ABNA: Imam Musa ibn Džafer je rođen 20 zul-hidždže 128 godine po hidžri u selu Ebve pored Medine. Njegov otac je šesti Imam Džafer as-Sadik (a.s), koji je zbog specifične političke situacije u vrijeme njegovog života najviše doprinjeo razvoju islamskih znanosti, tako da se prenosi da je pred njim učilo više od 4000 učenika, između ostalih i Ebu Hanifa osnivač jednog od danas priznatih pravnih pravaca u islamu. Majka Imama Kazima (a.s) po imenu Hamida je bila oslobođena robinja, prema nekim pretpostavkama rimskog porijekla. Imam Sadik (a.s) ju je uzeo za suprugu jer je u njoj vidio mnoštvo vrlina i čvrst iman, podučavao ju je tako da je postala jedna od prvakinja među ženama svog vremena po znanju, bogobojaznosti i vjeri.
Imam Musa ibn Džafer, poznatiji kao Imam Kazim, što znači onaj koji vlada svojom srdžbom, je sedmi imam nakon Božijeg Poslanika (s.a.v.a), rođen pred kraj vladavine Emevija, koji su preko 100 godina u ime namjesništva Poslanika na zemlji širili nered. Živio je na početku abasidske vladavine koja je zbacila Emevije pod parolom pozivanja na osvetu za zločine počinjene nad porodicom Božijeg Poslanika (s.a.v.a), međutim i sami su kasnije počinili ništa manje strašnije zločine nad Ehli Bejtom i njihovim pristalicama.
Imamet Imama Kazima (a.s) je trajao 35 godina i bio je suvremenik sa četvoricom abasidskih: Mensurom, Mehdijem, Hadijem i Harunom. U vrijeme smrti Imama Džafera (a.s) na vlasti je bio halifa Mensur Devaniki poznat po svojoj nasilnosti. Kako bi učvrstio temelje svoje vlasti Mensur je ubio mnoge ljude, ne samo sljedbenike Ehli Bejta već su od njegove ruke stradavali i veliki islamski pravnici i učenjaci i velikani drugih islamskih mezheba. Tako je Ebu Hanifa, osnivač hanefijskog mezheba, zbog krivice što je izdao fetvu u znak podrške Ibrahimu (sinu Abdullaha Mahda, inače vođi ustanka u Iraku) bičevan i bačen u tamnicu.
Imam Kazim (a.s) nakon smrti svog oca, kao dvadesetogodišnjak, se suočava sa ovakvim vladarom nasilnikom koji se smatra jednim od najokrutnijih u islamskom svijetu ikada. Kada je upravnik Medine obavjestio Mensura o smrti Imama Sadika (a.s), ovaj mu je ovako odgovorio:
„Ako je Džafer ibn Muhamed odredio nekog za svog nasljednika, pozovi ga sebi i posijeci ga.“
Međutim, iz Medine mu stiže odgovor i pitanje:
„Džafer ibn Muhamed je u svojoj oporuci petoricu odabrao za svoje nasljednike, to su halifa Mensur, Muhamed ibn Sulejman (sam upravnik Medine), Abdullah ibn Džafer (stariji brat Imama Kazima), Musa ibn Džafer (a.s) i Hamida (supruga Imama Sadika). Koga od njih bi trebao posjeći?“
Mensur se jako rasrdio na ovu mudrost Imama Džafera (a.s) i rekao:
“Sad nikog ne možemo ubiti.“
Ovakva Imamova opruka bila je svojevrstan politički potez kako bi zaštitio život svog nasljednika a i samog imameta.
Imam Kazim (a.s) je nastavio naučne aktivnosti svog oca i bavio se odgojem izuzetnih učenika, budućih učenjaka i vrlih ličnosti. Ibn Hadžer Hejtemi, poznati islamski učenjak i muhadis, piše:
„Musa Kazim je bio nasljednik učenosti i znanja svoga oca, i odlikovao se njegovim savršenim vrlinama i moralom. Zbog samilosti i izvanredne strpljivosti i razumijevanja koje je pokazivao (u svom odnosu prema neukim ljudima) stekao je nadimak Kazim – onaj koji suspreže srdžbu, i u njegovo doba niko mu u pogledu božanskih znanja, učenosti i milosrđa nije sezao ni do koljena.“
Jedan od primjera Imamove pronicljivosti i znanja ogleda su njegovoj raspravi sa halifom Mehdijem prilikom halifine posjete Medini. Prilikom njihovog susreta povela se rasprava o zabrani vina u Kur’anu pa je Mehdi upitao Imama:
„Da li je Kur’an Časni zabranio vino? Ljudi uglavnom znaju da Kur’an odvraća od pijenja vina, ali nisu sigurni da li to znači njegovu zabranu.“
Imam je odgovorio: „Da, u Kur’anu se vino izričito zabranjuje.“
„A gdje u Kur’anu?“ ponovo je upitao Mehdi.
