Kerbela: Od početka do kraja
Drugi dio: Kufljani šalju pisma hazreti Husejnu
Mekka nikada nije bila poznata kao grad sljedbenika Poslanikove porodice – Ehli Bejta. Ono što je u tom vremenu postojalo u Mekki bila su samo srčana osjećanja prema hazreti Husejnu. Prema tome, hazreti Imam Husejn nije mogao polagati nade u taj grad. Ono što je bilo važno bili su gradovi u Iraku, posebno Kufa i Basra. Trećina stanovnika Kufe bili su sljedbenici Ehli Bejta – šiitski muslimani. Jedan broj ih je živio i u Basri. Dakle, Kufa je bila najvažnija – grad kojim je upravljao Nu'man ibn Bešir ibn Sa'd.
S druge strane, šiitski muslimani u Kufi godinama su priželjkivali Muavijinu smrt, a jedino rješenje koje su sad imali bilo je da Imama Husejna pozovu k sebi. Oni su bili saznali da hazreti Husejn nije dao prisegu na vjernost Muavijinom sinu Jezidu pa su, spremivši se na borbu, odlučili pozvati Imama u svoj grad. Kufljanski šiiti okupili su se u kući Sulejmana ibn Sureda, obavijestili jedne druge o Husejnovom dolasku u Mekku i odlučili mu pisati da dođe u Kufu. Nakon toga, započelo je pisanje pisama. Sulejman je bio iskusan i mudar te nije prihvatio da sam napiše pismo u ime svih, već zatraži da svi posebno pišu pisma. To ih je sve zajedno uključivalo u događaj i dijelilo odgovornost. Prema svima koji su bilježili historiju, Kufljani su Imamu Husejnu napisali veoma veliki broj pisama. Svaka grupa pisala bi odvojeno pismo i potpisivala ga za sebe. Među njima, pored šiitskih velikana, bilo je i članova opotrunističke elite koji su tražili priliku za sebe. Među njima se ističu Šabes ibn Redž'i, Hidžar ibn Ebdžer Idžli i Amru ibn Hadžadž. Nakon što su se ukazali znakovi da će šiitski pokret propasti, oni su se našli na Kerbeli, na čelu vojske iz Kufe koja je ratovala protiv hazreti Imama Husejna. Njih nekoliko napisalo je jedno pismo zajedno, što pokazuje da su u svojim namjerama djelovali udruženo.
Sadržaj pisama bio je otprilike jedna, a najvažniji dio odnosio se na ono što je pisao i Sulejman ibn Sured: „Hvala Allahu koji je slomio tvog ljutog neprijatelja, onoga koji se pobunio protiv ovog ummeta, oteo im imovinu i zavladao njima bez njihove dozvole, a zatim ubijao najbolje, a na životu ostavljao najgore i dijelio Allahovu imovinu među bogatašima! Daleko bio poput Semuda! Ali, mi sada nemamo imama! Zato dođi k nama, ne bi li nas Allah ujedinio pod sjenom tvog predvodništva!“
Kada je hazreti Husejnu pristigao toliki broj pisama koja su pokazivala da oko dvanaest hiljada osoba očekuje Imama u Kufi, on, koji je do tada šutio, dao je svoj odgovor. Njegov odgovor bila je praktična mjera za ispitivanje stanja u Kufi i procjenu procenta povjerenja koje bi se moglo položiti u Kufljane. U svom pismu, Husejn je Kufljanima ponovio ono što su od njega tražili i napiso: „Prema tome, ja vam šaljem svog brata, svog amidžića, osobu od povjerenja iz svog roda. Rekao sam mu da me obavijesti o vašem stanju, djelovanju i uvjerenju. Ako mi napiše da ste vi za ono što ste mi pisali u svojim pismima, doći ću kod vas. Zatim je dodao: „Imam je samo onaj ko djeluje po Allahovoj Knjizi, sprovodi pravdu, vjeruje u Istinu i sebe zalaže radi Allaha.“
Muslim odlazi u Kufu
Muslim, najhrabriji Akilov sin, u to vrijeme imao je oko 45 godina. Prema predanju, on je zajedno s Kejsom ibn Sejdavijem iz Mekke krenuo u Medinu, a odatle s dvojicom vodiča prema Iraku. Imam Husejn je od njega tražio da odsjedne kod Hanija ibn Urveta. Prema nekim predanjima, Muslim je prvo otišao kod Hanija, ali neka druga ukazuju na to kako je prvo otišao kod Muhtara, ili čak kod Muslima ibn Usedže. Vrlo je vjerovatno da je Muslim, kako ne bi bilo otkriveno mjesto njegovog boravka, nekoliko mjesta odredio za svoje sjedište.
