ABNA: Časni Kur’an o dolasku i ustanku Imama Mehdija govori – kao i mnogim drugim stvarima – bez upuštanja u pojedinosti, u općenitom smislu i baveći se principima. Dakle, govoreći o potpunoj i konačnoj pobjedi dobrih na Zemlji. Tumači Kur’ana ovakve ajete, uzimajući predaje kao argument, dovode u vezu sa hazreti Mehdijem, njegovim pojavljivanjem i ustankom. Neki od ajeta za koje učenjaci smatraju da govore o ovoj temi su sljedeći:
وَلَقَدْ كَتَبْنَا فِي الزَّبُورِ مِن بَعْدِ الذِّكْرِ أَنَّ الْأَرْضَ يَرِثُهَا عِبَادِيَ الصَّالِحُونَ
„Mi smo u Zeburu, poslije Tevrata, napisali da će Zemlju Moji čestiti robovi naslijediti.“ (Al-Anbija/Vjerovjesnici, 105)
Tumačeći ovaj ajet, moramo napomenuti da zikr u principu znači sve ono što označava spominjanje ili napominjanje odnosno opomena, a u ovom ajetu to je prevedeno, odnosno protumačeno kao Tevrat, to jest nebeska Knjiga hazreti Musa’a (a.s) dakle Tevrat, budući da se radi o knjizi objavljenoj prije Zebura. Prema nekim drugim tumačenjima, zikr ovdje znači sam Kur’an, jer se u kur’anskim ajetima sreće da se Kur’an ovim nazivom. Prema tome, izraz min ba’d značio bi osim, pred, pa bi se ovaj ajet mogao prevesti i kao: „Mi smo osim u Kur’anu, i u Zeburu napisali da će Zemlju Moji čestiti robovi naslijediti“. U pogledu tumačenja ovog ajeta prenosi se da je Imam Bakir (a.s) rekao:
„Ovi čestiti robovi jesu upravo Mehdijevi drugovi u posljednjem vremenu.“
Istaknuti tumač Kur’ana Tabersi tumačeći ovaj ajet, nakon navođenja ove predaje kaže:
„Predaje koje šiiti i sunniti prenose od Poslanika islama (s.a.v.a) dokazuju ovaj stav: Da do kraja svijeta ne preostane samo još jedan dan, Allah bi taj dan produžio dok ne ustane ispravan čovjek iz moje porodice koji će Zemlju ispuniti pravdom onako kako će biti ispunjena nepravdom i zulumom.“
Ukazivanje Kur’ana na najavu vlasti čestitih robova na Zemlji u Tevratu i Zeburu pokazuje da je ova najava objavljivana u svim nebeskim Knjigama redom.
Kao što smo i u prethodnom tekstu naveli zanimljivo je primjetiti da i u Davudovim (a.s) psalmima, koji su danas dio Starog zavjeta (Tevrata/Tore), odnosno zbirci Davudovih (a.s) moljenja i obraćanja Bogu, također susrećemo ovu temu. Tako u psalmu broj 37 stoji: „Utišaj gnjev, i ostavi jarost; nemoj se držati da zlo činiš. Jer će se istirijebiti oni koji čine zlo, a koji čekaju Gospodina naslijedit će zemlju.“ U istom psalmu dalje stoji i: „Čekaj Gospodina i drži se puta njegova, i on će te postaviti da vladaš Zemljom, vidjet ćeš kako će se istrijebiti bezbožnici.“
Dalje u Kur’anu na ovu temu u petom ajetu sure Al-Kasas se kaže:
وَنُرِيدُ أَن نَّمُنَّ عَلَى الَّذِينَ اسْتُضْعِفُوا فِي الْأَرْضِ وَنَجْعَلَهُمْ أَئِمَّةً وَنَجْعَلَهُمُ الْوَارِثِينَ
„A Mi hoćemo da one koji su na Zemlji tlačeni milošću obaspemo i da ih vođama i nasljednicima učinimo.“
Tumači Kur’ana smatraju da su oni koji su bili na Zemlji tlačeni ustvari Imami (a.s) iz roda Muhammedova (sa.v.a), koji će nakon pojave Mehdija ponovo dobiti oduzetu im čast te da će njihovi neprijatelji biti poniženi za nepravdu koju su im činili. Vođa pravovjernih Alija (a.s) proučio je ovaj ajet nakon što je najavio da će se ljudi svijeta okrenuti porodici Objave.