Imam Kazim (a.s) je odgovorio:
„Ondje gdje Bog obraćajući se Poslaniku, kaže: „Reci: Gospodar moj zabranjuje razvrat, i javni i potajni, i grijehe, i neopravdanu primjenu sile, i da Allahu smatrate ravnim one za koje On nikakav dokaz objavio nije i da o Allahu govorite ono što ne znate.“ (Al-A’raf, 33)
Nakon što je objasnio šta se još podrazumjeva zabranjenim u ovom ajetu Imam reče:
„Ono što se ovdje pod izrazom asam podrazumijeva a što je Allah ovdje zabranio jeste upravo vino, jer u drugom ajetu Allah kaže: „Pitaju te o vinu i kocki Reci: oni donose veliku štetu, a i neku korist ljudima, samo je šteta veća od koristi.“ (Al-Bakara, 219) Onaj asam koji je u suri A’raf izričito zabranjen, u suri Bakara je imenovan kao vino i kocka. Dakle, vino je izričito zabranjeno Kur’anom.“
Pod snažnim uticajem Imamovih dokaza, Mehdi se nesvjesno okrenuo ka Aliji ibn Jektinu, svom veziru, i rekao:
„Ovo je fetva doista fetva Hašimije!“
Halife iz dinastije Abasida su se možda još žešće borile protiv Ehli Bejta i njihovih pristalica od Emevija, jer su stalno osjećale da srca ljudi nisu uz njih iako su se oni često hvalili svojim srodstvom sa Božijim Poslanikom, odnosno porijeklom od Poslanikovog (s.a.v.a) amidže Abbasa. Ovo pitanje se naročito potenciralo u vrijeme jednog od najjačih halifa Haruna ar-Rašida. Njemu je jako teško padalo što je narod bio uz Imama Kazima (a.s) te je nastojao po svaku cijenu da smanji njegov duhovni uticaj. Čuvši da narod tajno Imamu uplaćuje svoje islamske poreze, te ga na taj način zvanično prihvata za vladara i izražava svoju netrpeljivost prema abasidskoj vlasti, jednom prilikom kada je na obredu hadždža sreo Imam Kazima (a.s) obratio mu se riječima:
„Jesi li ti onaj kome su ljudi tajno dali prisegu i odabrali ga za vođu?“,
na što mu je Imam odgovorio:
„Ja vladam srcima ljudi, a ti njihovim tijelima.“
Harun ar-Rašid se često hvalio svojim srodstvom sa Božijim Poslanikom (s.a.v.a) i to je često javno isticao. Tako je jedanput okrenut mezaru Božijeg Poslanika među okupljenim narodom rekao: „Blagoslov neka je na te o Poslaniče Božiji! Blagoslov neka je na tebe, o amidžiću moj!“
Imam Kazim (a.s) koji je također bio prisutan, shvativši Harunovu namjeru, je prišao mezaru i glasno rekao:
„Blagoslov neka je na tebe Poslaniče Božiji! Blagoslov neka je na tebe, oče moj!“
Harunu je to teško palo pa je upitao Imama:
„Kako vi tvrdite da te Poslanikovi sinovi, kad ste ustvari sinovi Alijini?! Svako srodstvo se računa prema djedu po ocu, a ne djedu po majci.“
U odgovoru Imam Kazim je proučio ajet u kome se kaže:
„I Mi mu poklonismo i Ishaka i Jakuba; i svakog uputismo – a Nuha smo još prije uputili – i od potomaka njegovih Davuda, i Sulejmana, i Ejjuba, i Jusufa, i Musaa, i Haruna – eto, tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine –i Zekerijjaa, i Jahjaa, i Isaa, i Iljasa – svi su oni bili dobri – (Al-An’am, 84-85) , a onda je rekao: „U ovom ajetu hazreti Isa je spomenut kao sin velikih prethodnih Božijih Poslanika, premda nije imao oca i s poslanicima je bio u srodstvu samo preko svoje majke Merjeme. Dakle, shodno ajetu, sinovi se računaju i po majčinoj liniji. Tako se i mi preko naše majke Fatime ubrajamo u Poslanikovu djecu.“
A jednom drugom prilikom na istu temu Imam je upitao Haruna da li bi on udao svoju kćer za Poslanika da je živ i da je prosi, na što je Harun sa ponosom odgovorio:
„Ne samo da bih je udao, nego bih se pred svim Arapima i neArapima ponosio tim srodstvom.“
Imam je tad rekao:
„Ali kada je o meni riječ, niti bi Poslanik (s.a.v.a) prosio moju kćer, niti bih ja udao svoju kćer za njega. Zato što ja spadam u njegovo potomstvo i takav brak bi bio zabranjen odnosno haram, dok ti nisi njegov potomak.“
Na ovakve argumente Harun nije imao nikakav odgovor sem da se povuče i zašuti.
Imam Musa Kazim (a.s) je bio poznat po vladanju nad svojom srdžbom zbog velike strpljivosti, bio je poznat i kao abid, onaj koji mnogo čini ibadet, kao bogobojazan i kao bab al-havaidž – kapija upućivanja potrebe Allahu. Većinu svog života je proveo u pritvoru i proganjan od strane abasidskih vladara, međutim nikada nije pokleknuo pred njihovim raznovrsnim nepravednostima, a sve radi očuvanja Poslanice i islamske države od raspada, radi ostvarivanja identiteta ummeta te radi zaštite odabrane skupine od sve većih prijetnji i izazova.
Ovaj veliki Imam (a.s) je ostao postojan i uporan na Allahovom putu i ničiji prijekor ga nije mogao pogoditi sve dok nije ispustio svoju plemenitu dušu, otrovan u zatvoru Haruna ar-Rašida, kao šehid, dajući život i žrtvujući sve što je imao na Allahovom putu radi uzdizanja Božije riječi i vjere svog djeda, Božijeg Odabranika, Muhameda (s.a.v.a)25. redžeba, 183 ili 184 godine po hidžri. Ukopan je u Kazimejnu, sjevernom dijelu Bagdada.
Kraj/ 286