Kurban hazreti Ibrahima je svakako jedan od najpoznatijih, a i u vrijeme hazreti Musaa a.s. jevreji su imali dvije vrste kurbana.
Kršćani vjeruju da je hazreti Isa a.s. samog sebe prinio kao kurban (žrtvu) za druge ljude, a klanje kurbana bilo je uobičajeno i kod predislamskih Arapa.
Svakako, dolaskom islama, ovaj drevni običaj dobiva nove dimenzije i značaj. Kurban je obaveza, farz, samo hadžijama u Mekki, a mustehab i lijepo i pohvalno učiniti svim drugim muslimanima na svijetu i to na dan ovog velikog praznika, ali i u drugim prilikama.
Klanjem kurbana poklanja se i daruje imetak na Božijem putu, što je samo po sebi veliki uspjeh.
Ubijanje životinje metafora je i za ubijanje vlastitog nefsa, onog dijela ljudske duše koji poziva na zlo. Razuman vjernik će sabljom razuma i vjere ubiti unutrašnju životinju u sebi koja ga priziva na zlo i smeta mu na putu približavanja Bogu, očistit će se od njene prljavštine i nečistoće, i tako učiniti veliki džihad i veliki unutrašnji hadždž.
Ukoliko se ta unutrašnja životinja u čovjeku ne ubije i ne smiri, ona nikada neće biti zadovoljna, čak ni kad bi postigla sve blagodati ovog svijeta i uvijek će tražiti više i više, uvlačeći čovjeka u vrtlog uništenja, čovjeka koji nije stvoren da bi vječnost gradio na dunjaluku, već na ahiretu.
Za vrijeme Poslanika Muhammeda s.a.v.a i njegove časne Porodice Ehli Bejta, obilježavanju Kurban-bajrama i klanju kurbana posvećivala se velika pažnja.
Prenosi se da je Ummu Selema došla kod Poslanika s.a.v.a. i rekla mu da se približava Kurban-bajram, ali da nema novca za kurban. Željela je znati da li je uredu da novac za kurban pozajmi. On joj reče da to učini, jer je to već vraćeni dug.
U predajama se prenosi da je Muhammed s.a.v.a. imao običaj klati dva ovna. Jedan bi zaklao svojom rukom, a zatim rekao: “Bože, ovo je od mene i članova mog Ehli Bejta koji nisu uspjeli zaklati kurban”, a zatim bi klao i drugi i govorio: “Bože, ovo je od mene i svih onih u mom Ummetu koji nisu uspjeli zaklati kurban.”
Sam obred klanja ima svoje propise kako bi kurban bio primljen, a meso halal i dozvoljeno za konzumiranje.
Meso se treba podijeliti na tri dijela, jedan ostaviti sebi, jedan pokloniti, a jedan podijeliti siromašnima. Imam Sadik a.s. je bio upitan šta s kurbanskim mesom, a on je kazao da su prethodnici iz Ehli Bejta jednu trećinu slali komšijama, jednu siromasima, a jednu čuvali za vlastite i potrebe svojih ukućana i porodice. Neki islamski pravnici podjelu trećine siromasima smatraju strogom obavezom, a komšijama i porodici pohvalnim i lijepim.
Koliko je značajno obilježiti bajram svjedoči i to da je postiti na taj dan zabranjeno, jer bajram je praznik pobjede dužnosti nad prohtjevima.
Počnimo i mi žrtvovati svoje loše osobine već ovog Bajrama!
www.spoznaja.com