U suri An-Nur, ajet 55 se kaže:
وَعَدَ اللَّـهُ الَّذِينَ آمَنُوا مِنكُمْ وَعَمِلُوا الصَّالِحَاتِ لَيَسْتَخْلِفَنَّهُمْ فِي الْأَرْضِ كَمَا اسْتَخْلَفَ الَّذِينَ مِن قَبْلِهِمْ وَلَيُمَكِّنَنَّ لَهُمْ دِينَهُمُ الَّذِي ارْتَضَىٰ لَهُمْ وَلَيُبَدِّلَنَّهُم مِّن بَعْدِ خَوْفِهِمْ أَمْنًا ۚ يَعْبُدُونَنِي لَا يُشْرِكُونَ بِي شَيْئًا ۚ وَمَن كَفَرَ بَعْدَ ذَٰلِكَ فَأُولَـٰئِكَ هُمُ الْفَاسِقُونَ
„Allah obećava da će one među vama koji budu vjerovali i dobra djela činili sigurno namjesnicima na Zemlji postaviti, kao što je postavio namjesnicima one prije njih, i da će im zacijelo vjeru njihovu učvrstiti, onu koju im On želi, i da će im sigurno strah sigurnošću zamijeniti; oni će se samo Meni klanjati, i neće druge Meni ravnim smatrati. A oni koji i poslije toga budu nezahvalni – oni su pravi grješnici.“
Ovaj časni ajet je također povezan sa pitanjem pojave hazreti Imama Mehdija, a neki od tumača Kur’ana smatraju da će do ispunjenja ovog obećanja doći nakon pojave Imama Vremena odnosno obećanog izbavitelja Mehdija, dok neki vjeruju da je nastanak društva opisanog u ajetu moguć jedino u njegovo vrijeme. Tumačeći ovaj ajet Tabersi kaže:
„Od Ehli Bejta se prenosi da je ovaj ajet objavljen u vezi s Mehdijem iz porodice Muhamedove (s.a.v.a). Ajjaši od hazreti Ali ibn Husejna Imama Zejnulabidina (a.s) prenosi da je proučio ovaj ajet, pa kazao: „Tako mi Boga, to su sljedenici nas porodice Poslanikove. Allah će to učiniti za njih podsredstvom čovjeka od nas i on je Mehdi mog ummeta. On je taj za koga je Poslanik (s.a.v.a) rekao: „Njegovo ime jeste moje ime; on će Zemlju ispuniti pravdom onako kako će ona biti ispunjena zulumom i nepravdom.“ Tabersi zatim dodaje: „Takvo tumačenje ovog ajeta preneseno je i od Imama Bakira i Imama Sadika (a.s)“.
Imam Mehdi u predajama
Kako smo i ranije ukazali, uvjerenje u postojanje i dolazak Mehdija, nije osobitost samo drugih religija već i islama i svih njegovih pravaca i mezheba, tako da hadise o njegovoj pojavi imamo u knjigama svih islamskih pravaca. U knjigama mezheba Ehli sunneta predaje o Mehdiju prenose se od trideset i trojice drugova Božijeg Poslanika (s.a.v.a). A isti broj velikih islamskih učenjaka iz ova četiri mezheba je napisalo zasebne knjige o hazreti Mehdiju (da Bog ubrza njegovu pojavu).
Musned Ahmeda Hanbela i Buharijin Sahih spadaju među poznate sunitske knjige tj. zbirke hadisa pisane prije rođenja Imama Mehdija, a u kojima su prenesene predaje o njemu.
Među hadise koje prenosi Ahmed ibn Hanbel spada i ovaj hadis:
„Poslanik islama (s.a.v.a) je rekao: „Da Ovome svijetu ne preostane više od jednog dana, Allah bi na taj dan digao čovjeka od nas koji će svijet ispuniti pravdom onako kako će dotad biti pun nepravde i zuluma.“
U sunnitskim knjigama toliko je mnogo Poslanikovih (s.a.v.a) hadisa o hazreti Mehdiju, njegovim svojstvima i znakovima da veliki sunnitski stručnjaci za hadis predaje koji govore o Mehdiju smatraju vjerodostojnim takozvanim mutevatir hadisima. Allame Šukani je, kako bi dokazao vjerodostojnost ovih hadisa napisao knjigu pod naslovom Al-Tevazih fi tevatir ma dža’fil-Muntezir ve-Dedžal vel-Mesih.
