ABNA: Jučer i danas, muslimani svijeta, posebno šiitski i sufijski, a i svi zaljubljenici isljedbenici Poslanikove porodice prisjećaju se Ašure - Dana šehide Kerbele. Postoje i drugi povodi obilježavanja ovog dana, ali je najbolniji i najupečatljiviji bilo žrtvovanje Poslanikovog unuka i njegove porodice i pristalica zarad islama na Kerbeli. Tim povodom podsjećamo da su i sebilji u BiH građeni iz sjećanja na te šehide.
Evlija Čelebija, poznati putopisac iz Male Azije, prošavši Sarajevom 1660. godine,
zabilježio je sljedeće:
"Sebilj. – Na tri stotine mjesta postoje sebilji (sebîlhâne) gdje žedni ljudi piju vodu. Oni
su podignuti iz ljubavi prema mučenicima sa Kerbele. Većina ih je u čaršiji i na trgu.
Impozantni su sebilji Ferhad-pašin, Husrev-begov, Murad-begov, Gâzî ‘Isa-begov i drugih
prvaka i uglednih ljudi.”
Sebilji u Sarajevu, ali i na brojnim drugim mjestima, građeni su u sjećanje na
Poslanikovog unuka Husejna i njegovu porodicu. 61. god. po hidžri, Poslanikovom unuku
Husejnu, njegovoj porodici i drugovima na putu od Medine do grada Kufe u pustinjskom
mjestu Kerbela neprijatelji su presjekli put do vode, odnosno do obala Eufrata.
Nakon deset dana koje su izdržali gladni i žedni, neprijatelji su ih napali i sve pogubili.
Zato se deseti dan mjeseca muharrema – Dan Ašure, kada je hazreti Husejnu odrubljena
glava, obilježava i kao dan žalosti i sjećanja na njega.
Poslanikovom unuku Husejnu posvećeni su brojni sebilji izgrađeni u Sarajevu kroz
historiju, a jedini koji je ostao na Baščaršiji postao je simbol grada Sarajeva i mjesto koje
se u njemu najviše fotografiše.
Šta se tačno dogodilo na Kerbeli na Dan Ašure?
U Poslanikovim (s.a.v.a) hadisima čitamo kako su hazreti Hasan i Husejn predvodnici
mladića u Džennetu, njegovi mirisni cvjetići i slične pohvale. No, da li znamo šta se s
njima dogodilo kasnije i kako se tadašnji islamski hilafet i oni koji se nazivaše
muslimanima ponio s njima? Ovdje ćemo vam prikazati sudbinu hazreti Husejna, kojeg
se sjećamo danas na Dan Ašure.
Samo 51 godinu nakon preseljenja posljednjeg Božijeg Poslanika Muhammeda (s.a.v.a),
stanje u islamskoj državi nije bilo onako kakvo je on želio. Na vlasti se nalazio halifa Jezid
kome skoro svi klasični muslimanski povijesničari i svjedoci tog vremena pripisuju veliku
odanost alkoholu, noćnim pijankama i priležnicama, raspojasanu narav, zlu ćud i nisku
intelektualnu moć. Jednom riječju, njegovom pojavom zulum vladajućih struktura
doseže svoj vrhunac.
Hazreti Imam Husejn, Poslanikov unuk, koji je tada imao oko 60 godina, odbija dati
prisegu nosiocima nepravde i tiranije te odlazi u Mekku, u sigurnost Božije Kuće. Njemu
počinju stizati pisma iz iračkog grada Kufe u kojima muslimani iz tog grada izražavaju
svoju podršku Imamu Husejnu i pozivaju ga da dođe u Kufu i povede narod ispravnim
putem.
On u Kufu šalje svog izaslanika Muslima ibn Akila, a 8. zu-l- hidždžeta 60. godine po
Hidžri, zajedno sa svojom porodicom i iskrenim drugovima i sam se zapućuje u Kufu. Dok
je još bio na putu, po nalogu Jezidovu, moćna potkupljena vojska uspostavlja kontrolu
nad Kufom smaknuvši Husejova izaslanika Muslima i njegova domaćina. Grad je stavljen
pod strogi nadzor.
Imam Husejn je zajedno s porodicom, prijateljima i svojim sljedbenicima bio na putu
prema Kufi, a u njenoj blizini u pustinjskom mjestu zvanom Kerbela dana 2. muharrema
61. godine po Hidžri, bivaju opkoljeni po naredbi Jezida. Osam dana ostaju opkoljeni na
malom prostoru bez vode dok se broj neprijatelja sve više povećavao.
U zoru 10. muharrema, na Dan Ašure, otpočinje krvoločni napad bezumnog neprijatelja
na šačicu Poslanikove (s.a.v.s) obitelji i pristaša. Husejnovi mlađahni sinovi, rođaci i
prijatelji su žedni, gladni i iscrpljeni pružali žestok otpor napadačima i padali mrtvi jedan
za drugime. Kada je hazreti Imam Husejn ostao sam na bojnom polju, čuo se jecaj djece i
plač žena dok su njihovi šatori gorjeli. Imam Husejn priđe šatoru svoje sestre Zejnebe i
zatraži da posljednji put vidi i u uplakane oči poljubi svoje najmlađe dijete,
šestomjesečnog Ali Asgara, i pokuša za njega dobiti vode od neprijatelja koji se nazivaše
muslimanima. Dok ga je primicao prsima u zagraljaj, strijela pogodi dijete u grlo, i ono
pade mrtvo kao najmlađi šehid Kerbele.
Hazreti Imam Husejn shrvan bolom, zadobivenim ranama i nesnošljivom žeđu se pokuša
primaći izvoru vode kojeg je zaposjeo neprijatelj. Bio je sam. Oko njega su ležala tijela
vjernih mu drugova. U tom trenutku ga pogodi strijela u njegova mubarek usta, prođe na
potiljak i on pade. Zločinci pohitaše k njemu, sasjekoše ga i odrubiše mu glavu. Tijelima
šehida su odsječene glave, njih ukupno 72. Njihova obezglavljena tijela su zločinci svukli
i ostavili na zemlji bez ukopa, a zatim gazili konjima. Šatori su spaljeni, a žene i djeca
kojima je život bio pošteđen odvedeni su s poniženjem pred tadašnjeg halifu. On ih je,
plašeći se gnjeva naroda, pustio na slobodu uputivši prema Medini. Tijela časnih šehida
Kerbele su ležala u pustinji tri dana sve dok ih lokalni seljaci nisu pokopali.
Kroz historiju je pokušavano da se ova tragedija sakrije od muslimana željnih istine i da
se o njoj previše ne govori, iako je ona bila borba istine i pravde na jednoj strani i
nepravde i stranputice na drugoj. Međutim, spomenici poput sarajevskih sebilja
pokazuju njen značaj i upućuju nas na dublje istraživanje vlastite historije. Oni pokazuju
ljubav bosanskih muslimana prema Poslanikovoj Porodici – Ehli Bejtu i dokazuju da se
istina sakriti ne može.
Kraj/ 286