Prvi dio: Od Medine do Mekke
Hazreti Imam Husejn, unuk voljenog Poslanika Muhammeda (s.a.v.a) rođen je 3. ša'bana četvrte godine po hidžri u Medini, a ubijen je i tako postao šehid 61. godine po hidžri u mjestu pod imenom Kerbela, u današnjem Iraku.
On je čitavo svoje djetinjstvo proveo pored svog djeda Muhammeda (s.a.v.a) kojeg je mnogo volio, a ljubav je bila obostrana. O njemu i njegovom bratu Hasanu preneseni su hadisi, govor Allahovog Poslanika, poput onoga u kojem je rekao da su oni predvodnici mladića u Džennetu, da Poslanika voli onaj ko voli Husejna, odnosno njih dvojicu, da su oni mirisni cvjetići ovoga svijeta itd. Posebno o hazreti Husejnu prenosi se kako je Poslanik rekao: "Husejn je moj, a ja sam Husejnov." Da li je to bilo samo zato što je bio njegov unuk ili nešto mnogo više, čitat ćete u nastavku ove serije tekstova o njegovom životu i tragičnome završetku.
Hazreti Imam Husejn učestvovao je u ratovima na Džemelu, Sifinu i Nahrevanu i podsticao je i ostale da se bore na strani islama.
Dok je živio u vrijeme svog brata, hazreti Imama Hasana, u potpunosti je branio njegovu politiku i mir koji je on bio potpisao s tadašnjim halifom islamske države - Muavijom. Iako su stanovnici Iraka još tada pozivali Husejna da dođe u Kufu, on je to odlučno odbijao i tvrdio kako se za vrijeme života Muavije ne treba činiti nikakav ustanak, pa čak i nakon što je otrovan njegov brat hazreti Hasan.
Imam Husejn trpio je nepravednu vlast Muavije deset godina, a nakon smrti Hasana, on je preuzeo odgovornost vođstva muslimana koji su još uvijek slijedili Poslanikovu porodicu (Ehli Bejt) - šiitskih muslimana.
Stanovnici Kufe odmah su poslali pismo hazreti Imamu Hasanu objavivši mu svoju odanost. Pa ipak, Imam im je poručio kako se ugovori sklopljeni s Muavijom ne trebaju kršiti za njegova života.
Kada je Muavija počeo tražiti prisegu za svoga sina Jezida kako bi mu osigurao najviši položaj u vlasti nakon svoje smrti, jedan broj djece Poslanikovh drugova, ashaba, iskazali su svoje protivljenje tome. Mervan je pisao Muaviji kako vjeruje da će s hazreti Husejnom imati "dugu priču".
Muavija je još jednom pokušao za svog sina Jezida zaprositi kćer Abdullaha, sina Džaferova, sina Ebu Taliba. Abdullah se posavjetovao s Imamom Husejnom. On mu je tad odgovorio: "Da li ćeš dati kćer nekome s čijih sabalja kapa naša krv? Kćer udaj za mog bratića Kasima sina Muhammeda.
Počele su se kružiti vijesti o tome kako se hazreti Husejn, najučeniji čovjek svog vremena i najbliži Poslaniku islama, protivi Muaviji. On je, međutim, svom namjesniku u Medini naglasio kako ne dira Husejna dok je miran i da ga samo drži na oprezu.
Jednom je, međutim, Muavija pisao Husejnu da se ostavi razdora i razmirica i da ne vjeruje narodu Iraka. Hazreti Imam Husejn se uzrujao Muavijinim pismom i oštro mu odgovorio: "Zar ti nisi ubio Hadžera ibn Udeja i njegove prijatelje koji su bili pobožni i obavljali namaz kad su ustali protiv nepravde, porekli novotarije i ničega se nisu bojali na tom putu? Zar nisi ti bio taj koji je Zijada, sina Sumejjinog koji se rodio u Ubejdovoj kući, pripisao Ebu Sufijanu, i tako prekršio praksu Božijeg Poslanika, namjerno se oglušio o njegovu naredbu i slijedio vlastite strasti, uprkos uputi od Allaha dž.š? Zatim si mu dao da vlada teritorijama dva Iraka, a on je narodu sjekao ruke, vadio oči i vješao za palmina stabla? Zar nisi ubio dvojicu za koje ti je Zijad rekao da su na vjeri Alijinoj, a ti odgovorio da ubije svakoga ko je na vjeri Alijinoj! A on ih je, po tvojoj naredbi ubio i masakrirao; zar Alijina vjera nije Muhammedova vjera?..."