Ibn Ebi al-Hadid, jedan od najautoritativnijih učenjaka u vezi s ovim piše: „Svi islamski pravci saglasni su oko toga da se trajanje ovog svijeta i ljudska dužnost u izvršavanju Božijih propisa neće okončati dok se ne pojavi Mehdi.“
Ovo izlaganje okončat ćemo citiranjem zvaničnog saopćenja Saveza islamske uleme odnosno Rabite, proglasa koji predstavlja aktuelan dokaz uvjerenja muslimana u dolazak Mehdija, a koje je izdato još 1976 godine. Jedan od razloga važnosti ovog proglasa je taj što se njime ukazuje da se i one skupine koje su najoštrije suprotstavljene sljedbenicima Ehli Bejta, također slažu u vezi s ovim pitanjem, odnosno ne samo da se slažu nego ga ozbiljno brane i, s obzirom na brojnost dokaza i predaja, smatraju ovo jasnim i neospornim islamskim uvjerenjem. Inače, ova institucija djeluje kao svjetski centar za odnose i veze između muslimanskih naroda. U svakom slučaju, 1976. godine osoba po imenu Ebu Muhammed iz Kenije postavila je Rabiti pitanje o vjerovanju u pojavu očekivanog Mehdija. U svome odgovoru, generalni sekretar ove organizacije, napominjući kako i Ibn Tejmije (teorijski utemeljitelj vehabizma) također prihvata hadise koji govore o Mehdiju, dostavlja kratak traktat pisan od peterice poznatih savremenih alima iz Hidžaza. U ovom traktatu,nakon što se spomene hazreti Mehdi i mjesto njegovog pojavljivanja, dakle Mekku, kaže se sljedeće:
“U doba njegovog pojavljivanja svijet će grcati u nemoralu i njime će se proširiti nevjerstvo i nasilje, pa će Bog posredstvom njega (Mehdija) ispuniti svijet pravdom onako kako će dotad biti pun zuluma i nepravde. On je posljednji od dvanaesterice ispravnih halifa koje Poslanik spominje u vjerodostojnim predajama. Od Poslanikovih ashaba preneseno je mnoštvo predaja koje govore o Mehdiju. Kao naprimjer, Osman ibn Affan, Ali ibn Ebu Talib, Talha ibn Ubejdullah, Abdurahman ibn Avf, Abdullah ibn Abbas, Amar ibn Jasir, Abdullah ibn Mesud, Ebu Said Hudri, Sevban, Kora ibn Ajas Mezani, Abdullah ibn Haris, Ebu Hurejre, Huzifa ibn Jeman, Džabir ibn Abdullah, Ebu Imame, Džabir ibn Madžid, Abdullah ibn Omer, Enes ibn Malik, Imran ibn Hasin i Ummi Selema.”
U nastavku se kaže:
“Kako naprijed spomenuti Poslanikovi hadisi, tako i svjedočanstva ashaba koja u ovom slučaju imaju težinu hadisa, navedeni su u mnogim poznatim islamskim knjigama te temeljnim zbirkama Poslanikovih hadisa uz odgovarajuće i potvrđene lance prenositelja, recimo u sunenima Ebu Davuda, Tirmizija, Ibn Madže, Ibn Omera Al-Danija, u musnedima Ahmeda, Ebu Ja’le i Bezzara, Hakimovom Sahihu, te muadžima Taberanija i Rujanija, a navode ih i Ebu Nu’ajm u Ahbarul-Mehdi, Hatib Bagdadi u Tarih-i Bagdadi Ibn Asakir u Tarih-i Dimešk.”
Dalje se navodi:
“Neki islamski učenjaci napisali su zasebna djela u vezi s ovim pitanjem, naprimjer Ebu Nu’ajm je autor djela Ahbarul-Mehdi, Ibn Hidžer Hejtemi napisao je Al- Qevlul-muhtaseri fi ‘alamati al-Mehdijul-muntezir, Ševkani je autor djela Al-Tevazih fi tevatir ma dža’ fil-Muntezir ve-Dedžal vel-Mesih, Idris Iraki Magribi napisao je knjigu Al-Mehdi, a Ebul-Abbas ibn Abdulmumin Magribi Al-Vehmul meknun fi raddi ala Ibn Haldun. Posljednji koji je opširno raspravljao o ovoj temi jeste rektor Islamskog univerziteta u Medini, koji je u časopisu Univerziteta objavio nekoliko vezanih tekstova u vezi s ovim. Jedan dio islamskih učenjaka, starih i savremenih, u svojim radovima izričito tvrde da su hadisi koji govore o Mehdiju mutevatir (nipošto ih se ne smije poricati), a takvi su Sehavi u djelu Fethul-mugajs, Muhammed ibn Ahmed Sefavini u knjizi Šerhul-aqide, Ebul Hasan Ibri u Menagibuš-šaf’i, Ibn Tejmije u njegovim fetvama, Sujuti u Al-Haviju, Idris Iraki Magribi u svojoj knjizi o Mehdiju, Ševkani u knjizi Al-Tevazih fi tevatir ma dža’ fil-Muntezir ve-Dedžal vel-Mesih, Muhammed ibn Dţafer Ketani u Nezmul-mutenasir fil-hadisi mutevatiri , Ebul-Abbas ibn Abdulmumin u knjizi Al-vehmul-meknun...”