Muslim je krenuo 15. Ramazana 60. godine po hidžri, a u Kufu je stigao za dvadeset dana. Tu je ostao sve do osmog zu-l-hidždžeta kada je ubijen. Čim je odsjeo u gradu, šiitski muslimani su ga počeli posjećivati i davati mu prisegu kao predstavniku Imama Husejna. Temelji prisege bili su djelovanje po Allahovoj Knjizi i Poslanikovom sunnetu, borba protiv nasilnika, odbrana ugnjetavanih i podjela bogatstava na pravedan način. Prema historiografima, Muslimu je prisegu na vjernost dalo dvanaest do osamnaest hiljada osoba.
I u Basri je živio jedan broj sljedbenika Ehi Bejta, a Imam Husejn im je pisao i poslao im svog slugu koji se zvao Sulejman. Namjesnik Basre tada je bio Ubejdullah ibn Zijad. Čuvši za Sulejmanov dolazak, uhapsio ga je i objesio.
Na vrhuncu svojih aktivnosti, kada su uslovi bili povoljni, Muslim je, kako Umejevići ne bi stvorili veće nerede u Kufi, napisao Imamu Husejnu pismo i tražio od njega da što prije dođe u Kufu i da nikako ne odlaže svoj put. Za to vrijeme, neke pristalice vladajuće dinastije Umejevića, poput Omera bin Sa'da, Muhammeda bin Eš'asa bin Kejsa, Muslima bin Saida Hazremija i Abdullaha bin Muslima, poslali su izvještaj novom halifi Jezidu i od njega tražili da, ukoliko želi da sačuva Kufu, pošalje nekog namjesnika koji će se s neprijateljima obračunavati oštro, poput samog halife.
Jezid je posalo Ubejdullaha ibn Zijada, već spomenutog namjesnika Basre. Njegova strogoća najednom je u potpunosti promijenila stanje u Kufi. Ibn Zijad koristio je strah i tiraniju i za sebe pridobio gradsku elitu, te je tako uspio Kufu uzeti u svoje ruke. Narod se od straha razišao, a Muslim je u Kufi ostao sam. Na kraju se uspio sakriti kod jedne žene po imenu Tav'a, ali ga je njen sin izdao pa su ga vlasti uhapsile i pogubile. Tako je završio Husejnov izaslanik.
Dana kada je Muslim ubijen, 8. zu-l-hidždžeta 60. godine po hidžri, hazreti Imam Husejn je žurno napuštao Mekku i kretao prema Iraku. Iako je namjeravao obaviti hadždž, u žurbi je promijenio svoju namjeru i obavio samo umru te izašao iz Mekke.
U posljednjem mjesecu hazreti Husejnovog borava u Mekki, kada se već znalo da bi se on mogao zaputiti prema Kufi, mnogi su ga odvraćali od tog puta. Neki su bili pristalice Umejevića pa su mu govorili kako se treba pokoravati vladaru svog vremena i da ne smije širiti razdor. Neki su Kufljane proglašavali nepouzdanim budući da su i za vrijeme hazreti Hasanovog primirja s Muavijom pokazali kako im nije vjerovati. Neki su, opet, hazreti Husejnu govorili kako je narod postao rob novca i zlatnika i da se ne zapućuje u Kufu.
Svakako, postoji mogućnost da su Umejevići primoravali narod da tako govori Husejnu, budući da su izgledi za njegovu pobjedu bili veliki. Bilo je i onih koji su svoja predviđanja iznosili na osnovu vlastitih iskustava i političkih procjena. Ali, procjena Imama Husejna nakon Muslimovog pisma bila je drugačija. Iako, stanje u Kufi u potpunosti se bilo promijenilo…
Nastavit će se…
U sljedećem dijelu: Hazreti Imam Husejn od Kufe do Kerbele
Kraj/ 286