Hazreti Imam Husejn Muaviju je podsjetio kako je ubio ljude koji su se protivili nepravdi i novotarijama, a još su bili i pobožni i skromni. Zatim mu je naveo primjere njegovog nasilja i nepravde u Iraku i naglasio na kako pogrešan način je Ebu Sufijanu pripisao Zijada koji nije bio njegov otac.
Jezid dolazi na vlast
Kada je nakon svog oca Muavije, Jezid došao na vlast, prvo je od svog namjesnika Velida sin Utbe sina Ebu Sufijana zatražio da od stanovnika Medine uzme prisegu za njega, a da prvo počne s hazreti Imamom Husejnom. Historijski izvori prenose kako je Jezid upregao svu svoju snagu kako bi dobio prisegu nekoliko osoba koje su mu se protivile. Neki izvori čak tvrde da je Jezid naredio da se Imam Husejn na mjestu ubije ukoliko odbije pristati na vjernost i da mu se donese njegova glava.
Velid je pozvao hazreti Imama Husejna i Ibn Zubejra koji su tada sjedili u džamiji, da dođu u zgradu tadašnje vlasti u Medini. Njih dvojica predosjetili su da se radi o nekom važnom pitanju, poput smrti Muavije. Imam Husejn ode svojoj kući, obuče se, uze abdest i klanja dva rekata namaza. Zatim je sa još devetnaest članova svoje porodice i plemena krenuo kod Velida. Pratiocima je poručio da budu spremni ukoliko se desi kakav metež ili galama. Kada se tamo počelo govoriti o prisegi Jezidu, Imam Husejn reče kako nema dobra u tajnim prisegama i izađe vani.
Narednog jutra, Imam Husejn susreo se s Mervanom koji mu reče kako mora pristati na vjernost Jezidu budući da se nalazi u podređenom položaju. Imam Husejn to odbaci, a zatim se počeše raspravljati. Mervan je čak ukazivao i na historijske razmirice plemena Benu Hašim (plemena iz kojeg potiče Poslanik) i Benu Umejje - Umejevića. Imam tada reče: "Mervane! Upozoravam te da si ti prljav, a da sam za iz Čistog Ehli Bejta!"
Imam Husejn odluči krenuti prema Mekki, a za svoj polazak odabra noć da mu vlast, tadašnja vlast koja se nazivala islamskom, ne bi pravila smetnje na putu.
Prema jednoj predaji, Imam Husejn je opraštajući se od mezara svoje majke hazreti Fatime i djeda, Časnog Poslanika, sanjao svog djeda kako mu govori da će uskoro biti ubijen i zaklan u mjestu zvanom Kerbela.
U predajama je zabilježena i oporuka koju je hazreti Imam Husejn prije odlaska ostavio svome bratu i u njoj pojasnio razloge svog ustanka. "Ustajem kako bih popravio stanje u Ummetu svog djeda! Želim ljude uputiti na dobro, a odvratiti od zla i postupiti prema praksi svog djeda i oca, Alije ibn Ebi Taliba" - pisao je, između ostaloga, Husejn svom bratu.
Kada se spremao da krene iz Medine, uoči subote, 27. redžeba 60. godine po hidžri, proučio je kur'anski ajet koji se odnosi na odlazak hazreti Musaa (a.s) od naroda faraonovog.
Važno je napomenuti da govorimo o vremenu kada je od smrti Poslanika Muhammeda (s.a.v.a) kojemu je objavljen Kur'an i koji je pozivao u islam, a zatim osnovao islamsku državu u Medini, bilo prošlo tek pedeset godina. Za tih pedeset godina, vlast i liderstvo islamskog ummeta prelazilo je s jedne osobe na drugu, sve dok se nije došlo do stanja u kojem je pravda bila mahana, a Poslanikova porodica u vezi koje je toliko opručivao bila proganjana.
Imam Husejn iz Medine prema Mekki krenuo je 28. redžeba, a u Mekku je stigao uoči petka trećeg ša'bana, na dan svog rođenja. U Mekki je ostao više od tri mjeseca, sve do osmog zu-l-hidždžeta, a boravio je u kući Abbasa, sina Abdu-l-Muttaliba.
Kada je stigao u Mekku, stanovnici tog grada izuzetno su se obradovali i danju i noću dolazili da ga posjete...
(Nastavit će se)
Sljedeći dio: Kufljani šalju pisma Imamu Husejnu