Na kraju saopćenja se kaže: “Ibn Haldun je jedini koji hadise koji govore o Mehdiju smatra neosnovanim i krivotvorinama, tvrdeći da „Mehdi nije niko drugi nego Isa‟. Međutim, islamski prvaci i veliki učenjaci pobili su njegove stavove, posebno Ibn Abdulmu’min koji je napisao zasebnu knjigu u svrhu pobijanja Ibn Haldunovih viđenja, i ta knjiga objavljena je danas i na Istoku i na Zapadu. Čuvari hadisa i muhadisi tvrde da su hadisi koji govore o Mehdiju redom sahih ili hasen hadisi, a ukupnost tih hadisa smatraju zasigurno mutevatirom i sahihom. Prema tome, vjerovanje u dolazak Mehdija jeste vadžib za svakog muslimana, i dio je vjerovanja ehli sunneta vel-džema’ta, te to ne poriče niko osim neznalica, neobavještenih ljudi ili onih koji uvode novotarije”
To bi, dakle, bili najvažniji i najosjetljiviji dijelovi ovog traktata.
Prema tome, možemo zaključiti da se svi islamski pravci slažu oko toga da će se Imam Mehdi na kraju vremena pojaviti, no razmimoilaze se u pogledu njegovog rođenja. Tako sljedbenici Ehli Bejta smatraju da je on već rođen i da se nalazi u velikoj skrivenosti. Brojne predaje prenesene od Poslanika i svakog Imama ponaosob govore o rođenju, skrivenosti, svjetskom ustanku i karakteristikama Imama Mehdija godinama prije nego što je on rođen. Tako je, naprimjer, unaprijed kazano da je on iz Poslanikove (s.a.v.a) porodice, da je potomak Fatimin (a.s) da je iz loze Husjnove (a.s) i da će svojim ustankom ispuniti svijet pravdom. Tih predaja je toliko da je u vezi s rijetko kojom drugom islamskom temom kazano toliko hadisa. Ovdje nije suvišno podsjetiti da je doba svakog Imama imalo svoje specifičnosti i oni su u principu bili ponajviše usredsrijeđeni na aktuelna pitanja, no ipak svi su se uvijek bavili i pitanjem hazreti Mehdija, da Bog ubrza njegov dolazak, i u različitim prilikama kazivali su brojne najave njegovog dolaska.
Sljedbenici Ehli sunneta vel džemaata smatraju da Mehdi još nije rođen, a kao njegovog oca spominju Abdullaha, premda u šiijskim i sunnitskim vrelima postoje brojne predaje koje upućuju na to da je njegovom ocu ime Hasan. Ovo razilaženje dolazi otud što se u nekim sunitskim predajama, govoreći o osobinama hazreti Mehdija, prenosi Poslanikov hadis u kome se kaže: “Njegovo (Mehdijevo) ime je moje ime, a ime njegovog oca je ime moga oca. „Postoje, međutim, neosporni dokazi da se ovdje jednostavno radi o pogrešno prenesenim Poslanikovim riječima, jer on je kazao samo: “Njegovo ime jeste moje ime.”
Hafiz Gendži Šaf’i u vezi s ovim kaže:
„Tirmizi prenosi ovaj hadis, ali bez drugog dijela rečenice. Također, Ahmed ibn Hanbel, koga je krasila velika paţnja i brižljivost pri zapisivanju hadisa, donosi u svom Musnedu ovaj hadis bez drugog dijela rečenice.”
Gendži dodaje: „U većini hadisa koje prenose pamtitelji hadisa i bilježe muhadisi sunnitske orijentacije, nema drugog dijela rečenice. Ovaj dio sreće se samo u hadisu koga od Asima prenosi osoba po imenu Za’ida. No, budući da je Zai’d hadisima dodavao štošta svoje, ono što on prenosi ne uzima se s povjerenjem.” Dokaz ovome jeste i činjenica da se ovaj hadis prenosi od Asima, a hafiz Ebu Nu’ajm u knjizi Menaqibul-Mehdiovaj hadis prenosi od trideset i jednog prenositelja, i svi oni su ga čuli od Asima, ali nijedan sa ovim drugim dijelom rečenice. Ovaj dio uočava se samo kod Za’ide, te ga, s obzirom na brojnost ostalih prenositelja, sigurno ne možemo smatrati validnim i vjerodostojnim.“
Muslimani koji na osnovu historijskih dokaza i predaja vjeruju kako je Imam Mehdi rođen, ali je skriven od ljudi i da se zato njegov dolazak smatra „pojavom“, odnosno „otkrivanjem“, nakon što je bio skriven, saglasni su u vezi s tim da je on rođen 15. ša’bana. Taj datum se smatra velikim mubarek-danom, te se tim povodom organiziraju brojne vjerske svečanosti i mevludi, gdje se od Uzvišenog Allaha traži sa svijetom što prije zavlada pravedni Imam iz roda Poslanikova (s.a.v.a).
Kraj/ 286